Dostupni linkovi

Nedavno je Tuzla je bila domaćin dvodnevne regionalne konferencije o zaštiti žrtva ratne torture. Ponovljeno je da ovi ljudi, bez obzira na vrijeme koje je proteklo, duboko u sebi nose urezane traume koje su doživjeli u ratu. Niti danas, četrnaest godina nakon rata, žrtve nemaju adekvatnu zaštitu niti pomoć od državnih tijela.

Iako BiH i susjedne zemlje Srbija i Hrvatska imaju centre koji okupljaju žrtve torture, na Konferenciji je naglašeno da ove osobe gotovo da nemaju nikakvu pomoć niti podršku vlasti zemlje, u kojoj su postali žrtve. Njima uglavnom pomažu nevladine organizacije. Političari opravdanje uglavnom nalaze u nedostatku mehanizama i resursa, te je, čini se, donošenje Strategije za pomoć žrtvama torture u BiH još samo san onih kojima je ta pomoć najpotrebnija. Jasna Žižović, predsjednica udruženja «Viva žene» iz Tuzle:

„BiH ima zakon o civilnim žrtvama rata, koji se implementira na dva entiteta. Dakle, žrtve nisu iste, iako su za nas svi isti. Nije isto da li žive u Federaciji ili u Republici Srpskoj. Ako se prijave u Federaciji, i vrate se u RS, one ne mogu da reguliraju svoj status tamo. To je potpuna diskriminacija u odnosu na mjesto boravka. Imamo primjere diskriminacije u odnosu na pol, žene su po ovom zakonu o civilnim žrtvama rata lakše ostvarile prava, tj. dobile su status civilne žrtve, međutim, muškarci koji su bili u logorima i koji su doživjeli teška seksualna maltretiranja, oni još uvijek ne mogu da ostvare status civilne žrtve rata. Ali, s obzirom da je naša zemlja potpisnica mnogih konvencija, ona je obavezna, sama se obavezala da će da sprovede neke upute koje su tim konvencijama predviđene. No, moja pretpostavka je da država ne zna niti gdje ko šta radi.“

Sa skupa u Tuzli, Foto: Maja Nikolić
Ni u bolje uređenim pravnim zemljama, poput Hrvatske, odnos prema žrtvama torture nije na zavidnoj razini, rekla je Valentina Željak - Božović, predsjednica «Centra za žrtve torture», iz Zagreba:

„Oni nemaju posebni zakon za civilne žrtve rata, nego postoji zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Naglasak je na „invalida“. Da bi neko potpao pod taj zakon, da bi stekao bilo kakva prava, mora postojati fizičko oštećenje od 20 posto, na temelju rane ili ozljede. Dakle, ne podrazumijeva se zlostavljanje, silovanje i razni drugi oblici psihičkog maltretiranja. Pravo se može ostvariti jedino u slučaju da postoji ozbiljno oboljenje. Bolest organizma mora biti u tom slučaju u visini od 60 posto.“


Predstavnica iz Zagreba smatra da je dodatni problem i u tome što zemlje bivše Jugoslavije ne sudjeluju i ne razgovaraju o ovom problemu:

„Ja mislim da to nikad nije ni bio ni predmet bilo kakve komunikacije političara iz ove regije, jer tu se radi o vrlo maloj populaciji. To je par tisuća ljudi. Šta će se desiti? Dobro, oni su toliko oštećeni da zapravo, vjerovatno neće niti dugo živjeti. Razvit će se ozbiljne bolesti, ljudi će umrijeti u ranijoj životnoj dobi. Pa eto, na sreću vlasti, neće morati davati dodatne invalidnine i mirovine.“


Sa skupa u Tuzli, Foto: Maja Nikolić
Koliko su žrtve torture zaista marginalizirane, najbolje govori primjer iz Srbije, gdje se tortura nad žrtvama može tretirati kao zastarjelo kazneno djelo. Jelena Bakalić, predstavnica iz Beograda:

„Žrtvama ta nadoknada štete, mi smo imali šest slučajeva koje smo dobili, između 200 i 300 hiljada dinara, znači, to je dve - tri hiljade evra, nije neka suma koja njima ne znam šta će pomoći, ali to im je psihološki momenat. S druge strane, Komitet za borbu protiv torture je pritisnuo državu Srbiju da pod hitno promeni zakonodavstvo. Ne može delo torture da bude zastarelo. Mada, da žrtve i dođu do te tačke da tuže državu, odnosno da krenu sa pravnom pomoći, isto treba neka snaga da bi se oni aktivirali i da krenu u taj proces.“


Admir Sarajlić, predsjednik Udruženja zatočenih Brčko Distrikta, o tome kako žrtve rata iz BiH danas prolaze:

„Dio tih žrtava rata koji su prošli logore je umro, jednim dijelom prirodnom smrću. Jedan dio vrši suicide jer jednostavno vide da nemaju nikakve podrške od strane države. Ta populacija jednostavno odustaje, gube moral i vjeru da bi bilo šta sutra mogli ostvariti kao civilne žrtve rata, kao osoba koja je prošla te torture zbog „pogrešnog“ imena ili prezimena.“
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Preporučujemo

XS
SM
MD
LG