Dostupni linkovi

Dragana Šćepanović: Žena je ženi vuk


Dragana Šćepanović
Dragana Šćepanović
Dragana Šćepanović, novinarka iz Kolašina dnevničke zapise sa sjevera Crne Gore počinje u iščekivanje struje i primjećuje da je nije bilo "samo dvije noći". Pokušava otkriti zašto je u njenoj varoši "žena ženi vuk" i objašnjava zašto se smatra "zadovoljnom, a ne sretnom ženom". U subotu, piše, ide do Berana kako bi bila na hepeningu "Zeleno gumno" koje se organizira za podršku mještanima kako bi istrajali u u borbi za čistiju i zdraviju životnu okolinu. "Idem da podržim i građansku hrabrost, tako rijetko viđenu u Crnoj Gori" završava svoje zapise iz Kolašina.

* Subota, 16. mart

Dan mi počinje pozivom PR službi Elektroprivrede Crne Gore. Opet nema struje, ovog puta, istina, „samo“ dvije noći zaredom. U januaru je nije bilo četiri dana. Dobre vijest-kvarovi otklonjeni, za sat će stići struja.

Sinoć sam izvještaj sa promotivnog skupa predsjedničkog kandidata vladajuće stranke pisala u kafiću, jedinom u Kolašinu koji ima i agregat i internet. Sinoć je, da je bilo struje, trebalo da bude izvedena i predstava Kolašinskog amaterskog pozorišta, u kojoj je debitovala i moja devetogodišnja ćerka. Za naše prilke veliki projekat, u kojem učestvuje 20 djece, a među njima i nekoliko mališana sa posebnim potrebama.
Stigla struja. Moja ćerka trči ka računaru, ja ka veš mašini, bojleru, Televizor nema svrhe da uključujem, jer, pet dana nemamo ni TV signal. Opet neki veliki kvar.

* Nedelja, 17. mart

U prodavnici prisustvujem sceni koja još jednom potvrđuje da je u mojoj varoši „žena ženi vuk“. Nigdje čini mi se, kao ovdje, nije izmišljeno toliko ružnih „imena“ za ženu. Za svaku manu ili za svaki postupak koji se se ne uklapa u licemjerne malograđanske standarde po jedan. Rijetko osjetim tako neophodnu žensku solidarnost i ljuta sam jer smo se navikle na ulogu rivalki.

Poslijepodne provodim u svom rodnom selu. Ušuškavam se u udobnost dnevne sobe mojih roditelja i uživam dok slušam svog oca. Ne poznajem čovjeka koji manje priča od njega, a čije rečenice imaju više smisla. Razmišljam o tome kako bi bio odličan analitičar. Ne slažemo se oko mnogo čega, ne ustajemo na istu himnu, nijesmo čak ni iste nacionalnosti. Nikada se nijesmo zbog toga udaljilji. Spajaju nas neke mnogo važnije veze.

* Ponedjeljak, 18. mart

Ponovo značajan dio prijepodneva trošim da pomognem ćerki oko domaćeg zadatka iz matematike. Reformisano školstvo, pa se do rezultata stiže na znatno drugačiji, a meni se čini i komplikovaniji način nego kad sam ja bila u četvrom razredu.

Poslijepodnevna smjena u osnovnoj školi počinje danas ranije, a i časovi su skraćeni. Ministarstvo prosvjete opet nije na vrijeme obezbijedilo novac za lož ulje.

Uveče izvještavam s promotivnog skupa nezavisnog predsjedničkog kandidata. Dok jedan od govornika sugestivno poziva na građansku hrabrost i oslobađanje od straha, radujem se jer u sali vidim ljude godinama uspješno svađane i dijeljene identitetskim pitanjima. Bar večeras, imam utisak, iznad su toga.

Razmišljam o strahu. Mislim da je Dučić kazao da je “Strah ubica uma i mala smrt koja donosi potpuno brisanje”, a Andrić da “Tajna slobode počiva u hrabrosti”.

* Utorak, 20. mart

Pijem jutarnju kafu sa desetak godina starijom prijateljicom. Ona nikad ne dijeli savjete. Ja, opet, rijetko tražim savjeta, a još rjeđe ih se pridržavam. Ipak, poslije razgovora s njom sve mi je nekako lakše, jednostavnije, jasnije.

Nijedna od nas već godinama nije u braku. Mi smo, kako se to u našem kraju kaže, “raspuštenice”. Smijemo se dok pokušavamo da dokučimo kako je nastala ta riječ. Gorčinu zbog tereta te “titule” ostavljamo za neki manje lijep dan.

Kasnije dugi telefonski razgovor sa dragim prijateljem iz Andrijevice. Bogdan je, definitivno, najzanimljiviji čovjek kojeg sam upoznala prošle godine. Već deceniju i po bavi se sakupljanjem ljekovitog bilja, šumskog voća, gljiva…Zna da će nekada od tog posla dobro živjeti. Njemu je, kaže, za sada donio “novca i mira koliko mu treba”.

* Srijeda, 21. mart

Kolašinska lokalna vlast je pozitivno odgovorila na zahtjev kolega iz Berana, pa će se dio komunalnog otpada iz tog grada odlagati na kolašinskoj deponiji, sve dok traje blokada na Vasovim vodama. Mještani koji žive u blizini privremene deponije u Bakovicima uznemireni su, nije im jasno kako to da kod nas može smeće, čije su odlaganje u Beranselu spriječili. Strahuju i da nije riječ samo o komunalnom otpadu.

Dok se bavim tom temom jedan od kolašinskih funkcionera zamjera što, kako kaže, pišem samo o “ružnim stvarima”. Odustajem od objašnjenja, nećemo se razumjeti. Bojim se, nikada.

Spremam omiljeno jelo svoje ćerke, uspijevam da zaboravim još nekoliko neprijatnih razgovora.

* Četvrtak, 22. mart

Ćerka me pita “Mama, da li si ti srećna žena?”. Razmišljam i odgovaram “Ja sam zadovoljna žena”. To je istina. Pomirenost sa sobom i nepomirenost s onim što me okružuje donose mi zadovoljstvo, ne i sreću.

Prelistavam dnevnu štampu i razmišljam koliko se verbalno nasilje odomaćilo, koliko je prihvaćeno kao uobičajen način komunikacije, zvanične i nezvanične. Ponosna sam što onoliko koliko umijem istrajavam na nenasilju svakodnevno. Znam da sam ponekad okruženju smješna zbog toga. Ne tolerišem etiketiranja i generalizacije. Učim i svoje dijete tome.

* Petak, 23. mart

Na Bjelasici će biti snijega do kraja aprila. Produžena je zimska turistička sezona. Nikad više snijega i nikad manje gostiju nego ove zime. Od ovakvog turizma ovaj grad sigurno nikad neće dobro živjeti.

Neki dragi ljudi javljaju da se u ponedjeljak sele u Podgoricu. Radujem se zbog njih, to godinama žele, ali ne mogu da izbjegnem ni nelagodu. Oni su sada među dvije i po hiljade mojih sugrađana koji su od 2003. godine napustili ovaj grad.

I ja ću sjutra nakratko iz Kolašina. Samo do Berena, na “Zeleno gumno”. Taj hepenig je organizovan kao podrška mještanima Beransela da istraju u borbi za čistiju i zdraviju životnu sredinu. Ja idem da podržim i građansku hrabrost, tako rijetko viđenu u Crnoj Gori.
XS
SM
MD
LG