Dostupni linkovi

Britanski general: Rat u Ukrajini mogao bi trajati 'decenijama'


Ukrajinski vojnici pucaju iz protivavionskog topa na ruske položaje u blizini Bahmuta u oblasti Donjecka. (arhivska fotografija)
Ukrajinski vojnici pucaju iz protivavionskog topa na ruske položaje u blizini Bahmuta u oblasti Donjecka. (arhivska fotografija)

Piše: Važa Tavberidze

General Ričard Barons (Richard Barrons) bivši je komandant Komande britanskih združenih snaga, a sada je predsjednik kompanije za odbranu i sigurnost Universal Defense & Security Solutions.

Za Gruzijski servis Radija Slobodna Evropa (RSE) govorio je o ograničenjima strana u ruskom ratu protiv Ukrajine.

Barons je naglasio važnost industrijske transformacije u dugotrajnom konfliktu i ponudio mračnu prognozu razvoja sukoba, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

RSE: Šta smo naučili poslije godinu dana ratovanja u Ukrajini? I gdje smo sada?

Ričard Barons: Nekoliko je veoma važnih lekcija, posebno za Evropu. A prva je da nismo prerasli borbu na način na koji su neki ljudi htjeli vjerovati na kraju Hladnog rata 1990. Rat u Ukrajini nas podsjeća da je rat dio ljudskog postojanja. Čak i ako biste više voljeli da nije tako, tu nema zagarantovanog imuniteta.

I kao što (pruski) general fon Klausevic (Carl von Clausewitz) kaže: "Ne možete izabrati rat, ali rat može izabrati vas." A kad se desi, to je isti brutalan, divlji, opasan, obično razočaravajući posao kakav je bio milenijumima. Pa ipak, barem jednom u generaciji, osjećamo potrebu da se ponovo upoznati s tom mišlju.

General Richard Barrons, bivši je komandant Komande britanskih združenih snaga
General Richard Barrons, bivši je komandant Komande britanskih združenih snaga

A druga stvar na koju nas je podsjetio je da velike ratove - a rat u Ukrajini je veliki rat - vode, dobivaju i gube civili, budući da rat ne postaje nešto što samo vode profesionalne, regularne oružane snage na način na koji su zapadne vojske uglavnom učestvovale u Iraku i Afganistanu i balkanskim intervencijama 1990-ih.

Ove velike ratove, gdje je opstanak države u pitanju, kao što je slučaj u Ukrajini, vode građani koji su mobilisani i industrija koja je stavljena u pogon.

Sada možete vidjeti, na obje strane, u ovom ratu u Ukrajini, da ga vode ukrajinski građani koji su samo prije godinu dana bili učitelji, medicinske sestre, mehaničari, šta god.

I sve se više, s ruske strane, mobilišu civili. Dakle, opet ljudi koji nisu bili profesionalni vojnici.

RSE: I gdje se koristi taktika privatne plaćeničke grupe Vagner, ljudi koji nisu bili profesionalni vojnici, nego profesionalni kriminalci.

Barons: Da. I to je karakteristika koja je važna za ruske napore - da postoji mješavina ruskih oružanih snaga, sve više mobilisanih civila i Vagnerovih plaćenika koji imaju tu nevjerovatnu ulogu u ovom ratu – privatno preduzeće koje mobiliše zarobljenike i plaćenike da se bore uz ruske oružane snage. Zaglavili su se u nadmetanju ko je uspješan, a ko neuspješan i zapravo ko je kriv za neuspjeh. To se ne vidi na ukrajinskoj strani.

Mislim da treća stvar s kojom se ponovo upoznajemo je da ne postoji logično pravilo koje kaže da ovi ratovi ili moraju biti definitivno uspješni za jednu ili drugu stranu ili moraju biti brzi.

U suštini ono što vidimo da se odvija u Ukrajini nije samo veliki rat, već dugi rat čija dinamika sugeriše, prije svega, dugu borbu jer nijedna strana nije pobijedila, nijedna strana nije izgubila, nijedna strana nije ni blizu odustajanja.

Dakle, predstoji još mnogo borbe po cijenu užasnog razaranja. Ali najvjerovatniji ishod je iscrpljenost i zastoj praćen dubokim neslaganjem. Možda gledamo u ishod u kojem ne možete računati da će rat biti završen decenijama.

RSE: To je još sumornije predviđanje od onoga onoga što se ranije rekli da bi ovaj rat mogao potrajati do 2025. A ako se zaista trebamo pripremati za tako dug rat, dopustite mi da vas pitam na čijoj je strani vrijeme u strateškom smislu?

Barons: To pitanje je pitanje izbora. Iz zapadne perspektive, uvijek je bilo apsolutno jasno da se Ukrajini može pružiti podrška da postigne ishod s kojim je Ukrajina zadovoljna, pod uslovom da Zapad mobiliše relativno mali dio svog novca i svoje industrije. Zato što Ukrajina pobjeđuje, ili prevladava, ili barem ne gubi, sve dok je povezana s novcem, s oko šest milijardi dolara mjesečno, i zapadnom odbrambenom industrijom za snabdijevanje oružjem i streljivom te drugom opremom i zalihama kojima Ukrajina treba opremiti mobilisano društvo.

Ako Zapad nastavi pružati tu podršku - a budimo potpuno jasni, ta je podrška vrlo mali dio ekonomske moći Zapada, tako da je to stvar izbora.

Da, postoji cijena. Ali to je vrlo mali postotak ekonomskog bogatstva Zapada. Ako Zapad to uradi i Ukrajina zadrži volju za borbom, može se nastaviti s borbom.

Iz ruske perspektive, Rusija sve više mobiliše svoje društvo i ponovo oživljava odbrambenu industriju koja zapošljava oko dva miliona ljudi. Dakle, to je vrlo veliko preduzeće. A Rusija vjeruje da ima novac, volju, kontrolu nad društvom i industrijom kako bi nadživjela volju Zapada da nastavi (podršku Ukrajini).

Zapravo niko ne zna ishod. Jedina stvar koja bi sada promijenila igru, na razne načine, s obzirom na to da objema stranama nedostaje opreme, zbog gubitaka, i da objema stranama nedostaje municije, posebno artiljerijske municije, zbog količina koje se koriste i vremena potrebnog za povećanje proizvodnje - tako da će se zaostatak od godinu ili dvije odraziti i na način na koji Zapad podržava Ukrajinu i na način na koji Rusija pokreće vlastitu industriju.

Jedino što bi kratkoročno promijenilo stvari bilo bi da Kina i/ili Indija pošalju zalihe svoje municije ruskim oružanim snagama.

Jer to bi ojačalo rusku vojsku municijom s kojim se Zapad jednostavno ne može mjeriti u vremenu o kojem govorimo. A to je jako opasno, jer ako se to dogodi, to će dovesti do mnogo većih izgleda da Zapad mora da učestvuje u borbama, jer oporavljene ruske snage onda imaju mogućnost uznemirujućeg napredovanja.

To bi onda učvrstilo ideju da je rat u Ukrajini, koji je rat između Rusije i Ukrajine, zapravo posredni sukob između liberalne demokratije na Zapadu i autokratskog kapitalizma, predvođenog Rusijom i Kinom, ali suštinski predvođenog Kinom, koju sve više prati Rusija.

Ako bi se to intenziviralo u Ukrajini, onda ne vidim nikakav način na koji bi naš svijet bio sigurnijii, bolji ili prosperitetniji.

RSE: Reli ste da tu postoje dva 'ako' - "ako je Zapad voljan" da nastavi pružati podršku, a u slučaju Rusije, "ako su Kina ili Indija voljne dati svoj doprinos". Koliki su ti 'ako'?

Barons: Mislim da je trenutno 'ako' za Zapad vrlo malo. Zato što je jedna od glavnih karakteristika zapadne politike koju su vodile SAD u vezi rata bila da Zapad ostane ujedinjen. I to se desilo puno bolje nego što su mnogi ljudi očekivali.

Test za Zapad sada je podnošenje troškova nove industrijske politike koja proizvodi municiju i oružje; i više od toga, trošak održavanja energetskih subvencija koje su došle s šokom cijena energenata izazvanih ratom, što umanjuje cijenu vojne pomoći.

Mislim da će ovo biti kalibrirano s dvije stvari. Jedno je da će doći do sve većeg prenosa tereta ovog rata, koji je trenutno najviše na SAD. Mislim da je vjerovatno da će veći dio tog tereta pasti na Evropu, dijelom zbog neizvjesnosti oko američke politike, a dijelom zbog ekonomske razlike - odnosno da najveći teret plaćaju Sjedinjene Države.

Svakako mislim da će trošak rekonstrukcije, kad rat prestane, više pasti na Evropu nego na bilo koga drugog.

Ali da se vratim na ono što sam rekao: ako pogledate ekonomsku moć Evrope, cijena rata u Ukrajini je vrlo, vrlo skromna. Samo što dolazi u vrijeme kada su ljudi zabrinuti zbog krize troškova života i svih ostalih stvari na marginama njihovih života.

Dakle, mislim da je 'ako' za Evropu prilično malo, pod uslovom da evropski politički lideri ostanu pri tom. I jedna od zanimljivih stvari ovog rata je da tjera političke vođe, poput čelnika Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, da pomjere ustaljena gledišta. To su političari fokusirani na sljedeće izbore i političari koji su, htjeli oni to ili ne, u biti ratni lideri. Moraju razmišljati na nivou državnika koji od svojih društava traže da rade stvari koje njihova društva nužno ne žele ili ih ne privlače. Ova situacija je interesantan test.

Mislim da je 'ako' s ruske strane drugačije iz dva razloga. Jedno je da je Rusija monolitna država u kojoj zapravo nema znakova značajnih izazova predsjedniku (Vladimiru) Putinu i njegovom režimu uprkos jasnim strateškim i taktičkim greškama koje su se dešavale tokom ovog rata, uprkos šoku za rusku ekonomiju.

Činjenica je da mnogi Rusi još uvijek podržavaju ciljeve ovog rata - oni podržavaju narativ koji promoviše predsjednik Putin. Nema smisla da se na Zapadu jadikuje oko ovoga. Činjenica je da postoje dva nepomirljiva narativa o ovom ratu u Ukrajini i obje strane snažno podržavaju narativ koji im je postavljen.

Dakle, ne vidim izazov pred predsjednikom Putinom. A Putin vjeruje da se Rusija i Rusi mogu nositi s mnogo većim teškoćama nego što su zapadni Evropljani skloni, pa će ih "prebroditi" i mogu usmjeriti više ekonomskih napora da podstaknu rusku odbrambenu industriju...

Kad se 'ako' proširi na Kinu i Indiju - vidjeli smo vrlo malo zanimanja iz Indije, ali Indija također nije mnogo zainteresovana ni da se prikloni nekoj strani. Velik dio njene vojne opreme potiče iz Rusije; imaju dugogodišnje veze s Rusijom. Indija je odlučno nesvrstana i ne osjeća potrebu da stane na stranu u ovom ratu. Ima koristi od protoka jeftinije energije iz Rusije. Indija se držala po strani i ne pokazuje znakove da će se to mijenjati. Znate, Indija je vrlo dobra u definisanju indijskih interesa.

Iz kineske perspektive, mislim da je pozicija i dalje takva da Kina ne vidi prednosti u ovom ratu koji se produbljuje do tačke u kojoj Zapad identifikuje Kinu kao da je na strani Rusije u borbi protiv (Zapada), zbog ogromnih posljedica koje bi imale za kineske ekonomske interese; za način na koji bi to pojačalo rat iz regionalnog sukoba u globalni sukob.

Mislim da Kina - koja je, naravno, vođena kineskim interesima - ne vidi nikakvu vrijednost u tome kako bi rat u Ukrajini mogao postati nešto što je duboko oštetilo kineske ekonomske, političke i vojne interese u ratu.

To ne znači da Kina nije pokušala da uradi male stvari. Kina je isporučila nešto tehnologije Rusiji. Vjerovatno je mislila da neće biti otkrivena; ali otkrivena je.

Jedna od karakteristika ovog rata da je prilično transparentan, u smislu onoga što se dešava. To nije isto kao da Kina otključa svoje zalihe municije i dostavi ih Rusiji, što bi bio definitivan znak da se Kina uključila u ovaj sukob pod uslovima koje bi Zapad smatrao duboko konfrontirajućim.

Jednostavno ne vidim da Kina smatra da je to dobra stvar za Kinu, čak i ako bi bila dobra stvar za Rusiju.

RSE: Kako je prošla ruska ofanziva? Bilo je mnogo straha na početku te vojne akcije i očekivalo se mnogo.

Barons: Ruska ofanziva, koja se odvijala 2023. čini se da je sada na izmaku, bila je iznenađenje zbog kontinuiranog nedostatka, u biti, profesionalne kompetencije.

Prvo što se nije dogodilo je to da nije bilo iznenađenja; nije bilo ruskog manevra s nekog drugog mjesta na granici s Ukrajinom da učini nešto što bi bio klasični vojni manevar pokušaja zauzimanja vašeg neprijatelja s leđa ili s boka. A ono što smo vidjeli samo je više frontalnog udara - tako da nije bilo iznenađenja u tome.

Druga stvar, za koju mislim da odražava dvije stvari - jedna je nedostatak municije, a druga je nedostatak vodstva i obuke - jest da je ova ofanziva okarakterisana kao bacanje topovskog mesa u zube ukrajinske artiljerije i mitraljeza; a pojedini gubici bili su zapanjujući.

U nekim slučajevima grupa Vagner jednostavno je bacala talase zatvorenika za koje niko nije mario, kako bi se zauzeli metri zemlje gdje je to bilo moguće.

RSE: Džingis Kan bi bio tako ponosan na tu taktiku.

Barons: Da. Kulturno je zapanjujuća za Evropljane, a možda istorijski bolje rezonira u Rusiji - ovakva upotreba ljudstva da pokušaju da zauzmu male komadiće tla jer se čini da komandante nije briga, jer nemaju municije da pripreme prvo bojno polje, i zato što vjerovatno ljudi nemaju obuku za djelovanje na sofisticiraniji način.

I ovdje postoje paralele s ranim godinama (Prvog svjetskog rata), gdje su redovne vojske u biti bile demontirane u borbama 1914., 1915., 1916., gdje ste imali građanske vojske, ali vrlo "zelene", i nove, i velike. Nisu mogli napraviti sofisticirane akcije, pa su zapravo ljudi bili slani u talasima da se vidi šta bi to moglo promijeniti. Sada vidimo kako se to odvija.

Dakle, čini se da je ruska ofanziva kulminirala jer nije uradila ništa novo; nije bilo iznenađenja. Nedostaje im municije, nedostaje vodstva i obuke. I sve što pokušava učiniti je da se probije naprijed talasima uglavnom prilično neiskusne pješadije. I to nije uspjelo.

RSE: Onda o ukrajinskoj kontraofanzivi, dopustite mi da ovdje spojim tri kratka pitanja u jedno: Kada to očekivati, šta očekivati i šta bi bili realni ratni ciljevi za Ukrajinu?

Barons: Mislim da je prva tačka o ukrajinskoj ofanzivi to koliko je moćna djelimično biti diktirano time koliko je gubitaka pretrpjela razbijanjem ruske ofanzive.

Kod Ukrajinaca počinje da se vidi umor među vojnicima koji su se u nekim slučajevima borili šest mjeseci bez predaha; svaki dan su išli u borbu, porazili su Ruse, ali su imali misao vodilju "moram se vratiti sutra", i vidjeli su kako mnogi njihovi prijatelji umiru i budu ranjavani.

Bilo bi zanimljivo znati jesu li gubici u porazu ruske ofanzive iscrpili sposobnost ukrajinske strane da krene u ofanzivu. Međutim, također je jasno da je Ukrajina vrlo promišljeno držala dobre snage podalje od ruske ofanzive kako bi ih obučila i opremila.

A pitanje je: Koliko su veliki, koliko su dobri i imaju li dovoljno? Niko ne zna odgovor na to pitanje.

Ali ono što bismo očekivali je ukrajinska kontraofanziva, onda kada procijene da je ruska ofanziva iscrpljena i kada se otopi snijeg, a tlo opet očvrsne.

Dakle, mislim da ovo vodi u april i vjerovatno maj mjesec, prije nego što bude moguće manevrisati, a da vas blato ne zarobi.

A kada dođe do ofanzive Ukrajinaca zanimljivo je gdje će se desiti… Gdje god sada pogledaju, (Ukrajinci) gledaju u dosta dobro branjene ruske položaje, a ponegdje bi se borili za teritoriju koja pripada Ukrajini, ali gdje su ljudi koji su sada tamo ili ambivalentni ili žele biti Rusi.

Također znamo da je količina zapadne opreme koja je do sada dostavljena - ogromna količina opreme dostavljena u prvim mjesecima ove godine, ali nije dovoljna da bi omogućila da se kompletna ukrajinska vojska opremi ili da krene u borbu i izdrže.

Dakle, mogli bismo očekivati da će ukrajinska vojska nanijeti neki poraz ruskoj okupaciji, ali bilo bi preivše očekivati da će se odbrana od ruske okupacije okončati ove godine. Vjerovatnije je da će ukrajinska kontraofanziva napraviti razliku, ali neće okončati rusku okupaciju.

RSE: To isključuje bilo kakve šanse da se Krim vrati u sklopu te kontraofanzive?

Barons: Mislim da bi u smislu kontraofanzive koju očekujemo 2023., Krim bio vrlo težak cilj jer mu je teško pristupiti. Okružen je morem na mnogim mjestima i samo dva puta vode na Krim.

Rusi su sastavili najmanje dvije linije odbrane a od 2014. morali su zauzeti Krim, pripremiti ga za odbranu i zapravo naseliti ga ljudima koji su skloni podršci Rusiji. Dakle, teško je zamisliti uspješan ukrajinski napad na Krim 2023.

Jednako je nemoguće zamisliti da bi Ukrajina počela govoriti da će se odreći Krima. Jer usred ovakvog rata nikada nećete napraviti takav ustupak. I samo će vrijeme i okolnosti diktirati je li uklanjanje Rusije s Krima zapravo moguće ili nije, po cijeni koju je Ukrajina spremna da plati imajući na umu stepen podrške Zapada koji bi također bio potreban. Ovo je vrlo teško pitanje i sumnjam da će se riješiti 2023. godine.

RSE: O vojnoj pomoći Zapada: Šta je Ukrajini potrebno za uspješne ratne napore i hoće li to dobiti?

Barons: U pogledu opreme, Ukrajina treba konvencionalna vojna sredstva da porazi ono što će, mislim, biti prilično efikasna ruska odbrana.

Znamo da kada se branite, trebali biste predvidjeti - ako ste dobri u svom poslu – da porazite napadačku silu koja je tri do čak sedam puta veća.

Dakle, Ukrajina zna da kada krene u napad, problem je puno veći. Treba im artiljerija; i iznad svega, potrebna im je artiljerija dovoljnog dometa, preciznosti i municije ne samo za borbu danas, već i za predstojeće mjesece.

Trenutno imaju nešto od te opreme i nešto municije, ali jednostavno zato što proizvodnja još ne postoji, teško da imaju dovoljno da prevladaju. Osim ako Rusija ne odustane, što mislim da je malo vjerovatno.

Trebaju oklopnjake. Trebaju im tenkovi i oklopna vozila za niz stvari. I trebaju im tenkovi i oklopna vozila koja su bolja od ruske tehnike. Oni imaju nešto od toga, ali još se uče kako ih koristiti dok količina još uvijek nije na odlučujućem nivou.

RSE: Da li je nedostatak kapaciteta na strani Zapada jedan od razloga zašto mislite da će ovaj rat trajati duže?

Barons: Da. Mislim da se to odnosi na obje strane. Tako su prošle godine obje strane otkrile da je stopa kojom bi željele potrošiti - uzmimo artiljerijsku municiju kao primjer - dramatično veća od zbira onoga što imali i onoga što bi njihova industrija mogla brzo zamijeniti. I obje strane sada kreću s novom politikom povećanja proizvodnje.

U brojkama to izgleda ovako - Zapad trenutno može proizvesti oko 30.000 artiljerijskih granata mjesečno, a Ukrajina obično ispaljuje 6.000 dnevno.

Dakle, nakon što ste potrošili ono što ste imali, tada je trenutna stopa proizvodnje puno, puno manja od stope željene potrošnje. I to se ne mijenja dok ne pokrenete svoje fabrike, a to se počinje dešavati mada će trebati najmanje godinu ili vjerovatnije dvije godine, da dobijete rezultate.

To se može vidjeti po načinu na koji Evropska unija govori o centralizovanoj nabavki artiljerijskih projektila.

Što se tiče Rusije, samo Rusija zna koliko je municije imala da započne rat; Pretpostavljam da je bilo između pet miliona i 20 miliona metaka.

Ispaljivala je 20.000 metaka dnevno; do otprilike osmog mjeseca rata, smatralo se da je već ispalila 10-godišnju proizvodnju. I upravo sada, Rusija ispaljuje između 5.000 i 10.000 metaka dnevno, jer joj nedostaje municije dok njene fabrike nisu ojačale.

Jedan od razloga zašto će bilo kojoj strani biti teško ove godine je taj što jednostavno nemaju dovoljno municije, a obje strane znaju da će trebati godinu ili dvije da se poveća industrijska proizvodna razlika.

Jednostavna matematika industrijske proizvodnje znači da je vjerovatnije da će obje strane ponovo završiti u pat poziciji tokom ovog rata.

RSE: Rekli ste da su "potrebne vazdušne snage da se Rusi izbace" iz Ukrajine. Da li je to apsolutno nezamjenjiv element za pobjedu Ukrajine?

Barons: Ukrajini su potrebne vazdušne snage da uradi dvije važne stvari. Prvo i najvažnije je da Ukrajina treba vazdušne snage za obaranje ruskih krstarećih i balističkih projektila.

Balistički projektili koji su ispaljeni posljednjih sedmica nadilaze mogućnosti zemaljskih protuvazdušnih odbrambenih sistema koje imaju. Manje za sisteme Patriot koje SAD i Njemačka osiguravaju, a oni još nisu na mreži, i mislim da će stvarno moći zaštititi samo nešto veličine Kijeva.

Smisao posjedovanja naprednih vazdušnih snaga je, u prvom redu, odbrambeni: poboljšava vašu sposobnost da zadržite rusko vazduhoplovstvo, krstareće i balističke projektile izvan Ukrajine. Napredna vazdušna snaga bi im to omogućila.

Drugi razlog je mogućnost ciljanja ruske okupacije u Ukrajini. Sada, s obzirom na geografsku veličinu okupacije, bit će mnogo meta. Ali to je relativno malo područje, s obzirom da na Zapadu nema nikakva apetita da podrži Ukrajinu u ciljanju ruske borbene moći u Rusiji.

I iz te perspektive, vođenje rata kada je vašem protivniku dopušteno da ima ogromno utočište u pozadini borbe je veliki nedostatak. Problem je u tome što je za učenje borbe s modernim mlaznim avionom potrebo otprilike dvije godine rada. Dakle, čak i ako sada date opremu, biti konkurentan protiv ruskih vazdušnih snaga je dvogodišnji rad. I to nije samo letjeti avionom i boriti se s njim, to je imati aerodrom koji je netaknut u Ukrajini. I čim otvorite aerodrom za, recimo, F-16 u Ukrajini, Rusija će usmjeriti svoje projektile na njega kako bi se uvjerila da nije operativan.

Više od toga, logistika i održavanje za podršku modernom avionu su golemi napori. Dakle, ne postoji nikakav praktičan način na koji Ukrajini možete brzo dati napredne zapadne avione, osim ako ne učinite ono što su Poljska (i Slovačka) upravo učinile - a to je da Ukrajini date tipove aviona s kojima su već upoznati.

Drugi aspekt vazdušne bitke je zemaljska protuvazdušna odbrana i precizni letači velikog dometa - poput HIMARS-a (višestruki raketni bacači), ali s većim dometima. Dakle, možete nadoknaditi dio deficita aviona dajući Ukrajini više protivvazdušnih odbrambenih sistema za zaštitu njihove zemlje i više raketnih sistema dugog dometa za gađanje ruskih okupacionih snaga.

RSE: Vidite li da će Ukrajina dobiti to oružje većeg dometa, i to s vremenom da napravi razliku?

Barons: Da. Mislim da će Ukrajina dobiti municiju većeg dometa. Ono što je ovdje ključno su pravila borbe, a to je da ih onda ne ispaljuju na Rusiju, jer će onog dana kada to učine snabdijevanje biti ukinuto.

Ali mislim da je Ukrajini potrebna artiljerija većeg dometa da bi bila sposobna da oslobodi vlastitu teritoriju.

RSE: Koliko je realna opasnost od ratnog umora?

Barons: Prva stvar je da niko nije očekivao da ćemo biti tu gdje smo. Mislim, niko nije očekivao da će biti u ratu koji traje već godinu dana, koji ne pokazuje znakove kraja; to je nanijelo oko 300.000 žrtava, vojnih i civilnih, zbrajajući na obje strane.

To Rusiju košta između pola milijarde i milijardu dolara dnevno; to je Ukrajinu koštalo trećine njene ekonomije; to je ugrozilo snabdijevanje žitom za 400 miliona ljudi; što je prouzrokovalo štetu od hiljadu milijardi dolara. Veliko je iznenađenje ponovo se upoznati s ovakvim ratom; ali šok je definitivno nestao.

A iz ukrajinske perspektive, jasno je da je zima, samo zato što je zima i žrtve i stalne borbe i grabežljivost na elektroenergetskom sistemu, imala određeni uticaj na javni moral... Sve u svemu, ukrajinska volja za daljnjom borbom je duboka, a to je dijelom zbog žrtava; povrijeđeni su i ljuti. Ne vidim u Ukrajini veliki pomak u želji da se rat zaustavi, ali rat uzima danak.

Iz perspektive Zapada - kao što znate, pažnja Zapada može biti prilično kratka - osjećaj da će se ovo nastaviti i dalje iscrpljuje volju nekih građana da nastave da, citiram, "plaćaju cijenu", iako je, kao što ću tvrditi, cijena tako skromna za uloge koji su u igri.

A stvari poput predsjedničkih izbora u SAD iduće godine imaće uticaja na ovo, i mislim da većina zapadnih lidera nije oduševljena još jednom zimom visokih energetskih subvencija. Ali uz sve to, Zapad je prilično jednoglasan da njegovi vlastiti interesi znače da mora da izdrži.

Iz zapadne sigurnosne perspektive, rat koji se vodi isključivo ukrajinskom krvlju, ali gdje ulozi uključuju zapadnu sigurnost, prosperitet i vrijednosti, apsolutna je pogodba po finansijskoj cijeni koja se plaća. Ali ljudima je veoma teško to reći, zvuči okrutno, ali mislim da se to mora kazati.

Iz perspektive Rusije, cijena je bila ogromna. Rusija samo nazaduje kao država u smislu svog položaja u međunarodnoj zajednici, u smislu svojih perspektiva, ali je također još uvijek podstaknuta da se bori.

Dakle, umor čak ni izdaleka nije iscrpio nijednu stranu.

RSE: Koliko je onda realna opasnost da Zapad ne počne lagano da usmjerava Ukrajinu ka nekim nepovoljnim pregovorima?

Barons: Zapad u osnovi ima tri izbora. Jedan je stati, reći: "Ne želim to više raditi" i zatvoriti slavinu. Onog dana kada Zapad to kaže, Ukrajina zna da je igra završena jer nema sredstava za borbu. Čak i ako ima volje. A posljedice toga su katastrofalne i za Ukrajinu i za Zapad i njegovo mjesto u svijetu. Nisam vidio nikakav znak da je to vjerovatno; slavina se ne zatvara.

Drugi je izbor nastaviti podržavati Ukrajinu na nivoima kakve smo vidjeli ove godine, a koji su bili značajne - puno više pomoći nego što se slivala tokom većeg dijela 2022. A to je dovoljna podrška da se osigura da Ukrajina ne gubi mnogo više teritorija - i vidimo da se to događa u Bahmutu - ali je još uvijek nedovoljno da bi Ukrajini dala nadmoćnu sposobnost da izbaci Rusiju iz svoje zemlje. To je kombinacija uglavnom činjenice da industrijski kapaciteti još ne postoje.

I opet, istorija je ovdje zaista poučna. Ako razmišljate o Evropi 1940., bila je u užasnoj situaciji pred tadašnjim njemačkim nacističkim napadom. Bile su potrebne pune tri godine da se izgrade snage i industrijski kapaciteti da se dočeka Dan D 1944.

Sada, možda je prošlo i ranije, ali jednostavno industrijska dinamika rata ima svoj vremenski okvir. Ali ako Zapad nastavi (pružati pomoć) na sadašnjem nivou, to će spriječiti Rusiju da slomi Ukrajinu, ali neće definitivno dati Ukrajini sposobnost da odlučno pobijedi i sigurno ne brzo.

U tom slučaju će ovaj rat trajati dvije, tri, četiri godine i onda će vjerovatno završiti u nekoj vrsti gorkog zastoja u kojem su obje strane iscrpile prednost borbe. Sada nisu u takvoj situaciji.

Treći izbor za Zapad je dramatično povećati dotok podrške Ukrajini, što će još potrajati, mislim, dobro u sljedećoj godini, kako bi joj dali sposobnost da brzo porazi Rusiju na bojnom polju i privede rat kraju pod uslovima koji su povoljni za Ukrajinu. Princip fon Klausevica "udari, ne driblaj". A Zapad sada ne dribla, ali i ne udara.

A ovo je trka, jer Rusija također pokušava ponovo naoružati i ponovo pokrenuti svoju odbrambenu industriju. Dakle, možete ili platiti veću cijenu ranije ili možete platiti još veću cijenu kroz mnogo duži vremenski period. Mislim da će Zapad, postepeno tokom ove godine, krenuti prema trećoj opciji davanja Ukrajini mogućnosti da bude bolja na bojnom polju.

Ali da kada je riječ o vrlo škakljivom pitanju da li je to dovoljno za uklanjanje Rusije od svega što je u granicama Ukrajine, mislim da će se kombinacija dviju stvari pokazati vrlo teškom.

Jedna je cijena u krvi koju bi Ukrajina morala platiti da oslobodi cijelu svoju zemlju, s obzirom na cijenu koju je do sada platila. I mislim da će cijena u krvi biti veća od cijene zapadne vojne podrške.

Možete vidjeti da će cijena uspješne bitke porasti, ali mislim da će također to postati cijena da Ukrajina povrati teritoriju koja se nalazi unutar njenih granica a gdje stanovništvo želi biti rusko. Jer sasvim je jedna stvar da se Ukrajina bori za teritoriju koji je dio Ukrajine i gdje građani žele biti Ukrajinci; ali sasvim druga stvar za Ukrajinu je da (povrati) teritoriju koja je ukrajinska, ali gdje će okupacija biti silom, a ne pristankom.

Mislim da će ovaj vrlo težak niz odluka doći samo kao rezultat kombinacije resursa, volje i događaja. I znat ćemo to kada dođemo do toga, ali ne možemo ga unaprijed definisati.

RSE: Šta sve ovo znači za ono što Kremlj omalovažavajuće naziva "bliskim inostranstvom", konkretno za one koji ne uživaju pod kišobranom NATO-a, Gruziju i Moldaviju?

Barons: Srž ovog rata je, s jedne strane, ruski stav da je ona globalna sila koja osigurava svoje granice interesnom sferom - drugim riječima dominirajući, kastrirajući svoje susjede. I možete vidjeti zašto, iz ruske istorije, taj pogled ostaje ukorijenjen.

S druge strane, imate zapadnjački pogled koji je sada u potpunosti postkolonijalan, a to je "Ne, ne, ne radite to više. Mi smo to radili, mi ovo više ne radimo; i državama bi trebalo biti dopušteno da sami određuju svoju budućnost."

Ako Rusija pobijedi u ovom ratu, a Zapad odstupi, to znači da je budućnost ne samo Moldavije i Gruzije, već vjerovatno i baltičkih država vrlo upitna. Jer Rusija će uvidjeti da ako je dovoljno uporna i jaka može vratiti svoju sferu uticaja. To bi također značilo da bi Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i tako dalje, koji se trenutno polako udaljavaju od Rusije i idu prema Kini, možda morali promisliti.

S druge strane, ako Zapad podrži Ukrajinu u uslovima s kojima je zadovoljna - šta god to bilo, a razgovarali smo o izazovima - i kao rezultat toga Rusija, koja je pokrenula ovaj rat, strateški je izolovana, ekonomski slomljena i vojno oslabljena, barem za sada, iako bismo očekivali da će se transformisati i ponovo naoružati. Sve to bi trebalo poslati poruku Moldaviji, Gruziji i Kirgistanu i drugima da ne moraju ostati unutar sfere ruskog imperijalističkog uticaja.

Zbog toga je toliko važno stalno govoriti da ovaj rat u Ukrajini dovodi u pitanje sigurnost, prosperitet i vrijednosti koje Zapad njeguje i koje su, iskreno, u podršci ukrajinske borbe nagodba vijeka, ako istraju u tome.

*Ovaj intervju je uređen radi jasnoće i dužine.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG