Dostupni linkovi

Suđenja za ratne zločine doprinose pomirenju?


Haški tribunal, Foto: Vlado Azinović

Da li i u kojoj mjeri suđenja za ratne zločine, koja se vode pred Haškim tribunalom i domaćim pravosuđem u zemljama regije, doprinose suočavanju tamošnje javnosti s događajima iz proteklih ratova i mogu li doprinijeti procesu pomirenja i normalizacije odnosa?

U Bosni i Hercegovini postoje inicijative civilnog društva i nevladinog sektora koje ukazuju na potrebu suočavanja sa činjenicama i događajima iz proteklog rata. Međutim, stvarnoga osvješćenja bh javnosti i građana još uvijek nema. Iz Sarajeva Žana Kovačević:


Naime, nedavnu tragičnu prošlost na ovim prostorima vladajuća politička elita koristi u dnevno-političke svrhe i na temelju toga se i dalje održava na bh političkoj sceni, kaže predsjednik Helsinškog komiteta BiH, Srđan Dizdarević:

«Taj kvalitativni pomak nije učinjen gotovo nigdje, sem u nekakvim malobrojnim krugovima. Politika i dalje insistira na tome da je sopstveni narod bio isključivo žrtva, da nije počinio zločine, da u «pravednom ratu» nema zločina. To je problem kojeg nalazimo u ovom trouglu, i bosansko-hercegovačkom, a i u regiji. Mislim da tu treba insistirati na tome da se kaže: da, i naši su činili zločine, zločini nisu kolektivna stvar nego individualna, dakle, oni ne blate ugled naroda, nego idu na dušu pojedinaca. To je još uvijek nešto što ovdje itekako nedostaje, a nažalost, to je dio savremenih, sadašnjih, dnevnih politika, koje i na temelju takve interpretacije recentne istorije uspijevaju da se održe na političkoj sceni i na političkoj moći.»

Dizdarević napominje da su određeni napori u regionu ipak učinjeni, uglavnom u nevladinim organizacijama, ali da to nije dovoljno da bi se promijenila svijest ljudi:

«Imate neke napore sa ovim centrima za dokumentaciju i istraživanje - Nataša Kandić, Vesna Tersilić i ovdje Mirsad Tokača. Ima nekakvih pokušaja, međutim, to još uvijek nije taj cjeloviti, iskreni pristup. Tu treba da dođe do kvalitativnog pomaka u glavama ljudi, u demistifikaciji i u jednom bijegu od onoga čime se manipulisalo tokom svih ovih godina.»

Tek mali broj ljudi u Bosni i Hercegovini prihvatio je i spreman je osuditi zločine počinjene u proteklom ratu, kaže predsjednica nevladine organizacije «Srcem do mira» iz Kozarca pored Prijedora, Emsuda Mujagić. To se vjerojatno i neće desiti jer je veliki broj zločina ostao nekažnjen, napominje Mujagić:

«..pogotovo kada se zna da svaki dan žrtve susreću neke od svojih mučitelja i ljudi koji su počinili zločine i oni još uvijek nisu čak ni privedeni sudu niti je pokrenut postupak protiv njih.»

Slična iskustva dijeli i članica Helsinškog parlamenta Banja Luka, Lidija Živanović:

Ono što je u ratu za jedan nacionalni korpus ratni zločinac, za drugi je heroj...

«Suštinsko, ono pravo, suočavanje sa zločinom i osuda zločina od strane običnog čovjeka, mislim da se nije još desila. Nekakva katarza iz koje bi mogli zdravo iskoračiti. Ono što je u ratu za jedan nacionalni korpus ratni zločinac, za drugi je heroj. I to je onaj problem koji se stalno dešava. Ljudi ne prihvataju da je neko uradio zločin u njihovo ime.»

Suđenja za ratni zločin pred Haškim tribunalom dala su priliku svima koji su to željeli, da shvate dobar dio istine o tome šta se dešavalo proteklu deceniju na ovim prostorima. Ali, prihvatanje istine i činjenica je puno duži proces nego li su suđenja za ratni zločin, smatra direktor Multireligijskog centra u Sarajevu, Marko Oršolić:

«Prihvaćanje te istine u cjelini, od svih naših ljudi, biće jako težak, mukotrpan posao koji će trajati još najmanje 10-15 godina. Teško se suočiti sa istinom u potpunosti. Teško se pogledati u ogledalo. To je ustvari bolest. Mnogi od nas još su uvijek bolesni. Čak i intelektualni dijelovi pojedinih naroda. No, apsolutno sam siguran u pozitivan ishod, koji ćemo morati sačekati.»

Oršolić dodaje da je veoma važno da se sa činjenicama iz prošlosti suoče svi slojevi društva: intelektualci, mediji i – neizostavno – vjerske zajednice.

Dio odgovornosti zašto i zbog čega u Bosni i Hercegovini nije došlo do promjene svijesti i ideologije koja je i dovela do rata i ratnih dešavanja, snosi i međunarodna zajednica, naglašava profesor sarajevskog Univerziteta, Šaćir Filandra:

«Međunarodna zajednica mogla je zabraniti nacionalne stranke, mogla je zabraniti aktere rata, učešće u javnom i političkom životu. Mogla je ostvariti jedan brisani prostor, jedan trenutačni politički vakuum koji bi omogućio na jedan drugi način biranje nekih narodnih predstavnika, na drugi način konstituciju vlasti. Ne na način kako se ona dešavala, jer, pazite, od '90. do danas imate faktički iste stranke, iste političke aktere. To nije bitno. Mislim da su iste ideje, iste ideologije. U tom smislu ne mijenja se ništa bitno, pošto mi nemamo jake snage koje su izvan političkih stranaka, ono što bi se zvalo civilno društvo. To ne mogu biti samo stranci, međunarodna zajednica. To je izostalo, tako da se sada vrtimo prilično u krug.»

Poricanje zločina i relativizovanje krivice srpske strane


Otkada su počela prva suđenja pred Haškim trubunalom, prenosi ovih procesa više su podgrevali navijačke strasti nego što su dovodili u pitanje odnos ljudi u Srbiji prema onome što se zbivalo tokom '90. Iz Beograda Slobodan Kostić

Poricanje zločina i relativizovanje krivice srpske strane ostali su, prema svim istraživanjima, ključne karakteristike odnosa ove sredine prema tom razdoblju. Stoga direktor nevladine organizacije «Inicijativa mladih za ljudska prava» Andrej Nosov smatra da sama suđenja po sebi nisu dovoljna za suočavanje sa činjenicama koje su dale tragičan pečat '90:

Andrej Nosov

«Prenosi iz Haga mogu biti korisni samo ukoliko sa sobom nose jednu debatu, jedan dijalog, u okviru onog društva koje posmatra ta suđenja. Ako govorimo konkretno, recimo iskustvo sa suđenjem Miloševiću, prenošenje tog suđenja je bilo vrlo značajno, ali je činjenica da je to suđenje izazivalo u ovdašnjoj javnosti neke nove momente koji su bili povod za negiranje određenih zločina, iako smo preko tog suđenja zapravo saznali mnoge činjenice o onome što se događalo u bivšoj Jugoslaviji.»

Nakon što je prekinuto suđenje Slobodanu Miloševiću, jedino je proces Vojislavu Šešelju, koji publiku nije poštedeo od psovki i najvulgarnijih izraza, uspeo da ponovo skrene pažnju javnosti na zločine koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

No, bilo da je reč o procesima pred Haškim trubunalom ili suđenjima za Ovčaru, zločine na Kosovu ili Trnovu pred domaćim sudovima, oni nisu ljudima u Srbiji sasvim osvetlili činjenice iz '90.

Direktorka Komiteta pravnika za ljudska prava, Biljana Kovačević Vučo:

«Nažalost, nemaju taj efekat niti su približili ni na jedan očekivani način činjenice koje su se dogodile, niti su ih uzdrmali, da tako kažem, zbog zločina koji su učinjeni u naše ime, ali ja ne bih bila sklona da to prebacujem na Haški trubunal. Mislim da je ipak odgovornost pre svega na našim političkim elitama, na nama, na medijima, na načinu kako su se ta suđenja prenosila. Mislim da je naša politička elita pre svega, od 5. oktobra pa nadalje, dosta doprinela tome da ta suđenja u Srbiji ne dobiju onaj značaj koji bi morala da imaju u smislu njene pune demokratizacije i distanciranja od zločina koji su učinjeni u naše ime.»

Istoričarka Olga Manojlović Pintar ipak primećuje da se neke stvari u percepciji na poslednje ratove menjaju:

«I suđenja u Hagu i uopšte sva javna rešavanja problema ratova '90., značajno doprinose samim istoričarima u procesu saznavanja određenih kontinuiteta koji su, svakako, uticali na formiranje određenih istorijskih programa, ideoloških koncepata, koji su u krajnjoj konsekvenci rezultirali onim što se ovde dogodilo tokom '90. Saznavanje istine na suđenjima kroz iskaze svedoka, ta činjenica da su to zaista suđenja koja se održavaju pred međunarodnim sudom, u velikom meri nam uliva nadu da će oni kad-tad, kao veoma relevantni, biti priznati i u našoj sredini.»

No, uprkos tome što suđenja uspostavljaju konture onoga što se dešavalo u poslednjem ratnom razdoblju, Srbija se i dalje nije oslobodila opasnosti da ključne činjenice ostaju prekrivene nanosima krivih tumačenja, ideoloških iskrivljenja i prećutkivanja. Direktor «Inicijative
mladih» Andrej Nosov:

Svakako da ćemo slagalicu naše prošlosti tražiti i narednih godina, i narednih decenija...


«Svakako da postoji opasnost, ali tu imate nevladine organizacije, mislim pre svega na Dokumentacione centre iz regiona i na druge nevladine organizacije koje poseduju podatke, činjenice, mnogobrojna dokumenta koja govore o toj odgovornosti. Svakako da ćemo slagalicu naše prošlosti tražiti i narednih godina, i narednih decenija, dok u potpunosti budemo saznali sve detalje u vezi sa mračnim zlodelima iz prošlosti. Ono što jeste važno, to je da je sam Tribunal uradio vrlo značajan posao. Bez Tribunala ne bismo imali ni ono osnovno, ono početno, što ostaje u neko nasleđe ovim zemljama bivše Jugoslavije.»


Kvalitetno obavljena domaća suđenja za ratne zločine imaju velik utjecaj na javno mnijenje u Hrvatskoj

Pravomoćne sudske presude, iznošenje činjenica, iskazi svedoka i sudionika zločina - to su značajni faktori koji kod hrvatskih građana mijenjaju percepciju nedavne prošlosti, kažu čelnici hrvatskih nevladinih organizacija za ljudska prava. Pripremio Enis Zebić:

Zagreb, Trg Bana Jelačića

Kvalitetno obavljena domaća suđenja za ratne zločine imaju velik utjecaj na javno mnijenje i na promjenu stava građana prema ratnim zločinima – kako se kaže – «s naše strane», kaže predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava i supredsjedatelj Igmanske inicijative Zoran Pusić:

“Ja bih se vratio korak unazad. Sjetimo se svi kako je počelo s onim procesom oko Norca, sa govorima na rivi, sa parolama “Svi smo mi Mirko Norac!”. Suđenje u Rijeci jeste doprinijelo da ljudi, koji su čak sudjelovali u toj drami ili su bili neutralni, najedanput ustuknu pred neupitnim dokazima, kao što su svjedočenja ljudi koji su u tome sudjelovali, i oni kažu: čekajte malo, ipak ja nisam Mirko Norac.”

Nema konkretnih pokazatelja u kolikoj mjeri domaća suđenja za ratne zločine pomažu u suočavanju javnosti sa mračnim stranama nedavne prošlosti, jer nema nikakvih istraživanja, pa čak ni anketa, kaže za naš radio predsjednik nevladine udruge znanstvenika «Dijalog» doktor Igor Graovac. Međutim, presude neizravno utječu na cijelu javnost, jer se o nedavnoj prošlosti više ne govori na lažan način:

“To je najbolje pokazalo suđenje Norcu u kojem je neosporno dokazano i pravomoćna presuda donesena i poslije toga se Norac više ne može pojavljivati na fotografijama kao naši heroji, kao nevin itd., jer pravomoćna presuda bitno utječe na to da javnost konačno shvati i da se suoči sa posljedicama naše nedavne prošlosti u kojima je bili ratnih zločina. Onda se to notira, shvati, to ulazi u udžbenike, to ulazi u javnost, ulazi u medije. Svrha i korist od toga je da se onda više ne govori o tome na lažan način.”

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Ivo Banac upozorava da je bilo jako mnogo suđenja za ratne zločine nad Hrvatima, ali da hrvatska javnost intenzivnije doživljava ta suđenja samo ako je riječ o hrvatskim optuženicima. A tu su najvažniji riječko suđenje Mirku Norcu i drugima i aktualna suđenja za Medački džep i Branimiru Glavašu i drugima za osječke zločine:

“Oni doista doprinose stanovitom saznanju o tome što se događalo ključnih godina, ranih ’90, za vrijeme rata. Ali ponavljam, nije riječ da je bilo malo takvih suđenja, nego da je saznanje o učincima valjano tek onda kad je riječ “o našima”, tako da ovaj slučaj Glavaš na bitni način doprinosi otrežnjenju o tome što se događalo ranih ’90., posebno u ovim gradovima na rijekama, gdje imate takvih slučajeva i to dosta.”

Pusić i njegovi kolege iz nevladinih organizacija monitoriraju aktualna suđenja za ratne zločine, i on kaže kako se pomak osjeća:

Promjena javnog mnijenja je vrlo spora, ali mislim da ovi procesi ipak djeluju...


“Mislim da to djeluje na javno mnijenje. Obično polako, obično na ljude koji su bolje informirani. Promjena javnog mnijenja je vrlo spora, ali mislim da ovi procesi ipak djeluju ako se tu iznose istiniti argumenti. U krajnjoj liniji, tako se javno mnijenje stvara.”

Prijašnjih godina u dijelu hrvatske javnosti prevladavao je stav da se ne smije suditi hrvatskim vojnicima i generalima i da je svako suđenje napad na Domovinski rat:

Pusić: Mislim da mnogi ljudi već shvataju: dajte da to jednom skinemo s dnevnog reda, da vidimo - tko je zločine počinio neka odgovara, i da je sve više ljudi sklono tome da vidi da istjerivanje pravde ili istine oko tih slučajeva nije blaćenje Domovinskog rata, nego baš obratno – čišćenje da se te stvari odvoje. U svakom ratu se događaju zločini, ali ono što je problem je da se odgovorni za te zločine postave na sud, a ne nekakav pijedestal narodnog heroja.

Haški trubunal nikad nije specificirao kao cilj pomirenje naroda bivše Jugoslavije

O ulozi sudskih postupaka koji se vode pred Haškim tribinalom na procesu suočavanja s istinom i mogućeg pomirenja, za naš je radio govorila i nova glasnogovornica toga suda Nerma Jelačić.

Mandat Haškog trubunala nikad nije specificirao da je naš ključni cilj pomirenje naroda bivše Jugoslavije. Haški trubunal je sud, a njegova ključna misija je, prema rezoluciji kojom je on osnovan, da dovede pred lice pravde osobe odgovorne za kršenje međunarodnog humanitarnog prava. To je ono što je Tribunal prihvatio kao svoju zadaću.

Bez obzira na to što neki posmatrači tvrde da je zadaća Suda da pomiri narode, općepoznato je da je Tribunal zadužen da utvrdi, izvan svake razumne sumnje, u skladu sa zakonom, individualnu krivičnu odgovornost osoba koje su činile zločine.

Odluke, presude, dokumenti, svjedočenja koja su posljednjih 15 godina nanizana pred Tribunalom, mogu doprinijeti smiraju žrtava, sprečavanju budućih zločina kao i sprečavanju revizionizma, tj. poticanju pomirenja, ali nije zadaća nijednoga suda, niti on to može, da uistinu pomiri narode. On može doprinijeti tome i Tribunal svakako doprinosi, kao što i podržava svaki proces pomirenja naroda na Balkanu i u drugim podkonfliktnim područjima.

Mnoge studije, od Drugog svjetskog rata na ovamo, su pokazale da je za istinsko pomirenje sudska istina, tj. krivično gonjenje samo jedan od potrebnih temelja. Znamo da i drugi mehanizmi itekako moraju da se uključe u ovaj važan proces. Ti mehanizmi mogu biti instance, kao što su komisije za istinu, lustracija, reparacija itd.

Tek kada se svi ovi uslovi steknu, tek onda možemo reći da imamo plodno tlo za pomirenje. A Haški trubunal je doprinio jednom od ta četiri temelja.

Za ostalo je potreban angažman lokalnih aktera jer međunarodne institucije ne mogu biti ključ pomirenja.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG