Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Bijeg iz logora u 'drugu porodicu'


Porodice Hasić i Mujkanović, 23. juli, 2019.

Logoraši, koji su pobjegli iz logora Trnopolje kod Prijedora, danas žive u Švicarskoj. Svake godine dolaze u rodni Kozarac, ali i u selo Malešiće kod Gračanice gdje prema riječima braće iz Potkozorja žive njihovi drugi roditelji. "To su naša djeca", ističu ljudi iz okoline Gračanice, koji su ih u ljeto 1992. primili u svoju kuću.

Radost i veselje u dvorištu Džemile i Ismeta Hasića u naselju Malešići kod Gračanice. Za stolom iza kuće nije bilo dovoljno mjesta, ali sjedenje na travi nikom nije smetalo. Još jedan susret prepun emocija bračnog para sa dragim gostima iz Kozarca kod Prijedora, braćom Jasminom i Adnanom Mujkanovićem, koje Džemila i Ismet nazivaju svojom djecom.

Prvi susret Ismeta Hasića i braće Mujkanović dogodio se upravo na tom krivudavom makadamskom putu pored kuće u ljeto 1992. godine. Tada je Ismet otišao da u svoju kuću, kraj žene i četvoro djece, dovede i pomogne izbjeglicama, koje su tih ratnih dana, stizale iz Potkozarja u njihovo mjesto.

Ismet Hasić
Ismet Hasić

"Kad sam krenuo po izbjeglice žena i moja mati su mi rekle da povedem ženu sa djecom ili neku staru majku. Međutim, oni su mi rekli da uzmem njih, jer ih niko neće. Nisu imali ništa sa sobom. Bili su u traljavim hlačama. Okupali su se i dao sam im svoju garderobu", prisjeća se Ismet Hasić.

Džemila, njegova žena, priča kako su pored njihovo četvoro djece, tada u kuću došla još četiri mladića, trojica braće Mujkanović, Adnan, Jasmin i Almir i njihov rođak Salko.

"Imala sam svojih četvero djece. Dvije blizankinje po dvije i po godine. Imala sam kćerku osmi razred i sina šesti razred. Oni su tako došli. S nama su živjeli tri godine skoro. Slagali smo se. Radili smo skupa. K'o moja rođena djeca. Ne mogu ih odvojiti nijednoga", priča Džemila Hasić.

Porodice Hasić i Mujkanović tokom rata u BiH, 23. juli, 2019.
Porodice Hasić i Mujkanović tokom rata u BiH, 23. juli, 2019.

Na područje Gračanice braća Mujkanović iz Kozarca su stigla iz koncetracionog logora Trnopolje koji su osnovale srpske vlasti u Prijedoru.

Kada su uspjeli da pobjegnu Jasmin je imao 23 godine, a zarobljen je nakon napada srpskih snaga na Kozarac 24. maja 1992. godine.

"Bili smo u logoru Trnopolje nekih 60 dana gdje se miješamo sa ženama i djecom. Znači, 11.jula 1992. ja sam se sa svoja dva brata i još jednim rođakom Salkom uspio pomiješati među žene i djecu. To je jednostavno bio veliki rizik. Bio je to bijeg iz logora, mogu to tako da kažem. Željeznička stanica Trnopolje. Ide voz, ne znam gdje. Bilo je pet – šest onih stočnih vagona. Sve je to bilo puno", priča Jasmin.

Dan bijelih traka u Prijedoru i Sarajevu
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:05:15 0:00

Nakon polaska voza koji je korišten za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja opštine Prijedor, muškarce, logoraše iz Trnopolja u vagonu su skrivale žene.

"Kad smo ušli u taj voz bilo je više žena i djece. Onda su nas te neke žene krile da nas ne vide. U Omarskoj su nas zaustavili. Tražili su zlato", sjeća se Adnan.

Sredinom jula 1992. godine voz sa protjeranim stanovnicima Prijedora se zaustavio u Doboju. Tu su im pripadnici lokalnih srpskih snaga naredili da pješice krenu prema današnjoj opštini Doboj Istok, teritoriji koja je bila pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).

"Ostavljeni smo na nasipu i bili smo prepušteni sami sebi jer nismo poznavali teren. Rečeno nam je da se držimo pravca i tako smo stigli u selo Klokotnica gdje smo prenoćili", priča Jasmin.

Dio Prijedorčana dan kasnije je smješten u osnovnu školu u gračaničkom naselju Malešići. Potom su ih prihvatili lokalni stanovnici. Mujkanoviće iz Kozarca u svoju kuću primili su Džemila i Ismet Hasić sa kojim su se ubrzo i rastali jer su željeli doći do svojih roditelja u Zagrebu.

Jasmin Mujkanović
Jasmin Mujkanović

"Mi smo došli u kuću. Jednu sedmicu smo bili, čini mi se. Krenuli smo za Hrvatsku. U Varešu su nas skinuli kad su vidjeli naša godišta – 1969, 1966, 1972. Znači, vojno sposobni, gdje bježite? Hrvati u Varešu su nas vratili nazad", navodi Jasmin Mujkanović.

Pokušaj odlaska u Hrvatsku nije bio slučajan. Jasmin i Adnan Mujkanović su bili zaposleni u preduzeću Industrogradnja u Zagrebu gdje je radio i njihov otac Edhem. U proljeće 1992. kući u Kozarac su došli, kako bi sa ostatkom porodice proslavili Ramazanski bajram. Otac se vratio u Zagreb, a njegovi sinovi, nekoliko dana kasnije, to nisu mogli učiniti. U Prijedoru je počeo rat.

Nakon što su ih zaustavili na vojnom punktu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Varešu, Mujkanovići nisu imali kud. Vratili su se u Malešiće u kuću porodice Hasić.

U Malešićima su se prijavili u vojsku, a kada nisu bili u svojim jedinicama četvorica Mujkanovića iz Kozarca, sa Džemilom i Ismetom Hasićem su obavljali poljoprivredne i druge poslove.

"S linije dođu i idemo zajedno da radimo. Oni su prihvatili da rade ono što sam i ja radio. Imao sam sreću da sam imao dvije krave. Imao sam i drugu sreću da sam imao dva koša kukuruza. Kukuruz prodam pa kupim bijelo brašno. Odem s traktorom da nekom nešto uradim ili prevučem pa kupimo brašna", govori Ismet.

Najstarija kćerka Almira je tada naučila i kako se pravi pita na krajiški način, a Mujkanoviće je prihvatila kao rođenu braću.

"Imala sam 15 godina kad su oni došli. Tjerao me da pravim maslanicu neku njihovu kozaračku. Jasmin mi je pokazivao ovako – onako dok sam napravila pitu. Od tada sam im pravila, spremala. Matere kad nema ja sam spremala hranu. Imam brata jednog rođenog i njih osjećam kao braću. Djeca moja govore daidža. K'o što imaju pravog daidžu tako govore i za njih", kaže ona.

Adnan Mujkanović
Adnan Mujkanović

I Jasmin se sjeća kako su se sa djecom odmah zbližili, te kako su ih, tada dvoipogodišnje blizankinje Almira i Ajša zavoljele.

"Malenu Ajšu uvijek sam morao prvo da uspavam pa sam tek onda mogao da idem svojoj curi, sadašnjoj ženi", dodaje Jasmin.

U julu 1994. u kući porodice Hasić je napravljena svadba. Jasmin je oženio svoju djevojku Nisvetu Suljić iz Malešića.

"Pitao me da li bi dozvolio da se oženi. Rekao sam da bih jer ne znam koliko će rat trajati. Napravili smo pohode. Napravili smo svatove. Bili su pravi svatovi. Puna kuća naroda k'o da nije bio rat. Pilo se, šenlučilo se", govori Ismet Hasić.

"Ja sam došla jedanaesta u kuću. Njih je bilo desetero i baš Ismet mi je rekao da ću ostati gladna, ako se ne budem borila za sebe", priča sa osmijehom Nisveta Mujkanović.

Mjesec kasnije na gračaničkom ratištu poginuo je Almir Mujkanović. Nakon pogibije najmlađeg brata Jasmin i njegova supruga Nisveta, brat Adnan, te rođak Salko Mujkanović su otišli u Zagreb.

"Probao sam se ponovo zaposliti u istoj firmi u kojoj sam radio. Nije išlo. Trebala ti je radna viza, već je bila druga država. 1994. sam na crno otišao u Švicarsku gdje sam se prijavio kao azilant na osnovu moje logoraške kartice jer sam bio registrovan u logoru Trnopolje. Na osnovu toga sam ostvario prava da mogu boraviti u Švicarskoj. Nisam znao šta znači azil. Potpisao sam, ostao i gore sam 25 godina. Vratio sam azil. Imam bosansko državljanstvo. Imam švicarsko državljanstvo, tako da više nisam azilant", veli Jasmin.

'Nemam braće, ali oni su mi braća'

U Švicarskoj danas živi i Jasminov brat Adnan sa svojom porodicom. Tamo su i roditelji braće Mujkanović. Njihov rođak Salko je otišao u Švedsku. Braća Mujkanović svake godine dolaze u Kozarac, mjesto koje je postalo jedan od simbola povratka u BiH. Redovno, dolaze i u svoju 'drugu kuću' kod porodice Hasić u Malešićima.

"Samo da su mi se svi skupa vratili kako su i došli. To bih najviše voljela. Jedan je poginuo i eto šta ću", priča kroz suze Džemila Hasić, prisjećajući se najmlađeg brata Almira koji je poginuo u ratu.

Adnan Mujkanović kaže kako su Hasiće zavoljeli i prihvatili kao svoje roditelje, stalno ih obilaze, a i oni dolaze kod njih i u Kozarac i u Švicarsku gdje danas žive.

"Kad dođu u Kozarac dođu i ovdje. Nikad nisu došli u Kozarac da i ovdje ne dođu. Bili smo u Švicarskoj mjesec dana. Stalno nas zovu. Plate nam i karte. Bio je i moj sin iza Nove godine sa svojom porodicom kod njih deset dana", veli Ismet Hasić.

"Nemam braće, ali oni su mi braća. Volim ih kao braću i braća smo jednostavno", kaže Almir Hasić.

  • 16x9 Image

    Arnes Grbešić

    Novinarstvom se bavi od 1999. godine. Kao dopisnik RSE radi od 2001. Sa Silvijom Brčić, koleginicom iz Livna, proglašen je 2004. za najboljeg reportera zajedničkog projekta RSE - Radio 27.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG