Dostupni linkovi

Hodžić: Hrvatska vlast legitimizuje zločine


Hrvatska politika je ponovo prigrlila ono što su bili politički ciljevi tokom rata: Refik Hodžić

Nekadašnji portparol Haškog tribunala, a danas direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu u New Yorku Refik Hodžić za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o legitimizaciji zločina koji se trenutno događa u Hrvatskoj, te o tome da su Bošnjaci i Bosna i Hercegovina, kao država, meta medijske ofanzive i dehumanizacije koja dolazi iz Zagreba.

Hodžić upozorava da svi u regionu moraju razmotriti pitanja priznanja zločina i njegove memorijalizacije, jer se bez toga "iluzorno nadati bilo kakvom stabilnom miru".

RSE: Moram krenuti sa posljednjim slučajem pred Haškim tribunalom i reakcijama iz Hrvatske koje su došle nakon toga. Britanski Guardian za hrvatskog premijera kaže da je prvi iz Evropske unije (EU) koji je podržao zločinca. Kako to ocjenjujete?

Hodžić: Ja sam, i prije izricanja presude i Ratku Mladiću i hercegbosanskoj šestorci, u jednom tekstu za portal Lupiga predvidio šta će se dogoditi, jer ono što već imamo na sceni nekoliko godina, u Hrvatskoj je, od povratka HDZ-a na vlast (Hrvatska demokratska zajednica, op. a.), na neki način legitimizacija zločina, koji su pod tom firmom "Herceg-Bosne" i tim političkim projektom, u Bosni i Hercegovini počinjeni.

To se ogleda kroz niz raznih djelovanja, od činjenice da je veliki broj advokata koji su branili optuženike hrvatske nacionalnosti bio pod direktnom kontrolom obavještajnih službi, sa jednim ciljem, a to je, ne da se odbrane optuženi, već da se zaštiti hrvatska država. To možete danas vidjeti u raznim izjavama ljudi koji govore kako neki hrvatski generali nisu dobro svjedočili u Hagu.

U principu, radi se o pokušajima da se kroz "amicus curiae brief" utiče na presude pred Tribunalom, političke pritiske i tako dalje. Ovo što se danas događa uopšte me ne iznenađuje. Iznenađuje me intenzitet i samodestruktivnost, jer ono što svjetski mediji danas izvještavaju je stepen do kojeg je hrvatska država, bez ikakve stvarne potrebe, spremna ići u legitimizaciju zločina koji su u Bosni i Hercegovini počinjeni. Usudiću se reći da to, čak, ni vlast Aleksandra Vučića u Srbiji nije radila.

RSE: Radi li se i u ovom slučaju o političkim implikacijama u regionu koje je posljednja presuda izazvala, kao i mnogobrojne prije nje?

Hodžić: Političke implikacije u stvarnom smislu ne mogu da vidim, gdje se to desilo da smo, nakon neke presude Tribunala u Hagu, imali nekakvu promjenu stanja na terenu, ustavnih aranžmana i tako dalje. Ono što se događa danas, mislim da je činjenica da je hrvatska politika u zadnje vrijeme ponovo prigrlila ono što su bili politički ciljevi tokom rata. Problem je to što je izricanjem ove presude takva politika potpuno raskrinkana.

Ne možete vi provoditi oživljavanje "Herceg-Bosne" i komadanje Bosne i Hercegovine, njeno slabljenje, u skladu sa onim što stoji u presudi hercegbosanskoj šestorci, legitimno, i da vas niko ne poveže s onim što je u Tuđmanovim stenogramima (Franjo Tuđman, op. a.), na primjer.

Mislim da je najveći problem Hrvatske to da će morati da rekalibrira svoju politiku, a vrlo je teško odustati od jednog političkog projekta kojeg su oni gurali ovih nekoliko zadnjih godina. To je, prema mom mišljenju, najveći razlog za ovake histerične reakcije Zagreba.

RSE: Posljednja, ali i ranije osude potpuno su u drugi plan stavile žrtve. Može li se govoriti o jednoj vrsti glorifikacije zločina?

Hodžić: Da, naravno. Ono što je mene strašno pogodilo jeste da kroz takvu intenzivnu kampanju dehumanizacije, u kojoj je Tribunal u Hagu puno manje meta te histerije koja dolazi iz političkog vrha u Hrvatskoj, od Bošnjaka.

U stvari, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Bosna i Hercegovina kao država su meta te strahovite medijske ofanzive i dehumanizacije koja dolazi iz Zagreba, kao da su oni donijeli tu presudu. Tu je najteže za probaviti, to da je običnog čovjeka, odnosno ljude – a svi smo mi još zarobljenici trauma iz rata, čak i generacija koja je rođena poslije rata – vrlo lako vratiti u taj mentalni sklop sukoba.

Upravo je to ono što je najgore, što taj politički projekat, koji koristi medije, sve najjače megafone vlasti, ima uticaj na običnog čovjeka i vraća nepovjerenje, vraća, usudiću se reći, i jednu mržnju među ljude, a to ima dalekosežne posljedice. Najteže je iščistiti i obnoviti to povjerenje. Za takvo ponašanje, mislim da neko u hrvatskoj vladi mora da snosi odgovornost.

RSE: U tom kontekstu, koliko će teško biti suočiti se sa prošlošću na ovim prostorima, ako znamo da se malo toga promijenilo 22 godine nakon rata, kada djeca u školama uče tri istorije i kada je, zapravo, vlast ta koja sve ove godine kreira takvu politiku?

Hodžić: Iz ove perspektive teško je zamisliti nekakav preokret, bez kojega nema nikakvog suočavanja s prošlošću. Iluzorno je razmišljati da bez poluga države, kao što su obrazovanje, mediji, kao što su, na kraju krajeva, izjave i stvarni činovi priznanja onoga što se dogodilo, možemo govoriti o nekakvom suočavanju s prošlošću, ostavljanju iza nas onoga što se dogodilo i stvaranju nekakve budućnosti koja neće biti opterećena posljedicama masovnih zločina koji su počinjeni.

Ono što možemo da vidimo na djelu upravo je suprotno od toga – legitimizacija zločina, slavljenje zločina, uporno insistiranje, kada se postavi bilo kakvo pitanje o priznanju sopstvenih zločina, na tome: "A šta su oni nama radili!" i tako dalje.

Današnja nauka može da pokaže da je u takvim okolnostima puno izvjesnije obnavljanje nekog sukoba, nego bilo kakva stabilizacija mira. Zbog toga mislim da sponzori Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini, tu prije svega mislim na međunarodnu zajednicu, konačno moraju ozbiljno da shvate da je politika – u kojoj se misli da će ekonomija da prevaziđe ove probleme – zaista djetinjasta, te da se to ne može drugačije nazvati i da se mora uložiti barem isto, ako ne i više, napora u primoravanje vlada, primoravanje vlasti na ovom prostoru, da ulože u proces suočavanja s prošlošću, barem onoliko koliko ulažu u proces ekonomskih reformi.

RSE: Mnogi su skloni reći, sa jedne strane, da je uloga Haškog tribunala trebala biti suočavanje sa prošlošću, dok drugi misle da je trebao utvrditi činjenice i pravno postupati. Može li se govoriti o tome da je Tribunal ispunio misiju nakon 24 godine rada?

Hadžić: Najveća zabluda je u tome da su ljudi koji su radili na Tribunalu od samog njegovog početka smatrali da će individualizacijom zločina i odgovornosti za zločine pomoći nama ovdje da se mi možemo odmaknuti od tih zločina, zbog toga što će ukazati na to ko je bio odgovoran, skinuti breme kolektivne krivice za zločine i dopustiti nama da aktivno, kroz proces suočavanja s prošlošću ili pomirenja, dođemo do stabilnog mira. Oni nisu mogli da sanjaju da će politike koje su upregnule masovne zločine za ostvarenje strateških ciljeva nastaviti da djeluju i da individualizacija zločina neće njih ni najmanje interesovati.

Ono sve što ćemo vidjeti tokom ovih 20 godina je pokušaj da se individualizira krivica. Ono što možemo vidjeti danas, u izjavama poput Dodikovih ili Čovićevih (Milorad Dodik i Dragan Čović, op. a.), u kojima, i pored presude koja individualizira krivicu, oni svom sopstvenom narodu svaljuju na pleća kolektivnu krivicu i odgovornost, govoreći kako su to presude protiv čitavog hrvatskog naroda ili čitavog srpskog naroda.

Na to Tribunal nije mogao da utiče, jer on ni na koji način nije mogao da utiče da nas natjera ili da nas usmjeri ka pomirenju. Njegov posao je bio da prikupi dokaze i da na osnovu tih dokaza utvrdi činjenice o krivičnoj odgovornosti pojedinaca za zločine koji su počinjeni.

Mislim u velikoj mjeri da je to i uspio, a mi možemo tek iz ove perspektive da razmišljamo o tome šta bi bilo da Tribunala nije bilo i kako bi te politike koje danas, u stvari, u tim činjenicama vide najveću prepreku za ostvarenje ciljeva koje su zacrtale u ratu, kako bi mi mogli da se nosimo sa takvim politikama.

RSE: I na kraju, šta će se dešavati sa sudskim procesima nakon zatvaranja Tribunala?

Hodižić: Jedna od najvećih zaostavština Tribunala u Bosni i Hercegovini je to da je odigrao ključnu ulogu da se ovdje uspostave kapaciteti za procesuiranje ratnih zločina, sve dotle dok još žive počinitelji, njihove žrtve i svjedoci.

Isto tako smo svjedoci da su Sud Bosne i Hercegovine i drugi sudovi, koji se time bave, pod ogromnim političkim pritiskom i da se ti kapaciteti slabe. Međutim, još možemo reći da se taj proces odvija i mislim da je krucijalno da se te institucije zaštite koliko god je moguće, od političkog pritiska.

Ali, ono što je važno je da mi nakon završetka rada Tribunala podvučemo liniju i pod taj krivični proces kao jedini način kojim smo se do sada bavili ratnim zločinima. Mi moramo početi da razmišljamo o pitanjima priznanja zločina, memorijalizacije zločina tamo gdje je počinjen, pitanjima prava žrtava na reparacije. Bez toga nema nikakve nade za cjelovitu pravdu.

Uvijek ćemo biti u situaciji u kojoj će procesi, koji bi trebali da se bave pravdom za ono što se dogodilo, biti isključivo usredsređeni na počinitelje, a ne na žrtve – i to je ono što treba biti prioritet i vlasti u Bosni i Hercegovini i regionu, ali i međunarodnih sponzora mirovnog sporazuma, jer bez toga, zaista, iluzorno se nadati bilo kakvom stabilnom miru.

  • 16x9 Image

    Dženana Karabegović

    Diplomirani žurnalista. Od 1999. prelazi iz Tuzle u Sarajevo, gdje u bh. dopisništvu RSE počinje raditi kao novinarka. Obrađuje političke teme, uređuje i vodi radijske emisije i urednica je magazina TV Liberty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG