Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Abdulah Karić u potrazi za porodicom


Abdulah Karić
Abdulah Karić iz sela Suha odveden je 1992. godine u logor u OŠ „Vuk Karadžić“ u Bratuncu sa svojom dvojicom braće, Safetom i Ćamilom. Abdulah je preživio strahote logora. Njegova braća nisu.

Abdulahova tragedija postala je još većom kad su mu oca i majku, Nuriju i Fatu Karić, sa još devet rođaka, srpske snage ubile i zapalile u jednoj kući u selu Hodžići pokraj Bratunca. Iako je vidio svog najstarijeg brata strijeljanog u svlačionici osnovne škole, ni do danas nije otkrio gdje je njegovo tijelo. Ni tijela najmlađeg brata, oca i majke nikad nije našao.

„Ja se zovem Abdulah Karić. Izgubio sam maltene cijelu familiju. U logoru u Osnovnoj školi ’Vuk Karadžić’ i oko logora izgubio sam najstarijeg brata Safeta Karića i najmlađeg brata Ćamila Karića, i mog oca i majku - Nuriju i Fatu Karić, u mjestu Hodžići gdje su ostali i zajedno sa svim rođacima, sa njih devetero, zapaljeni su u jednoj kući, u kući Osmana Hodžića. Desilo se zlo koje ja ne mogu nikada zaboraviti. Jednostavno brzo su došli arkanovci, šešeljevci, Vukovarski korpus i svi ostali i opkolili su grad. Moja braća koja su živjela u gradu tog datuma su došli u moje mjesto Suha i živjeli smo svi skupa. Krili smo se. 10. maja u 10 sati moje mjesto Suha bilo je opkoljeno tenkovima, transporterima, velikim brojem vojske, arkanovaca i šešeljovaca. Moj otac je radio u drvnoj industriji, u pilani u Bratuncu. Bio je kranista. Moja majka je bila domaćica. I, nažalost, moj bio je 80 posto slijep. Žalosno je da su ga tako zapalili. Moja majka bila je invalid. Nosala je jednu štaku i imala je ugrađene ploče u desnoj nozi. Tako su je i zapalili. Moj brat Safet Karić radi je na benzinskoj pumpi Energopetrola u Bratuncu. Imao je kuću u gradu, imao je kafić - i odmah su ga tražili, stavili su ga na listu za odstrijel. Tražili su ga zbog velikog bogatstva koje je imao. Moj brat Ćamil radio je u fabrici stilskog namještaja i živio je u mjestu Suha. Živjeli smo dobro, svi smo bili zaposleni. Bili smo brojna familija. Otac i majka i nas pet braće - bila je to velika porodica, puno djece. U Bratuncu prije rata je živjelo oko 23.000 muslimana i oko 13.000 Srba. Sve firme su radile dobro. Nisam tada znao da nije isto katolik i pravoslavac. I kad su bajrami oni su dolazili nama, kad su slave mi smo išli njima. U gradu se nije ništa godorili srpsko, ništa nije govorilo muslimansko. Srbi, muslimani i ostali su živjeli mirno. U mom najbližem naselju živjeli su Srbi Simići sa kojima sam ja imao najbliže i najbolje odnose. Nismo očekivali to što nam se desilo. Kad je počeo taj progon vidjeli smo veliki broj bratunačkih Srba uniformisanih u rezervni sastav srpske dobrovoljačke vojske. Nisam vidio nikoga od bratunačkih Srba da je ubio nekoga, ali sam vidio veliki broj bratunačkih Srba koji je prigonio. Arkanovci i šešeljovci su ubijali. Vukovarski korpus je ubijao. Kad se moja majka polomila bila je sva u krvi. Ja sam je nosio na rukama do prvog auta. Toga ne želim da se sjećam. Bila je sva u krvi, spasili smo je. Ostala je invalid, bila je na štakama. Kazao sam majci da uzmemo najmlađeg brata, kojeg će ubiti kasnije u logoru. Spustila je štake i uzela me za koljeno. Molila me da ne vodim najmlađeg brata. Ja sam bacio svoj ruksak i vratio se kući. ’Nemoj, molim te,
ispuni mi želju.’ To me najviše boli. Da sam ga možda odveo, danas bi bio živ. Kad su moja majka i moj otac saznali da su Safeta i Ćamila i mene odvekli u logor, ostala je na jednim stepenicama u mom mjestu, na pragu naše kuće i rekla: ’Mi ne idemo dalje, nek nas ubiju. Mi smo krivi što nismo dali da pobjegnu u šume.’ Tako je moja majka završila. Moj se stariji brat vrati po nju. On je šumom došao iz Srebrenice i molio oca i majku, našao ih u toj jednoj kući, da idu. Mater je rekla: ’Nek bude s mene šta hoće. Mi nismo dali njima da odu, oni su ubijeni.’ Nisu znali da sam ja živ, iako u to vrijeme i Safet i Ćamil bili su mrtvi. Ja sam vidio Safeta strijeljanog, u logoru u jednoj svlačionici. Ćamila nisam vidio, ali su mi rekli da su ga rastrgali džipovima ispred Osnovne škole ’Vuk Karadžić’. Majka i otac su odbili. I posljednje što znam za njih jeste da su navodno zapaljeni, iako se ja nadam da su u kakvoj grobnici, da kosti postoje. Tražim ih još uvijek, pokušavam. Postoji još grobnica. Takozvani srpski vođa Karadžić govori nije bilo zločina. Ako nije bilo zločina, daj mi moju braću, daj mi moju majku, daj mi moga oca. Tomo Živanović je došao sa arkanovcima u logor, odveo mog mlađeg brata. On sada živi u Bratuncu. Kad sam se pojavio prvi put dole u Bratuncu u Simiće i kad su me sreli prvi put jednostavno su prišli kao da ništa nije bilo. Neki čak ni rekli: ’Mi, Abide, ne znamo ništa oko toga.“ Jednostavno se vratila priča i ništa se nije pričalo o ratu. Jednostavno se pričalo o zdravlju, đe ste, kako ste, ko je živ. Od tog dana ponovo se vratilo ono svaki Bajram mene zovu telefonima, čestitaju mi Bajram, ja zovem, čestitam slave. Vratio sam se u Bratunac zbog mog oca, majke i braće, ali ću tražiti pravdu. Pravda jeste dostižna.“

Dvojica braće Abdulaha Karića, Safet i Ćamil, ubijeni su u logoru OŠ „Vuk Karadžić“ u Bratuncu 1992. godine. Abdulah nikada nije našao njihova tijela, kao ni tijela oca i majke koji su nešto kasnije ubijeni i zapaljeni sa još devet rođaka u kući nadomak Bratunca. Niko danas Abdulahu, koji se vratio u Bratunac, ne želi reći gdje su tijela njegovih najbližih. Svi se pretvaraju da se nije dogodilo ništa, iako je Abdulah vidio tijelo svog brata Safeta strijeljanog u svlačionici OŠ „Vuk Karadžić“ u Bratuncu u kojoj je i sam bio zarobljen.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. godine nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina, posebice djece. Dobitnica je nagrade UNICEF-a za promicanje prava djece.

XS
SM
MD
LG