Šofranac: Tri procenta stanovništva Crne Gore su izbjeglice

Dvadesetog juna obilježava se Međunarodni dan izbjeglica. Punih 18 godina Crna Gora se suočava sa problemom raseljenih i pruža utočište onima koji su bili primorani da napuste svoje domove u zemljama bivše Jugoslavije.

U Crnoj Gori ih trenutno ima oko 17.000, od čega je 11.000 raseljenih sa Kosova. To čini oko tri procenta domaćeg stanovništva, što je prema riječima direktora crnogorskog Zavoda za zbrinjavanje izbjeglica, Željka Šofranca, ogroman teret za ekonomske i socijalne mogućnosti Crne Gore.

RSE: Koliko se Crna Gora, na međunarodni Dan izbjeglica, može pohvaliti da je uspjela da im obezbjedi sva neophodna prava i zaštitu, kako se oni ne bi osjećali odbačenim i kako ne bi bili građani drugog reda? Usvojili smo svu neophodnu legislativu i uskladili je sa zahtjevima Evrope. Vlada je inovirala akcioni plan za rješavanje statusa izbjeglica. Koliko se sve to primjenjuje i koliko je sve to vidljivo u svakodnevnom životu izbjeglica i njihovim praktičnim potrebama?

ŠOFRANAC: Mislim da je jako važno što je Vlada Crne Gore napravila jedan legislativni okvir za rješenje ovih problema. To je sasvim sigurno osnova za socijalno i ekonomsko uključenje lica u Crnoj Gori, kao i u procese koji ravnopravno tretiraju dobrovoljni povratak. Sasvim sigurno i ti normativni akti, zakonski i podzakonski, omogućavaju tim licima da se svojim ličnim izjašnjenjem odluče kakav status žele u Crnoj Gori, da li boravak stranca sa stalnim nastanjenjem ili raseljenički status još godinu i tri mjeseca, koliko će još trajati taj status, ili da se odluče za proces povratka. U svim ovim procesima, bez obzira o kome se radi, obezbeđujemo im puni pristup prava. To je jako važno jer želimo da budu, a i do sada su bili, u najvećoj mjeri izjednačeni sa pravima građana Crne Gore, sem u biračkom pravu ili možda u još u nekim dodatnim, koja su oni obezbjeđivali u zemljama porijekla. Važno je da mnoga lica koriste prava iz zemlje porijekla i da na taj način ostvaruju dodatne prihode po pitanju svoje egzistencije, mada to nije puno. U principu koriste se i dvostruka prava. Važno je reći da je njihovo individualno izjašnjenje najosnovnije u svim procesima u kojima Vlada Crne Gore želi da ovaj proces, kroz izbjegličke dosijee, završi do 7. novembra 2011. godine.

RSE: Koliko istovremeno sporo teče proces repatrijacije onih koji žele da se vrate svojim kućama? Koliko se sporo reguliše pravni status onih koji su riješili da ostanu u Crnoj Gori i tu se integrišu, bilo u statusu crnogorskog ili stranog državljanina? Koliko sve to utiče na potencijalnu diskriminaciju izbjeglica, prije svega u zapošljavanju, u socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti?

ŠOFRANAC: Nova rješenja koja predviđa akcioni plan izmjenama i zakonskim dopunama o strancima, kao i još neke uredbe koje su sada u procesu izrade, će omogućiti tim licima maltene izjednačenje u svim pravima, sem u pravu glasa i u onom dijelu, ukoliko žele, apliciranja za crnogorsko državljanstvo. Imaće pravo i na zdravstveno osiguranje i na rad, na organizovanje, smještaj. To je veliki korpus prava u kojima, u najvećoj mjeri, participira Crna Gora. Proces povratka je dosta otežan proces i u najvećoj mjeri je već ostvaren, mada ne u nekoj velikoj brojci kada je u pitanju Bosna i Hrvatska. Mi se sada više okrećemo prema Kosovu jer smatramo da je to pitanje koje se može poboljšati. Brojke koje govore o procesu povratka nisu za sada optimistične. Obilazimo Kosovo i mislim da se svakim danom stvara sve veća slika o mogućnostima da se lica, ako izraze želju, mogu vratiti tamo ako im se obezbjede osnovni uslovi ljudskog življenja, kao svakog građanina, kao što su smještaj, pravo na rad i zdravstveno osiguranje. U tom dijelom sarađujemo i sa UNHCR-om, ali i sa lokalnim samoupravama na Kosovu. Željeli bi smo mnogo više, da imamo mnogo bolji odnos i sa centralnim vlastima, onim koji su nadležni na Kosovu. To se često puta može tumačiti više kao deklarativan odnos, nego kao suštinski doprinos da ovi procesi zažive. I to je jedan od standarda koje Kosovo mora da ispuni - ne samo da im se ispune uslovi da se ta lica vrate, nego mora da im se obezbjedi potpuni pristup prava. Svi ovi procesi daju puno afirmaciju i šansu da se ispune ljudska prava i da se ta lica izjasne koji obim prava žele da koriste u Crnoj Gori.

RSE: Koliko je saradnja država u regionu neophodna kako bi se pitanje izbjeglica i raseljenih riješilo trajno i na najpovoljniji način, i po njih i po zemlje koje su im pružile utočište?

ŠOFRANAC: Crna Gora je svih ovih godina bila dio regionalnog procesa po ovim pitanjima, a to na osnovu Sarajevske deklaracije koja je kao takva formirana 31. janura 2005. godine. Želimo da se i preostala pitanja na regionalnom nivou riješe. Ostala su sporedna pitanja koja u svakom slučaju opterećuju ovaj proces jer je dolazilo do njegovog zastoja. Sada je Beogradskom inicijativom ponovo relativizovan taj proces. Mi mislimo da regionalni pristup, pogotovo u smislu donatorstva i obezbjeđivanja sredstava za zvanične ili nezvanične kolektivne centre, za pomoć pri nekim drugim pitanjima, može dati podstrek da u tome ne učestvuju samo države ponaosob, nego i da međunarodna zajednica uvidi da je potreban i taj aspekt koji će možda lakše dati neka rješenja u procesima koji se tiču raseljenih lica. Crna Gora je, ne samo u ovom procesu, nego i u drugim, međunarodno angažovana i jako prisutna. Sarađujemo sa UNHCR-om, Evropskom komisijom, Savjetom Evrope i drugim međunarodnim važnim faktorima, pa i pojedinim državama.