Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Neki novi sevdah


Damir Imamović, Foto: Midhat Poturović
Damir Imamović, jedan je od malobrojnih interpretatora sevdalinke, koji pokušava dati svoj pečat ovoj vrsti muzike, istovremeno sačuvajući njenu autohtonost. Neki će reći da je proizvod takvog rada - fusion sevdah. Trenutno ima dva snimljena albuma, od kojih je svaki jedinstven. Novi Damirov projekat podrazumijeva solo izvođenje onih, ne toliko poznatih, a možda i zaboravljenih sevdalinki, koje se izvode uz saz. Nastupivši na nedavno održanom 13. Sarajevo Jazz Festu, publika je imala priliku upoznati se sa novim izričajem ovog mladog muzičara.

RSE: Damire, kako si došao na ideju da ponovo solo nastupaš? Šta te je potaklo da se vratiš istraživanju sevdalinke i njenoj izvornoj interpretaciji?

Damir Imamović: Svaki put kada krenem u novi projekat, puno istražujem kako su se sevdalinke prije radile. Pošto sevdah ima tradiciju, i postoje ljudi koji su ga sjajno pjevali, svirali i aranžirali, meni je vrlo bitno da sve to pregledam i preslušam, prije nego što sjednem i počnem raditi na nekoj svojoj verziji. Ovog puta sve je vodilo u pravcu da novi projekat bude solo. Ono što trenutno istražujem je jedan sazlijski način sviranja sevdaha, možda jedan od najstarijih osim onog „a capella“. Bilo mi je važno da to ispadne na najbolji način, a to je ako budem radio solo sa gitarom. Također, tu su i neki tehnički elementi, kao npr., to mora biti tzv. free time svirka, najveći dio je improviziran na osnovu određenih skala, harmonijskih pomaka i sličnih stvari koji su karakteristični za sevdah. I ova svirka je, za razliku od trija koji je ipak imao neke fiksne aranžmane, potpuno slobodno, a to je najbolje raditi u usamljeničkoj - solo varijanti. Projekat je težak, zato što je vrlo malo prethodnika ostavilo snimljenje materijale, a meni je upravo to najveći izazov.

RSE: Da li je teško pronaći, zapisati i na kraju aranžirati sevdalinku u unikatni, svoj stil?

Damir Imamović: Postoje ljudi koji su to sjajno radili, npr. Muhamed Mešanović Hamić, koji je bio i pjevač i autor, Selim Salihović, Emina Zečaj koja je puno pjevala sa sazlijama, Hašim Muharemović iz Srebrenika. Dakle, mnogi su ljudi to radili, ali sevdah nikad nije postao dio velike muzičke tradicije kakav je npr. postao jazz, arapska, indijska ili klasična muzika, pa da ti imaš iza sebe cijele škole, pravce, knjige, albume, kako bi mogao naučiti od ljudi koji su živjeli prije tebe. Sevdah kojeg ja vidim nije onaj „hitovski“ koji se svirao u zadnjih 10-15 godina. Tako da određene pjesme moraš ponovo napisati, prekrojiti. Najveći pomak u sevdahu se desio sa ovom „popularnom“ muzikom, znači sa velikim pjevačima koji su pjevali uz orkestre: Zaim Imamović, Nada Mamula, Safet Isović, Himzo Polovina, dakle ljudi koji su bili zvijezde. S druge strane, imamo Muhameda Mešanovića Hamića ili Eminu Zečaj, interpretatore koji su bili na margini tih dešavanja. Pa čak i zvijezda, Emina Zečaj, je sačuvala kamerni momenat u toj muzici, koji joj nije omogućavao da puni koncertne sale ili stadione. U tom čitavom kontekstu pokušavam pomiriti i jednu i drugu tradiciju, popularnu i tradicionalnu, a pritom i ozbiljno shvatiti sevdah kao umjetnost. Sevdah nije muziku za zabavu, barem u mom nekom habitusu, već je jedna ozbiljna umjetnička forma. Kao izvođač te forme, mogu puno dobiti, ali i moram puno vratiti. Upravo u tom „vraćanju“ je nužno da skupljam razne tekstove i načine interpretacije. Tako da često posjećujem te starije ljude od kojih učim pjesme i načine na koji oni ukrašavaju pjesme. Upravo u tom procesu, zajedno sa starim snimcima, pokušavam da izgradim nešto svoje.


FUSION SEVDAH


RSE: Mnogi te smatraju začetnikom očuvanja sevdalinke i njenog približavanja ka mlađim generacijama. Kakav je tvoj komentar?

Damir Imamović: Ono početno što sam radio sa sevdahom, prvi solo nastupi, a kasnije i nastupi sa triom, sve je to proglašeno fusion sevdahom, sevdahom koji prima uticaje iz drugih vrsta muzike. Ja i dalje nastavljem rad sa triom, ali osjećam da se sve više primičem onom izvornom sevdahu. Nisam tradicionalista, iako me to većina ljudi pita. Zašto mi je tradicija važna, naprosto zato što je to dobra muzika, zato što je tu bilo sjajnih interpretacija. Meni je, kao muzičaru, to interesantno. Zapravo, medvjeđa je usluga baviti se nečim, a konstantno negirati ono što je bilo prije tebe.

RSE: Da li je teško istovremeno uskladiti i pokret ruku na gitari i dobru vokalnu interpretaciju?

Damir Imamović: Naravno da je teško. Iskreno, to mi je jedan od najvećih problema u izvođenju. Mnoge stvari koje mogu odsvirati na gitari, predstavljaju poteškoću ukoliko ih radim dok pjevam. Pogotovo solo interpretacija, koliko god izgleda jednostava, zapravo je teška. Kad imaš druge muzičare uz sebe, možeš se uvijek osloniti na drugoga. U solo varijanti je sve prepušteno tebi. Puno radim i na sviranju gitare i na vokalu, jer kad se zajedno sve sastavi, potrebno je imati kontrolu kako bi i funkcioniralo.

RSE: Kada planiraš snimanje novog albuma?

Damir Imamović: Solo album je već snimaljen. Imat će deset pjesama i snimili smo ga u sali Domu armije, koja ima dobru akustiku. CD će izaći za Gramofon. Trenutno je u fazi miksanja, a krajem novembra ili u decembru biće i promocija istog.

Da li si imao ponuda da zasviraš negdje i van granica BiH?

Damir Imamović: Svirao sam mnogo i sa triom, ali i solo. Održali smo pet koncerata u Italiji, zatim smo bili u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Sloveniji. Reakcije publike su uvijek bile jako dobre, pogotovo u romanskim zemljama (Francuska, Italija). Ono što, uglavnom, poznaju sa Balkana je Goran Bregović i onda im je čudno kad dođe neko drugi koji svira drugačiju vrstu muzike. Bili su iznenađeni dolaskom kamernog trija koji svira melanholičnu muziku, koja čak ima neke umjetničke pretenzije, a nije varijanta „pojest, popit i poklopit“, litar rakije na sceni, gdje 30 ljudi trubi i slično.

RSE: Kažu da nije lako stvarati svoj put u sjeni legende kakav je bio tvoj dida, Zaim Imamović. Da li je to teret ili podsticaj?

Damir Imamović: Dosta me je ljudi to pitalo. Muzika je, prije svega, umjetnost. Ona nije sport, tako da tu nema nikakvog takmičenja. Imam albume različitih profila muzičara i nijedan ne isključuje drugi. I to što volim slušati Anouara Brahema, ne znači da ne volim slušate i druge predstavnike takve muzike, koji su prethodili njemu. Muzika ne iskučuje jedna drugu, i apsolutno mi je OK ako neko voli to što je Zaim radio, a ne voli ovo što ja radim, ili obratno. Ne mislim da je muzika takmičenje, već da sve te stvari mogu osvjetljavati jedna drugu.

XS
SM
MD
LG