Suđenja za ratne zločine nisu dovoljna da dovedu do suočavanja sa prošlošću, kaže Denisa Kostovicova, profesorka Londonske škole ekonomije (London School of Economics), komentarišući proteste na Kosovu nakon što je na Specijalnom sudu u Hagu izrečena prvostepena presuda za ratne zločine četvorici bivših lidera Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).
Reakcija kosovske javnosti bila je masovan izlazak na ulice u znak podrške osuđenima, te skandiranja imena OVK, gerilske formacije koja je posle višegodišnjeg mirnog otpora kosovskih političkih lidera politici vođenoj iz Beograda prema Kosovu, ušla u oružani sukob sa srpskim vojnim i policijskim snagama.
Bivši predsednik Kosova Hašim Tači (Hashim Thaci), te Jakup Krasnići (Krasniqi), Kadri Veselji (Veseli) i Redžep Seljimi (Rexhep Selimi), kao nekadašnji komandanti OVK osuđeni su za dela nezakonitog hapšenja, surovog postupanja, mučenja i ubistva.
Kako je sud utvrdio, žrtve su bile Albanci neistomišljenici, oni za koje se smatralo da sarađuju sa srpskim službama, kao i Srbi i Romi. Zločini su počinjeni od aprila 1998. do juna 1999. godine, a kako je sud utvrdio, od ukupnog broja ljudi izloženih torturi 96 je ubijeno. Četvorica osuđenih imaju pravo žalbe.
U razgovoru za "Uvid" Radija Slobodna Evropa (RSE) Kostovicova govori o ograničenjima suđenja za ratne zločine, promenama u globalnim politikama koje su, navodi, degradirale koncept prioriteta ljudskih prava, te upoređuje podršku upućenu liderima OVK sa nedavnim slavljem lika osuđenika za genocid Ratka Mladića na njegovoj sahrani u Beogradu.
Kosovo i BiH - razlike
Kostovicova: Jedina razlika koju prepoznajem u tim veoma sličnim, da ne kažem gotovo identičnim reakcijama, leži u istorijskom pogledu, sagledavanju konflikata koji su se dogodili u bivšoj Jugoslaviji. Recimo, čak i u teoriji istraživanja konflikta i dinamike konflikta postoji teorija o asimetričnim konfliktima – kada je jedna strana jača, a druga slabija.
Tu dinamiku smo imali u gotovo svim konfliktima koji su se desili na teritoriji bivše Jugoslavije. Konkretno, na Kosovu je bila jača, moćnija strana, srpska strana, dok je na drugoj strani bila albanska, koja je započela pobunu i zatim je došla i OVK i tako dalje.
Ta dinamika asimetrije stvara veoma komplikovan kontekst. U tom smislu, kada se recimo sudi za srpske zločine, vrlo je lako izmanipulisati narativ da se Srbima sudi zato što su stigmatizovani kao genocidan narod i tome slično. Neprekidno se podgreva narativ da niko ne priznaje srpske žrtve.
Albanska strana je u kontekstu asimetričnog konflikta bila slabija strana, što je jako bitno. Tu možemo pričati i o manipulaciji, da kažemo "aha, pa pošto je ta strana bila slabija, onda je praktično nemoguće da bi i oni bili odgovorni za ratne zločine".
RSE: Ne samo slabija strana, ono što imamo kao istorijsku činjenicu jeste da je albanska strana prethodno čitavu deceniju trpela diskriminaciju u kosovskom društvu, isključivanje iz institucija i sistema. Sve je to formiralo sliku i snažan društveni osećaj žrtve u kosovskom društvu.
Kostovicova: Tu je problem što se obe strane smatraju žrtvom i obe strane smatraju da su pretrpele nepravdu različitim presudama. Tu je možda momenat da se postavi pitanje da li su suđenja za ratne zločine, koja su svakako bitna, dovoljna da dovedu do suočavanja sa prošlošću.
Tu imate paradoks da zapravo u celoj bivšoj Jugoslaviji nije bilo mnogo drugačijih pristupa. Znamo iz raznih praksi u raznim drugim postkonfliktnim kontekstima da imate paralelno suđenja za ratne zločine koja mogu biti i domaća i međunarodna, kao što je bilo u slučaju bivše Jugoslavije. Ali, recimo, imate i rad Komisije za istinu.
RSE: Pokušaja je bilo vrlo traljavih i na kraju neuspešnih.
Kostovicova: Tako da su zaista najvažniji pomaci napravljeni drugačijim pristupom – obeležavanjem činjenica o ratnim zločinima. Recimo, imate Kosovsku knjigu pamćenja koja je proizvod rada Fonda za humanitarno pravo na Kosovu i u Srbiji, imate isto tako i knjigu koja beleži žrtve ratova u Bosni i Hercegovini, takođe rad na kompletiranju činjenica i u Hrvatskoj. To na jedan način pruža drugačiji uvid u ono što se desilo.
Bitno je naglasiti da imamo pristup koji nije etnički selektivan. Jednostavno, kada imate suđenja, tu se nalazi samo nekolicina ljudi koji su odgovorni i koji ne predstavljaju zapravo totalitet onih koji bi trebalo da budu odgovorni. To je tipična situacija za pitanje masovnih zločina.
Svi ne mogu da odgovaraju i zato je bitno imati alternativne načine da se otvori priča o tome šta se desilo. Pristup koji otvara, da tako kažem, diskursivni prostor za drugačiji razgovor o tim stvarima.
Solidarnost po etničkom ključu
RSE: Vratimo se na početak. Šta govori spremnost svih strana da brane svoje osuđenike za ratne zločine?
Kostovicova: Mi sada vidimo ponavljanje obrazca koji je ustanovljen otkako je praktično osnovan Haški tribunal pre nekoliko decenija. Imamo obrazac neprihvatanja istine o zločinima koje su počinili pripadnici našeg naroda, s jedne strane, i insistiranje da su, da kažem, isključivi počinioci zločina bili naši neprijatelji, oni protiv kojih smo se borili.
Vidimo da se taj obrazac ponavlja sa veoma malim razlikama, u zavisnosti od konteksta u kojima su se sprovodila suđenja. Nebitno je da li je kontekst bila Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska ili Kosovo. Taj obrazac se stalno ponavlja.
Zbog čega je to tako? Da li je to neminovno i da li je to na neki način prirodno, je li to odbrambeni mehanizam? To pitanje otvara veliku debatu. S jedne strane, zašto taj obrazac još uvek postoji dvadeset-trideset godina posle okončanja ratova? Koja je to dinamika, koji su to procesi koji održavaju i učvršćuju taj obrazac?
Sada je veoma teško naći neki prostor ili pukotinu za alternativne narative, odnosno za one koji bi posmatrali šta se događalo tokom ratova, pa da se odgovornost postavi na realnim osnovama, onim koje bi bliže odražavale činjenice o zločinima počinjenim za vreme rata.
RSE: Kao što ste rekli, to danas izgleda kao neminovnost koja određuje svakodnevicu u svakoj od pobrojanih država i regija. Je li to sudbina regije sa kojom se mora računati u svakom drugom društvenom procesu?
Kostovicova: Kad se pitanje tako postavi kao neko sudbinsko, to znači da je to moralo biti i da tako jeste. A zapravo potpuno je suprotno. Jako je bitno da razumemo kako se taj obrazac proizveo, kako se stalno proizvodi i kako se reprodukuje.
U tom smislu veliku odgovornost u svim državama bivše Jugoslavije imaju elite. Međutim, mislim da se danas nalazimo u vrlo teškoj situaciji po tom pitanju, jer sada vidimo da postoje elite koje kontrolišu medije i koje imaju interes da podrže i plasiraju takve narative. Narative da smo mi zapravo najveća žrtva, da gledaju samo svoju etničku grupu, pa ako hoćete tako da kažemo, postoji sprega sa delovima društva.
Više se ne može govoriti samo o odgovornosti elita, već imamo i velike društvene slojeve koji su, bitno je reći, kooptirani, dakle prihvataju takve narative.
Tako da se prostor suzio za one glasove koji se zapravo bore za istinu, a jako je bitno istaći da na celom prostoru bivše Jugoslavije postoji civilno društvo koje je uvek bilo angažovano na postavljanju pitanja odgovornosti na realnije osnove. Da se svakako gleda odgovornost drugih, ali da se prvenstveno uzme u obzir i odgovornost koju, da kažemo, naša strana ima.
Zaobilaznim putem do istine
RSE: Te grupe koje su za jednako preispitivanje prošlosti u određenim trenucima su dolazile u krug vladajućih elita, ali to nije trajalo dugo, a ono što danas vidimo jeste da su sve vladajuće političke elite manje-više nacionalističke i one će određivati budućnost regije. Kako zamišljate progres u prihvatanju tereta prošlosti kada razgovaraju ljudi koji su na jednako isključivim pozicijama?
Kostovicova: Prostor, ako ima volje, uvek može da se otvori. Ali prihvatam tezu koliko je teško te narative delegitimisati. Ali pogotovo je teško u situaciji kada imate političke elite koje ih šire i podržavaju, čak i nasilnim putem.
Znamo kakvi su pritisci na slobodno, na liberalno civilno društvo, na građanske grupe. Ali mislim da je jako bitno takođe shvatiti da te elite jednostavno koriste i instrumentalizuju nacionalističke narative. Oni su im jako bitni da bi na neki način skrenuli pažnju i prikrili disfunkcionalnost u upravljanju državama.
Znači, nepostojanje vladavine prava, korupcija i sve ono što ide za tim. To jeste kompleksna situacija i ako biste me pitali kako započeti taj razgovor, možda smo se našli u situaciji da smo videli gde su limiti civilnog društva koje je ućutkivano. Možda bi zapravo mogao da se otvori drugačiji politički prostor, da kažem naokolo, kada bi se krenulo od razgovora o drugim problemima, pitanjima korupcije, disfunkcionalne vladavine, upravljanja državom i tako dalje.
Nešto od toga smo videli u studentskim protestima u Srbiji, ali i u drugim okolnostima, koje su pokazale da postoje momenti u kojima se uvidi da drugačiji pristup prošlosti možda jeste moguć.
RSE: Biti protiv korupcije i za vladavinu prava, a istovremeno ne preispitivati odgovornost konkretno za ratne zločine.
Kostovicova: Možda bi to bio jedan scenario. Ali ako istinska promena režima znači i slobodnije medije i slobodniju debatu, zabranu satanizacije određenih grupa u društvu, možda bi onda to zaista promenilo način na koji se razgovara o ovim problemima.
Da li činjenice malo znače?
RSE: Činjenice se mogu skupljati kao što su ih skupljali izvori koje pominjete, može se čak o tome i govoriti, ali uvrežena mišljenja se praktično ne menjaju. Nezgodna okolnost sada je to što se različite vrste preispitivanja istorije 20. veka događaju u mainstream politikama širom Evrope. Koliko to koči proces sagledavanja prošlosti na zajednički način?
Kostovicova: Da, s jedne strane ima nekritičnog reinterpretiranja prošlosti. A s druge strane, na primer, imate veoma interesantne i veoma bitne pokrete i različite inicijative, uključujući i institucionalne na nivou civilnog društva, koje kritički preispituju kolonijalnu prošlost, razgovaraju o odgovornosti, mogućim reparacijama, o edukaciji.
Recimo, ovde u Velikoj Britaniji bili su veliki protesti mladih koji su zahtevali uklanjanje određenih spomenika koji su simboli britanske imperije, vezani za istoriju ropstva, kršenje ljudskih prava i slično.
RSE: To su dosta kontroverzne inicijative.
Kostovicova: Da, ali hoću da kažem da preispitivanje prošlosti ne ide samo u jednom pravcu. Imamo vrlo kompleksnu sliku. Što se tiče međunarodne klime o kojoj govorite, u jednom aspektu ste apsolutno u pravu, a to je da je od kraja Hladnog rata postojala ideja globalne norme. To je da nema mira bez odgovornosti za kršenja ljudskih prava i ratne zločine.
To nije bila savršena norma, naročito u praksi, ali bio je to cilj. Znači, posle ratova oni koji su počinili ratne zločine morali su za to da odgovaraju. Sada, u okviru globalnih previranja, liberalni globalni konsenzus je napukao. Očigledno je kada iz Amerike dolaze napadi na Međunarodni krivični sud.
Sada je pitanje ko će podržati tu globalnu normu da za sva kršenja ljudskih prava i ratne zločine treba odgovarati i da pravda ne zna za etničko, rasno ili bilo koje drugo poreklo. Da svi moraju biti odgovorni kako je ova norma prvobitno postavljena. Ranije smo imali mirovne ugovore gde su pitanja odgovornosti i tranzicione pravde postajala deo samih ugovora.
Sada vidimo da su mirovni ugovori retkost, a umesto njih imamo primirja. U tom smislu, ne idemo mnogo u velike geopolitičke priče i prestrojavanja koja se dešavaju na globalnom nivou. Ali, ako posmatrate usko kako smo pristupali tranzicionoj pravdi, odgovor je postojao. Sada vidimo da je i taj konsenzus napukao.
Nemam konkretan odgovor u kom će pravcu to sada ići. Da li će doći do "autoritarnog konsenzusa" na globalnom nivou kako neke kolege nazivaju – da se neke stvari po dogovoru na autoritarnim, nedemokratskim principima stave ad acta.
Ili će postojati džepovi, neki prostori institucionalni ili geografski u Evropi ili nekim međunarodnim institucijama, koji će još uvek da se bore za te norme. To je veliko pitanje.