Dnevnik: Balkanska i makedonska diktatura kiča

Dnevnik je vodila Kumjana Novakova, kreativna direktorica Festivala "Pravo ljudski". U svom skopskom dnevniku piše o Skopju, Makedoniji, novom izgledu makedonskog glavnog grada, o tome kako je aktualna vlast pretvorila građane i građanke Makedonije u svoje "podanike". Gdje je nestalo nezavisno novinarstvo, pita se Kumjana i odgovore nudi u svom dnevniku.

Subota, 05. januar

Kasni doručak sa prijateljima koji su sinoć kasno naveče stigli iz Sarajeva... Prehlada me je savladala. Pokušavamo organizovati njihov prvi oblizak Skopja bez mene.

Razgovaramo o prvim utiscima. Stefan kaže da ne zna šta mu je gore, mrak Sarajeva i krađa novca u nepoznato, il' ovo – Skopje, Podgorica... Šljašti... Užasava me poređenje sa Milovom Podgoricom. Volim Crnu Goru, al još uvijek škiljim od kiča koji me je zapljusnuo tokom zadnje posjete, prije dvije godine... Stubove javne rasvete u centru Podgorice dizajnirao je Pininfarina. Olji je previše, previše svega. Vidjeli su tri ogromna konja samo dok su ulazili u grad. Zašto? Ovo košta... Zašto zemlja koja ima najvišu stopu nezaposlenosti u regiji, od preko 30%, troši milijarde nepovratnih sredstava? E, ZAŠTO de?!

Odlaze u Zoološki vrt. Ostajem za računarom, čitam novine, razmišljam... Nalazim se po n-ti put u situaciji da pravim viceve od novog izgleda Skopja, Makedonije. Svaki put počinjem iz početka... Mislim da sam sada već i sama sebe ubjedila da logika možda postoji... Desnica, kič, populizam, primitivizam, neznanje, ignorantnost... ponavljam po ko zna koji put. A za normalne ljude mentalni zatvor. Ako smo ostali normalni. To ćemo tek vidjeti.

A nekad je Makedonija bila tiha, skromna, mirna, gotovo nečujna... Tokom odrastanja govorili su mi da je inferiornost jedan od ključnih problema Makedonije u procesu pozicioniranja u SFRJ. Eto, sada smo se za dvije godine pozicionirali. I kao antička nacija i kao biblijski narod i kao evropska država. All in one. Jer ko god pogleda Macedonia Timeless neće nikada više pitati koja je to zemlja. Dosta je bilo – where are you from? Macedonia. Ouh, Estonia, that is interesting. No, M-A-C-E-D-O-N-I-A. Aha, sorry, I have never heard of it. Is it a country, or? Eto vam - nismo više pitanje, niko, inferiorni. Sad svi znaju ko smo, gdje smo, zašto smo. Stotinu spomenika i fasada pozicionirali su nas i historijski i identitarno i finansijski... Pa i Renan bi se postidio što nije predvidio ovaj instant pristup u XXI stoljeću...

Nedjelja, 06. januar

Badnji dan. Vrvi od poruke mira, suživota, ljubavi, pomirenja. Ahaaaa. Ljubi bližnjeg svog u Parlamentu, trebala je biti poruka ovogodišnje crkvene službe na Badnji dan.

Mediji prenose centralnu proslavu ispred Sabornog hrama – navodno, nekad godinama unazad starija žena nije mogla platiti svoje badnje grančice na pijaci. Od tada Badnji dan počinje crkvenom službom ispred sabornog hrama u Skopju kako bi se podijelile grančice sa bezmilosno ogoljenih brda oko Skopja narodu, a usput bi se izabrao i Badnjakov Kum (Skopska elita žedna slave i šljaštećeg života izmjenjuje kumstvo iz godine u godinu, zauzvrat vrlo konkretno podržavajući Makedonsko Neue Pravoslavlje)...

Mi odlazimo kod Kirijane Nikoloske i Saše Aluševskog na piće. MakeDox je drug Pravo Ljudski Film Festivala, a i mi se volimo družiti – djeluje antivirusno i u kontekstu bosanske, a i u kontekstu makedonske svakodnevice... Otvaramo žučnu raspravu oko "Cave of Forgotten Dreams", Vernera Herzoga. Volim svoje prijatelje i prijateljice. Mi nismo radioaktivni, mi smo samo malo radioaktivni.
Idemo do trga prije spavanja. U nekoj bi drugoj zemlji to bilo bajkovito. I naravno spremna sam na odgovor – koliko je potrošeno na ovo: ne znam, niko ne zna, ne bih da špekuliram brojkama, u pitanju su milijarde; a stani, koja je nabitnija ekonomska grana Makedonije? Koji je vanjski dug Makedonije? Ko kreditira ovu vlast?
Hm, da – nadala sam se da ću izbjeći ovu raspravu (o budžetu), jer vodi ka onome što se dogodilo krajem decembra u Makedoniji... Sjećam se svakog detalja dana kad je počelo bombardovanje Srbije - miris u stanu u Sofiji, nemir i adrenalin koji nas ne ostavljaju ni minut, a da ne pokušamo doći do vijesti. Sjećam se svakog detalja dana kad su objavili kidnapovanje novinara na sjeveru Makedonije, incidenta koji je označio početak konflikta. I perioda koji je uslijedio. I adrenalin, i nemir, i strah. Osjećaj, mirisi, svijetlo dana tog 24-tog decembra mi je bilo gotovo identično. Maltene panično refresh-iram browser, tražim informacije... Prebili su neke ljude u parlamentu (?!). Ispred Parlamenta dvije grupe protestuju – jedna protiv opozicije, druga protiv vlade. Između je policija. Unutar Parlamenta novinari su otjerani, a nakon njih i čitava jedna grupa poslanika opozicije. Monsier Gruevski at his best!

A sve kako bi se u svetilištu demokratije (?!??) usvojio državni budžet za 2013.
Na kraju dana saznajemo ono što svaki normalan čovjek ne želi da zna. Prostačenje je kompliment za izjave koje smo čule. Riječ LAŽ nedovoljno dobro opisuje izjave ministara i ministrica, predsjednika parlamenta i premijera. Opoziciju ne bih da komentarišem. Nisam nikada, ali nikada čula o anti-opozicijskim protestima ili direktne odgovornosti opozicije u slučaju system error-a. A da su vrlo slična tvorevina, jesu.

I onda ne mogu a da se ne upitam zašto sam došla u ovu zemlju? Zar nije nemoralno biti dio ovog sistema, pa čak i u slučaju anti-sistemskog djelovanja? “Opozicija“ je godinama unazad uvela “zlatno“ pravilo – ne sviđa ti se zakon, promjeni ga – a danas se povampirena desnica uhvatila bića vlasti i pretvorila građane i građanke “Evropske Makedonije” u svoje podanike. Živjelo robovlasništvo.

I neka smo podanici.
Laku noć podanici.

Ponedjeljak, 07. januar

Idemo u Solun. Nekome Božić, nekome more...
Na granici smo. Vraćaju nam pasoše. Ja dobijam i pasoš i papir. Kako će sveti pečat Elade biti udaren u pasoš građanke skopljanskog origina iz Sjeverne-Nove-Makedonije. Opet objašnjavam. Konstatujem u sebi kako bi bilo dobro da ko god dođe turistički u Makedoniju dobije "1000 Zašto, 1000 Zato" o Makedoniji već na granici.

Kreću imena ovoga i onoga, simboli, zastave – da im nije Gruevski radio national outfit?
U povratku stajemo na neki kiosk – ne možemo da nađemo izlaz iz grada, tražimo pomoć. Buncam granica Skopja exit, a prijatelj iza mene finim dubokim baritonom potvrđuje 'yes, we are going to Macedonia'. NEEE, kao ponizna turistkinja riječi mi same izlaze iz usta - yeah, yeah, we go to Skopja. Ljubazni čiko se ne obazire i detaljno objašnjava kako ćemo izaći iz grada. Poklanja lizalice Margiti. Za puta, kaže.
Kreće lavina pitanja – zašto Skopja, jao vidi i na znaku piše Skopja, čuj to, pa šta zovu vas Skopja i Skopjanci, jel’? Pjenim pokušavajući objasniti. Odgovori na moje polusatno predavanje - e sada mi tek ništa nije jasno. Ni meni. Sada sam već ubjeđena da je puno bolja ideja ponuditi "1000 Zašto 1000 Zato" o Makedoniji turistima, nego turističke vodiče, mape, pakete, muzeje.

Utorak, 08. januar

Idemo u Prizren. Idemo u posjetu Vetonu Nurkollariju i Erollu Bilibaniju, a kupimo nazad u Skopje Guillerma Carreras-Candia, prijatelja i dio tima Pravo Ljudski Film Festivala, a koji je radio kao tutor na DokuFest-ovoj školi kreativnog dokumentarnog filma.

Stižemo na Kosovsku granicu. Prizren jel', e nećete moći sa ovim zelenim kartonom. Zašto? Jel' se nešto promjenilo danas, mislila sam da nemamo problem ući u bilo koju zemlju i u Evropi, i mi i BiH državljani. Da, no osiguranje za BiH ne pokriva Kosovo. Morate kupiti osiguranje samo za Kosovo. Naravno, počinju mi prolaziti kroz glavu i Dodik i Milošević i konstitutivni narodi i veto zaštite vitalnih nacionalnih interesa i sva šizofrenija Bosne i Hercegovine koja se u tom trenutku vragoljasto smiješka stojeći između nas i Prizrena.

Ništa, na lijevo krug i pravac Kuklice... Idemo u sightseeing unutar granica... Ko što mi je rekao gospodin koji je prodavao to posebno kosovsko osiguranje – što nisi nazvala i pitala, pa bi kao gospođa došla makedonskim autom i sada uživala ispod Šadrvana. Svaka spontanost je nemoguća na Balkanu. Pogotovo kada su granice, pasoši i putovanje uključeni.

Srijeda, 09. januar

Prvi radni dan...

Razmišljam o jednom predavanju, mislim da je Žarka Puhovskog, u kojem je pokušavao objasniti uzrok građanskog nezadovoljstva u kontekstu vala protesta. Veliki dio građana i građanki živi u post-moderni – postindustrijskom ili informatičkom dobu u kojem nove informatičke i medijske tehnologije i komunikacijski sistemi omogućuju jedan potpuno drugačiji oblik građanstva, jer se redefiniraju se i prava i obaveze građana i građanki. S druge strane, to novo građanstvo je i dalje dio modernog političkog sistema, koji ne može uhvatiti korak sa vremenom. Država živi modernu, a građanstvo post-modernu.

Nisam sigurna da u slučaju Makedonije, a i bilo koje druge “Zapadno Balkanske” zemlje možemo pričati o političkoj eliti koja funkcionira u moderni... Krvne veze, patrijarhat, “ubi pedera” i vladine kampanje za obrazovanje naroda se nikako, ali nikako ne mogu povezati sa modernom.

Četvrtak, 10. januar

Nakon mail-ova i radnih obaveza, slušam intervju sa Oliverom Trajkovskom. Njena je emisija Win-Win na Alfa televiziji je ukinuta u sklopu trusa te televizijske kuće. Od sada će nas informirati samo podobni novinari koji uzgajaju prave vrijednosti.

Novinar koji je ugostio Oliveru će uskoro dobiti informaciju da je i njegova emisija ukinuta.

Sve što počinje kičom, završava krvlju - podsjeća me na nekadašnje riječi Ljubiše Georgievskog Olivera Trajkovska.

A kako završava diktatura kiča?

Kuhamo večeru kući. Ja, Olja i Guillermo pokušavamo koncipirati projektnu saradnju između Studioruma, Pravo Ljudskog, DokuFesta.

Idem u krevet sa "Zero Dark Thirty". Lakše je razmišljati o Afganistanu...

Petak, 11. januar

Odlaze prijatelji, a moja prehlada odbija otići. Raspolože me vijesti – podobni novinari i podobne medijske kuće prenose za ozbiljno satiru hrvatskog News Bara.
La vita è bella.