Wael Abbas, egipatski aktivista za ljudska prava, je 2006. godine postavio na internet video na kojem se vidi sadomazihističko zlostavljanje - scena u kojoj policija seksualno zlostavlja vozača autobusa štapom. Slučaj je završio veoma rijetkim procesuiranjem dva policajca. Kasnije je Abbasov YouTube nalog iznenada ukinut zato što je prekršio pravila YouTube smjernica o zabrani “grafičkog i nepotrebnog nasilja”.
YouTube je obnovio njegov nalog nakon što su aktivisti za ljudska prava informisali njihovu matičnu kompaniju Google da je Abbasov post bio virtuelna arhiva o brutalnosti egipatske policije i jedno od ključnih oruđa za insistiranje na reformama. Nakon slučaja Abbas, Google je zaključio da su neki grafički sadržaji previše vrijedni da bi se spriječavalo njihovo objavljivanje, čak iako su najvjerovatnije problematičnog ili uvredljivog sadržaja.
Nedavano pak, insert iz filma “Nevinost muslimana” natjerao je Google da svoje smjernice promijeni u sasvim drugom pravcu, privremeno blokirajući video u Egiptu i Libiji. jer su “vođeni veoma osjetljivom situacijom u ove dvije zemlje” kako su naveli u saopštenju za medije, a pored toga što te vlade nijesu tražile cenzuru niti je riječ o nasilnom, grafičkom niti sadržaju direktne mržnje čime bi podlijegali pravilima YouTube-a, koja brane objavljivanje neopravdano nasilnih slika i govora mržnje.(Video je potom veoma tiho odblokiran u obje zemlje).
Od samog starta afere, Google je omogućio pristup videu u većini zemlja svijeta – odbijajući zahjev Bijele kuće da ga u potpunosti uklone sa YouTube-a, ali blokirajući ga u jednom broju zemlja uključujući Indiju i Indoneziju, gdje je sud presudio da je emitovanje protivzakonito, držeći se Google politike u povinjavanju kako svojim tako i državnim zakonodavstvima.
U trenutku kulminacije događaja sa spornim filmom, odluka Google-a je u datim okolnostima bila najbolje što se moglo učiniti. Ipak, veoma je malo racionalnih razloga ponuđeno direktno YouTube korisnicima. Google se glasno i javno obavezao na slobodu izražavanja i uradio odličan posao u smislu nalaženja prihvatljivih odgovora na brojne zahtjeve vlada širom svijeta. Dajući internetu džinovsku snagu da oblikuje globalni javni diskurs, on bi trebao biti jednako transparentan u pogledu sopstvenog upravljanja globalnim izražavanjem.
Pravila i smjernice
Suverenitet cyber prostora kao što je to na Google-u, Facebook-u i Twitter-u nema legislativu niti sudove, ipak oni provode privatnu “regulaciju” slobode govora širom svijeta - ponekad kao odgovore na zahtjeve vlada, ponekad da bi ojačali sopstvena pravila pružanja usluga i smjernica. Kako je njihov pokušaj neviđeni podvig u vrtoglavo različitim socijalnim i političkim klimama, oni će ubuduće nastaviti da se suočavaju sa različitim dilemama. U pokušajima da razviju „zajedničke smjernice“ za svijet, biće i pred izazovom i pod pritiskom da se savijaju da bi se uklopili u druge nove okolnosti. Sa toliko publike spremne na pobunu, sa toliko puno provokatora u svijetu koji traže izgovore, i tako mnogo kanala komunikacije između njih, od ovih se kompanija ne može očekivati da spriječe ili preuzmu odgovornost za nasilje izazvano sadržajima postiranim na njihovim servisima. Ono što ipak mogu uraditi je da daju ogroman doprinos i slobodama i civilizaciji objašnjavajući javnosti njihove de facto „jurisdikcije“ onako kako ih razvijaju.
Protesti u Pakistanu zbog filma "Nevinost muslimana", septembar 2012.
Dok je Google postavio objašnjenja korisnicima kada je video zabranjen na zahtjeve određenih vlada, oni nijesu imali odgovarajuće poruke za svoje odluke o zabrani emitovanja u Libiji i Egiptu. Za prva 24 sata korisnici u Egiptu su mogli vidjeti poruku u kojoj se navodi da je video blokiran „u skladu sa odlukom po tužbi i sudskom nalogu“. Nakon toga poruka je jednostavno bila “ovaj video nema pristup u vašoj zemlji“. Dok je film „Nevinost muslimana“ izdvojen slučaj „ad hoc“ cenzure koji mora ostati veoma rijedak ako YouTube namjerava zadržati platformu slobode govora, neumitno je da će slični urgentni i teški slučajevi biti u porastu u budućnosti. Kada takve rijetke odluke eskaliraju do najvišeg izvršnog nivoa, kada se mora odstupati od standardnih procedura - kao što je bio slučaj u ovom spornom videu - komapanija mora razmisliti o postavljanju bolje prilagođenih poruka. To će pomoći promovisanju vrijednosti koje Google uspješno balansira.
Poruka bi na primjer mogla glasiti: „Ovaj video klip je privremeno blokiran u vašoj zemlji zbog mogućeg izazivanja nasilja, iako ni jedan sadržaj postavljen od bilo koga na YouTube nikada ne podržava nasilje". U ostatku svijeta gdje video ostaje dostuapan, poruka može biti „Neko možda ne želi vidjeti ovaj video zbog njegovog uvrjedljivog sadržaja, iako on ne krši smjerinice YouTube-a koje se tiču govora mržnje ili opravdavanja nasilja“. (Postoji jedan presedan: Google je 2009. postirao izvinjenje kada se na Google image searches pojavila rasistička karikatura Michelle Obama među prvim rezulatima pretrage na netu). Objašnjenje bi predstavljalo dobar primjer transparentnosti i doprinijelo debati o konturama slobode izražavanja, posebno u zemljama koje rade na sopstvenim pravilima i regulaciji govora na putu tranzicije ka demokratiji, često u vrlo promjenljivom kontekstu.
Gimnastička dvorana za slobodu izražavanja
Google je već razvio snažan set pravila i prakse da bi se uspješno nosili sa cenzorskim zahtjevima različitih vlada, i načinima kako da korisnike obavijeste o tim zahjevima, i sve objavio u svom Tranparency izvještaju. U izvještaju se nalazi i lista zahjeva različitih vlada koje traže blokiranje određenih sadržaja, uključujući ali ne i ograničavajući YouTube video zapise, i snimljenih odgovora od strane Google-a. Čitanje tog izvještaja je osim zabavno istovremeno i otrježnjujuće. Na primjer 2011., Passport Canada, tražio je od Google-a da ukloni „video na YouTube-u jednog kanadskog državljanina koji je urinirao na svom pasošu, bacio ga u tolet i pustio vodu. Mi se nijesmo povinovali ovom zahjevu“. Tako je prošle godine Google naveo da je „primio zahjev od Britanske asocijacije policijskih službenika da uklone pet korisničkih naloga koji navodno promovišu terorizam. Mi smo ugasili te naloge jer su kršili smjerinice i okvire pravila YouTube-a i kao rezulat toga oko 640 video zapisa je uklonjeno“.
Google može proširiti svoj Transparency izvještaj ako uključi sopstvene odluke donesene po sopstvenom nahođenju, bilo da ukloni ili blokira kontroverzne sadržaje, a ostale internet kompanije mogle bi ih slijediti.
Internetski zakonodavni guru sa pravnog fakulteta Columbia Univerziteta Tim Wu sugerisao je stvaranje zajednice eksperata, ili od YouTube korisnika, koji bi dali savjete o teškim pitanjima koja se tiču regulacije online izražavanja: dobra ideja, ali odluka o oblokiranju sadržaja mora biti donesena veoma brzo, prije nego što postane sporna. U praksi internet kompanije će vjerovatano morati da nastave da donose sopstvene odluke, a eksperti i ljudi van te sfere će nastaviti da ih kritikuju nakon sagledavanja činjenica.
Međutim kompanije mogu pozvati na debatu nakon njihovih odluka, možda baš na online prostoru povezanom sa njihovim transparency izvještajima i pored samog sadržaja koji je izazvao kontroverze. Time bi se omogućila neka nova platforma u komunikaciji, funkcionalnost koja možda nije kompatibilna sa uobičajnom ulogom same kompanije, a debatu bi mogla voditi treća neutralna strana.
Takva treća strana bila bi presedan. I Google i Twitter sada su povezani sa nezavisnim neprofitnim website-om “Chilling Effects”, a kojem su objavljene kopije "obustaviti i odustati" objave i druge sudskih odluke koji sadrže zahtijeve kompanija za uklanjanjem određenih sadržaja sa njihovih servisa. Ta “Treća strana“ web stranica pokrenuta je od strane „međunarodne organizacije netizens (internet aktivisti)“ koji dijele temeljne vrijednosti slobode izražavanja, nenasilja i empatije između različitih kultura, imaju čak i prevode, a i u mainstream i društvenim medijima odgovaraju na kontroverzne sadržaje. Ovi „interkulturalni upravitelji“ mogli bi moderirati globalnu raspravu o tome koja vrsta odgovora je razumna i odgovarajuća sa različitih kulturnih perspektiva.
Takav prostor može postati zdrav forum za međunarodne debate: gimnastička dvorana za civilne vježbe slobode izražavanja u svijetu kojem je potrebna praksa.
