Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Zaboravili smo što znači sloboda i demokracija


Sovjetski tenkovi u Pragu, 1968.
Priredila: Mirjana Rakela

(Martin Mejstrik, studentski lider 1989, senator u češkom parlamentu, u razdoblju od 2002. do 2008.)

U tekstu za Radio Slobodna Evropa Mejstrik ističe da je dvadeset godina vrlo brzo prošlo, te se prisjeća novembra 1989. i pita se što su on i njegova generacija mislili tih prvih dana revolucije, što su očekivali da će se dogoditi nakon pada komunizma? Da li su uistini oni zaslužni za pad Komunizma?

Tokom komunističke diktature 264 tisuće Čehoslovaka bilo je osuđeno na političkim procesima. Dvije stotine četrdeset osam osuđenih je bilo na smrt i pogubljeno. Procjenjuje se da ih je oko osam tisuća umrlo u komunističkim zatvorima i radnim kampovima.

Iz zemlje je pobjeglo oko 240 tisuća ljudi, elita nacije, jiha i danas nedostaje. Oko 320 građana je ubijeno prilikom pokušaja bijega preko granice. Stotinjak se izgorjeli na „visokoj struji“ koja je prolazila kroz Željeznu zavjesu. Tokom okupacije 1968., i demonstracija koje su uslijedije godunu dana kasnije, ubijeno je 113 ljudi.

U komunističkim zatvorima deseci novoređene, ili još nerođene djece je umrlo, jer trudne zatvorenice, kao i njihova djeca, nisu bili društveno poželjni. Oko dvije tisuće seoskih domaćinstava je uništeno, mnogi seljaci su bili prisilno raseljavani.

APSOLUTNA IZOLACIJA

Komunisti su pogubljivali svećenike, otimali crkvena dobra i imovinu. Često su kidnapirali i ubijali svoje političke oponente, kako u domovini, tako i u inozemstvu.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća režim je pomagao međunarodni terorizam, pokušavajući destabilizirati zapadnu demokraciju. Živeći u takvom oružju, mogu slobodno reći da je najveći zločin koji su komunisti počinili, to što su gotovo 15 milijuna ljudi isključili iz svijeta.

Gotovo četrdeset godina odgajani u hermetičkoj zelenoj kutiji, kao dijelu jednog strašnog eksperimenta. Nismo mogli putovati. Nismo imali saznanja o tome što se događa u normalnom, demokratskom svijetu. Ispirali su nam mozak, stalno, dnevno, glupom idiotskom propagandom. Škole i sveučilišta su bila izvan globalne obrazovne zajednice.
Čehoslovački studenti u centru Praga na protestu zahtijevaju više demokracije, kraj komunističke vladavine i slobodne višepartijske izbore, 19. novembar 1989.

Nije bilo zapadne literature, strani predavači nisu dolazili. Literatura, film, umjetnost, muzika, kazalište... sve je bilo cenzurirano. Konfiscirali su strane novine i časopise. Bila je to apsolutna izolacija.

U razdoblju od 40 godina komunisti su upropastili državu, ekonomiju, ekološko okruženje, i samo društvo. Uništitli su društvene elite Čeha i Slovaka. Ono što nije uspjelo nacistima, komunisti su završili.

U samo četriri desetljeća uništili su pravni sistem, zakonodavstvo, državu zasnovanu na pravu. Nismo bili naučeni da preuzmemo dgovornost za vlastite odluke i živote, jer su oni sve najbolje znali, a onaj koje je pokazao neku inicijativu vrlo brzo bi bio kažnjen.

Naš narod je u tih 40 godina zaboravio što znači sloboda i demokracija. Istina, imali smo tek neku ideju o tome, i kada smo pušteni iz kaveza u kojem smo živjeli, kao da nismo bili sposobni kretati se prema željenoj slobodi.

Čak i danas, 20 godina kasnije, dio naše nacije to ne umije i vjerojatno i nikada neće biti sposobno za to.

KRAJ KOMUNISTIČKE ERE

Godine 1989., dobili smo šansu i relativno je dobro iskoristili. Dio smo svijeta. Naša djeca odrastaju u jednom obliku demokracije. Mogu putovati, studirati u inozemstvu. Govore jezike i tako drže u svojim rukama ključ koji otvara svijet. Ipak, nešto nije u redu.

Neka stara lica iz komunizma su i danas prisutna u javnom životu, znamo za tajne račune političkih partija, milijune nestale u privatizaciji, poznato je da je mafija metastazirala u policijski sustav, zakonodavstvo, politiku...ali o tome nema smisla govoriti. Mediji su puni ovakvih infromacija, ali ništa se ne mijenja.

Pokušao bih odgovoriti zašto je to tako? Bio sam jedan od studentskih lidera 1989. Uspkros više pokušaja Građanskog forumna da uvjere studente da okončaju štrajk, ja sa ih uvjerio da se ne predajemo, sve dok Vaclav Havel nije 29. decembra izabran za predsjednika Čehoslovačke.

Bio je to jasan znak da je komunistička era završila. Naime Građanski forum tražio je da prekinemo štrajk 24. novembra kada je komunistički politibiro dao ostavku.
Vaclav Havel se obraća demonstrantima, 10. decembar 1988.

No, mi nismo željeli da nova vlada bude sastavljena od „preobučenih“ komunista. Željeli smo Havela na čelu države jer smo znali da će on jedini garantirati slobodne izbore i istinsku demokraciju.

Usprkos dugom štrajku u kojem smo održali, danas mi se čini da nismo mi bili oni koji su pobijedili 1989., već su to bili komunisti.

Ono su ostali komunisti i biti će komunisti zauvijek, bez obzira kako i koliko puta prefarbaju svoju crvenu boju. A i mi sami iz svojih glava nismo izbrisali jedan način komunističkog mišljenja.

"REFORMIRANI DRUGOVI"

Danas mi se čini da je cijeli Građanski forum i Pokret protiv nasilja, čak i onda kada smo bili u opoziciji, igrao po nekom scenraju koji napisan negdje drugdje.

Iako nemam prostora da elaboriram ovu tezu, želim istaknuti da je postojao komunistički Ekonomski i institut iz kojeg su izašli desničar Vaclav Klaus, ljevičar Miloš Zeman, centrist Vladimir Dlouhi.

Dugogodišnji komunistički funkcionar Marian Calfa završio je uz samog Havela, bio je premijer od 1989. do 1992.

U svAkoj stvarnoj revoluciji (pa i onoj naJkrvavijoj) postoje pobjednici i gubitnici. I pobjednici se najčešće ponašaju pobjednički. „ Proglašavamo da je komunistička diktatura nezakonita. Utemeljujemo demokratski sistem zasnovan na pravu i zakonima. Preuzimamo obavezu da izvEdemo pred sud I kaznimo one koji su služili komunizmu i počinili zločine“.

No to se nije dogodilo. Umjesto toga demokrati su sjeli s bivšim kriminalcima u parlament, vladu, na sveučilišta. Mi smo pokušavali s „reformiranim drugovima“ graditi demokraciju i tržišnu ekonomiju.

Današnja generacija je mnogo naučila od one post revolucionarne. Primjerice, što su mogli naučiti iz reizbora Klausa za predsjednika Češke u februaru 2008?

Pad komunizma - revolucije iz 1989-te godine
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:06:00 0:00


Pobjeda je osiguranim pritiskom na zastupnike, manipulacijom, teroriziranjem, pa čak i podmićivanjem. U to doba mediji su pisali o milijunima kruna. No, ako mita i nije bilo (dokazan je tek jedan slučaj), malo smo učinili da se suprostavimo.

Klaus sada sjedi u dvorcu, ne zato što najbolji od nas, već zato što nisu uspjeli oni koji su ga birali. Neki su se naglo razboljeli, neki su bili pozvani na „ugodan razgovor“ uz ručak, nekima se prijetilo za zatvorom, neki su u pismima na kućne adresu dobijali metke. U svakoj normalnoj zemlji takvi bi se izbori proglaili nelegitimnim i ništavnim. No, ovjde nije nitko ni protestirao.

„Pas laje, a karavane prolaze“ što kaže narod. U dvorcu sjedi čovjek čija je glavna kvalifikacija za predsjednika to što dobro govori ruski.

SNOVI IZ 1989.

Postao sam senator 2002., i tokom šest godina nastojao sam ostvariti ideale revolucije. Pripremiti teren za istinsku demokraciju – očistiti državnu adminsitraciju, lokalnu vlast i pravosuđe od bivših i sadašnjih komunista i njihova utjecaja.

U svom posljednjme govoru u Senatu istaknuo sam što sam učinio. Između ostalog donošenje zakona kojim se osniva Institut za proučavanje totalitarnog režima, gornji dom parlamenta je donio zakon po kojem se na jednaki naćin zabranjuje promocija komunizma i nacizma. Zabranjeni su komunistički, kao i nacistički simboli.

Senat je bio domaćin konferencije“ Savjet Evrope i komunizam“ na kojoj je usvojena takozvana Praška deklaracija, kojom se tražila zabrana komunizma na jednaki način na koji je to učinjeno s nacizmom.

Ovo je bio važan moment jer su političari shvatli da dekomunizacija nije samo problem u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj, već važna evropska i svjetska tema.

Iako sam dosta učinio na upozoravanju javnosti na pogubnost komunističkih ideja, ipak, čini mi se da je to bio razlog zašto sam izgubio mandat u Senatu.

Svoj tekst sam započeo nabrajanjem brojnih zločina koji su u ovoj zemlji počinjeni u doba komunističke diktature u Čehoslovačkoj. U ovih dvadest godina, 173 osobe su optužene za zločine koje su počinili. Sedmadeset četvoro je formalno optuženo i izvedeno pred sud. Dvadeset dvoje su dobili uvjetne kazne, a tek osam su u zatvoru.

„ Ne žalim godine koje sam proveo u politici iz koje sam, uostalom, izašao. Dva desetljeća političke aktivnosti uvjerilo me je da ćemo morati još neko vrijeme sačekati da se naši snovi iz 1989., o životu u funkcionalnoj i normalnoj demokraciji i ostvare. Predpostavljam da će se to dogoditi u slijedećih dvadeset godina. Možda će neki od nas to doživjeti, no mnogi koji su tako strasno vjerovali u 1989, nažalost neće“.
XS
SM
MD
LG