Većina istraživanja pokazuje da su djeca najvjerniji tv gledaoci i prosječno provode između šest i osam sati dnevno pred malim ekranima.
Kada se tome doda internet i nedostatak kontrole za pristup neprimjerenim sadržajima, jasno je kakvim su sve opasnostima izloženi najmlađi. S druge strane, veoma je mali broj programa namijenjenih djeci. Čak i javni servisi sve manju pažnju posvećuju najmlađoj populaciji.
Dok današnje mame i tate pamte Branka Kockicu, Muzički tobogan, Smogovce,
Zijaha Sokolovića, Vajtu i mnoge druge, današnji mališani prikovani su za tv
sapunice. Nemali je broj onih koji u prvom susretu sa svojim školskim kolegama,
umjesto lektira, prepričavaju Šeherzadu, Velikog brata ili Farmu. Facebook i igrice
sve su češće dio su svakodnevne domaće zadaće djece i mladih:
„Ja najviše volim gledati Hiljadu jedna noć i Indiju. 1001 noći zbog Onura i Šeherzade zato što se stalno svađaju, prepiru, pa se onda pomire.“
„Hiljadu jedna noć, Šeherzada, Izet Fazlinović u Lud, zbunjen, normalan.“
Maja Anzulović, urednica Programa za djecu i mlade BHT1, kaže da su djeca sve
više prikovana za male ekrane.
„Prema nekim istraživanjama, mislim da otprilike od četiri, pet, šest, pa čak do
sedam sati dnevno provode djeca pred televizorom, što je stvarno pretjerano“, navodi Anzulović.
Dječjih obrazovnih emsija sve je manje, a Minja Subota, autor prepoznatljivog
Muzičkog tobogana, priča kako je i on ostao bez tog vrijednog projekta.
„Nažalost, prošle godine i ove godine nismo radili Tobogan zbog prosto
materijalnih uslova, koji su, naravno, neopravdani s obzirom da to ne košta neke
ogromne cifre koje jedna mreža državna ne bi mogla da podnese. Kad pogledate,
nijednog dobrog dečijeg tv programa ustvari nema“, rekao je Subota.
(Video: Špica za Muzički tobogan, sezona 2008.)
Dječiji obrazovni programi u bivšoj Jugoslaviji bili su jedan od najbitnijih i najgledanijih programa. U njihovu produkciju ulagalo se puno novca, pažnje, znanja i - ljubavi, da bi generacije djece učile, igrale se i rasle uz televizor.
„To su bila potpuno druga vremena, nije bilo konkurencije, nije bilo tolikog izbora. I, naravno, da su i dječiji programi, programi za mlade i obrazovni programi imali značajno mjesto“, kaže Azulović.
Velika odgovornost na roditeljima
Koliko je svijet tehnologije ubrzan, ali i nametljiv, svojim primjerom je potvrdila
Vesna Andree Zaimović, autorica i voditeljica emisije Satričići.
„Ja sam odrasla za vrijeme jednog tv kanala, pa se pojavio drugi, pa se pojavio treći, pa je onda odjednom došlo do ekspanzije televizije i inače do ekspanzije medija. Moja djeca su od rođenja suočena sa stotinama raznih izvora informacija, stotinama raznih komunikacijskih kanala i, naravno, od njih zavisi šta će izabrati. Ali ne samo od njih - zavisi i od mene kao roditelja“, smatra ona.
Ipak, treba imati na umu da generacije koje dolaze su usmjerene na cijelu planetu. Njima nisu interesantne geografske granice. Za 10 godina bit će im sasvim svejedno gdje netko sjedi, ali će bit važno je i virtualno uvezan sa svojim kolegama. Faris Kahrimanović peti je razred i među je onim mališanima koji ide ispred ovog vremena.
„Ja uglavnom gledam njemačke kanale. Najviše volim gledati jednu emisiju, zove se X faktor. To ljudi provjeravaju, uz svakakve priče, kako ljudi mogu razlikovati stvarnog od lažnog. Ja idem na interent, ali ne igram ja igrice preko interneta, nego ja volim jako legl zato jer sam si instalirao prije dva, tri mjeseca digitalni dizajner koji mi omogućuje da preko kompjutera mogu napraviti razne kreacije. Ja koristim interent da bih mogao tražiti šeme preko interneta“, kaže on.
Minja Subota zato smatra da djecu treba poticati u njihovim kreativnostima i kao
takvima im prilagoditi i obrazovni program.
„Ono što treba uvek gledati kad su deca u pitanju, oni mnogo više žele i znaju nego što mi mislimo. Bolje pružite im još više, pa neka vas iznenade, nego da im pružite ono što mislite da njima treba“, poručuje Subota.
Vesna Andre - Zaimović smara da je velika odogvornost upravo na roditeljima.
„Koliko dijete na pravi način upoznate sa tehnologijom, što podrazumijeva tehnološku i informacijsku pismenost, vi ste dijete obrazovali da može biti punopravan građanin ove planete“, ocjenjuje ona.
Dokazano je da djeca koja gledaju dječje obrazovne emisije bolje čitaju i imaju
razvijenije jezične vještine od djece koja gledaju samo crtiće i programe za odrasle.
Međutim, smatra se da televizija osiromašuje osjećaj zajedništva. Djeca koja
gledaju televiziju, manje vjeruju drugim ljudima i manje sudjeluju u organiziranim
dječjim aktivnostima izvan kuće.
Kada se tome doda internet i nedostatak kontrole za pristup neprimjerenim sadržajima, jasno je kakvim su sve opasnostima izloženi najmlađi. S druge strane, veoma je mali broj programa namijenjenih djeci. Čak i javni servisi sve manju pažnju posvećuju najmlađoj populaciji.
Dok današnje mame i tate pamte Branka Kockicu, Muzički tobogan, Smogovce,
Zijaha Sokolovića, Vajtu i mnoge druge, današnji mališani prikovani su za tv
sapunice. Nemali je broj onih koji u prvom susretu sa svojim školskim kolegama,
umjesto lektira, prepričavaju Šeherzadu, Velikog brata ili Farmu. Facebook i igrice
sve su češće dio su svakodnevne domaće zadaće djece i mladih:
„Ja najviše volim gledati Hiljadu jedna noć i Indiju. 1001 noći zbog Onura i Šeherzade zato što se stalno svađaju, prepiru, pa se onda pomire.“
„Hiljadu jedna noć, Šeherzada, Izet Fazlinović u Lud, zbunjen, normalan.“
Maja Anzulović, urednica Programa za djecu i mlade BHT1, kaže da su djeca sve
više prikovana za male ekrane.
„Prema nekim istraživanjama, mislim da otprilike od četiri, pet, šest, pa čak do
sedam sati dnevno provode djeca pred televizorom, što je stvarno pretjerano“, navodi Anzulović.
Dječjih obrazovnih emsija sve je manje, a Minja Subota, autor prepoznatljivog
Muzičkog tobogana, priča kako je i on ostao bez tog vrijednog projekta.
„Nažalost, prošle godine i ove godine nismo radili Tobogan zbog prosto
materijalnih uslova, koji su, naravno, neopravdani s obzirom da to ne košta neke
ogromne cifre koje jedna mreža državna ne bi mogla da podnese. Kad pogledate,
nijednog dobrog dečijeg tv programa ustvari nema“, rekao je Subota.
(Video: Špica za Muzički tobogan, sezona 2008.)
Dječiji obrazovni programi u bivšoj Jugoslaviji bili su jedan od najbitnijih i najgledanijih programa. U njihovu produkciju ulagalo se puno novca, pažnje, znanja i - ljubavi, da bi generacije djece učile, igrale se i rasle uz televizor.
„To su bila potpuno druga vremena, nije bilo konkurencije, nije bilo tolikog izbora. I, naravno, da su i dječiji programi, programi za mlade i obrazovni programi imali značajno mjesto“, kaže Azulović.
Velika odgovornost na roditeljima
Koliko je svijet tehnologije ubrzan, ali i nametljiv, svojim primjerom je potvrdila
Vesna Andree Zaimović, autorica i voditeljica emisije Satričići.
Vesna Andree Zaimović: Moja djeca su od rođenja suočena sa stotinama raznih izvora informacija, stotinama raznih komunikacijskih kanala i, naravno, od njih zavisi šta će izabrati. Ali ne samo od njih - zavisi i od mene kao roditelja
„Ja sam odrasla za vrijeme jednog tv kanala, pa se pojavio drugi, pa se pojavio treći, pa je onda odjednom došlo do ekspanzije televizije i inače do ekspanzije medija. Moja djeca su od rođenja suočena sa stotinama raznih izvora informacija, stotinama raznih komunikacijskih kanala i, naravno, od njih zavisi šta će izabrati. Ali ne samo od njih - zavisi i od mene kao roditelja“, smatra ona.
Ipak, treba imati na umu da generacije koje dolaze su usmjerene na cijelu planetu. Njima nisu interesantne geografske granice. Za 10 godina bit će im sasvim svejedno gdje netko sjedi, ali će bit važno je i virtualno uvezan sa svojim kolegama. Faris Kahrimanović peti je razred i među je onim mališanima koji ide ispred ovog vremena.
„Ja uglavnom gledam njemačke kanale. Najviše volim gledati jednu emisiju, zove se X faktor. To ljudi provjeravaju, uz svakakve priče, kako ljudi mogu razlikovati stvarnog od lažnog. Ja idem na interent, ali ne igram ja igrice preko interneta, nego ja volim jako legl zato jer sam si instalirao prije dva, tri mjeseca digitalni dizajner koji mi omogućuje da preko kompjutera mogu napraviti razne kreacije. Ja koristim interent da bih mogao tražiti šeme preko interneta“, kaže on.
Minja Subota zato smatra da djecu treba poticati u njihovim kreativnostima i kao
takvima im prilagoditi i obrazovni program.
„Ono što treba uvek gledati kad su deca u pitanju, oni mnogo više žele i znaju nego što mi mislimo. Bolje pružite im još više, pa neka vas iznenade, nego da im pružite ono što mislite da njima treba“, poručuje Subota.
Vesna Andre - Zaimović smara da je velika odogvornost upravo na roditeljima.
„Koliko dijete na pravi način upoznate sa tehnologijom, što podrazumijeva tehnološku i informacijsku pismenost, vi ste dijete obrazovali da može biti punopravan građanin ove planete“, ocjenjuje ona.
Dokazano je da djeca koja gledaju dječje obrazovne emisije bolje čitaju i imaju
razvijenije jezične vještine od djece koja gledaju samo crtiće i programe za odrasle.
Međutim, smatra se da televizija osiromašuje osjećaj zajedništva. Djeca koja
gledaju televiziju, manje vjeruju drugim ljudima i manje sudjeluju u organiziranim
dječjim aktivnostima izvan kuće.
