Srpska policija nije se oglasila povodom objavljivanja foto-robota lica koje je navodno učestvovalo u atentatu na Zorana Đinđića, a u beogradskom nedeljniku “Nin”. Ovaj list je u poslednjem broju preneo da je reč o muškarcu koji je iz Srbije prešao u Hrvatsku nakon što je ubistvo izvršeno 12. marta 2003. godine. Dok u “Ninu” ostaju pri svojim tvrdnjama, i pored demantija koji su stigli iz Hrvatske, dobar deo upućene javnosti ponavlja da je reč o još jednom pokušaju ometanja postupka optuženima za ubistvo srpskog premijera.
Novinar beogradskog nedeljenika “Nin” Nikola Vrzić nije odustao od tvrdnji da postoji osoba sa foto-robota koji je navodno načinjen na dan ubistva Zorana Đinđića:
“Ja sam novinar i moji isključivi cilj je da se otkrije potpuna istina o ubistvu premijera Đinđića.”
Međutim, advokat porodice Đinđić, Rajko Danilović, optužio je Vrzića za, kako je kazao, ponovo ubijanje Đinđića. Po Daniloviću, tvrdnja o foto-robotu “dolaze od one grupe koje ja nazivam lobi čiji je glavni cilj da ometa suđenje.”
Sličnog je stava i autor knjige “Atentat na Zorana”, takođe dobro upućen, novinar “Vremena” Miloš Vasić:
“To je u potpunom skladu i sa veoma kozistetnom politkom ‘Nina’ da ruši tu optužnicu po svaku cenu.”
U Specijalnom sudu, gde se vodi postupak protiv optuženih za ubistvo srpskog premijera, među kojima su i ozloglašeni Milorad Ulemek Legija, kao i optuženi za samo izvršenje atentata Zvezdan Jovanović, navode da objavljivanje foto-robota verovatno neće uticati na postupak. Portparol Suda Maja Kovavačević Tomić:
“Međutim, ukoliko neko od učesnika postupka smatra da je bitno da foto-robot bude u spisima oni to mogu da predlože, s tim i da obarazlože na koju okolnost to predlažu, šta se time u konkretnoj situaciji može dokazati, pa bi Veće do odlučilo.”
Istovremeno Nikola Vrzić ostaje pri onome što je izneo u svom poslednjem tekstu, gde otkriva identitet osobe koja se navodno krije iza foto-robota. Precizira da je reč o čoveku sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivšem pripadniku legije stranaca. Vrzić navodi ime osobe, reč je o ili Rajmondu Rojniku ili Nedeljku Dudukoviću. Međutim, beogradski “Blic” i zagrebački “Večernji list” pronašli su ove dve osobe. Prvi je privatni preduzetnik iz Kumrovca, drugi službenik u jednoj koncertnoj agenciji u Varaždinu:
“Ja sam do tih imena došao prateći službenu dokumentaciju koja postoji, nisam ih sam smislio niti mi ih je neko došapnuo, dakle, jednostavno, prateći službenu dokumentaciju došao do tih imena, s tim što sam u tekstu napravio jasnu ogradu vezanu za inteditet tog foto-robota rekavši da je sasvim moguće da je on koristio i lažni indentitet.”
Miloš Vasić uveren je da je rasprava u pravcu koji određuje “Nin” potpuno bespredmetna:
“Apsolutno nema nikakve šanse, ta je stvar raščišćena potpuno i do kraja. Zna se tačno kretanje i indentitet svih ljudi koji su prelazili granicu toga dana. Dakle, to nije ništa sporno. Nastranu je krajnje zanimljivo pitanje šta će Ivica Mateković, čuveni hrvatski gangster, u Kuli u sedištu JSO. To je, recimo, nešto na šta bih ja usmerio pažnju jer ukazuje na organsku, taktičku i operativnu povezanost transnacionalnog organizovanog kriminala u obe države, a bogami još nekih država.”
I u svojom ranijim tekstovima Vrzić je osporavao policijske nalaze vezane za okolnosti ubistva premijera. Tvrdio je da su pri atentatu ispaljena tri metka a ne dva, što je bio zvanični policijski nalaz, kao i da su dvojica lidera kriminalnog “zemunskog klana” streljani, a ne likvidirani prilkom otpora policiji. Ništa od toga nije dokazano. Vrzić, sada kaže, da je upravo, “igranka oko foto-robota”, najbolji dokaz da policija nije na adekvatan način istražila okolnosti ubistva Zorana Đinđića:
“Foto-robot je sastavljen 12. marta na osnovu izjava svedoka koji su te učesnike u atentatu videli u Gepratovoj ulici. Policija je krenula da radi tim tragom. Imam i niz drugih papira koji to dokazuju. Međutim, iznenada se stalo iz nekog razloga. Dakle, imali smo situaciju između 12. i 15. marta, policija je imala izjave bar tri svedoka iz Gepratove koji su prepoznali tu istu osobu, imali su izjavu radnika jedne od naših radnika pograničnih službi koji je istu osobu prepoznao, imali ovog čoveka iz JSO-a, ovog Boška Jovića, koji je bio njegova srbijanska veza koja ga je dočekala na graničnom prelazu Batrovci. Dakle, vrlo pouzdana saznanja i jasne indicije u kom pravcu bi moglo da se traga, međutim, tu je sve stalo.”
Nikola Vrzić ne želi da otkriva svoje izvore. Miloš Vasić je uveren da se tu krije koren problema:
“Očito je da mladog Vrzića neko hrani nečime i neko ga hrani, otprilike vidi se i iz kojih pravaca, od strane ovih mafijaških monsenjera, advokata odbrane, u grčevitom naporu da opravdaju obećanja koja su, pretpostavljam, dali rodbini optuženih i još nekim ljudima kojima je stalo da se ta stvar poljulja i podrije.”
Suđenje optuženima za ubistvo Zorana Đinđića uskoro će navršiti dve godine trajanja. Advokat Rajko Danilović siguran je da ga ništa, pa ni sporni foto-robot, više ne može dovesti u pitanje:
“Pa sam ja pun cinizma i rabote koje vrši Nikola Vrzić rekao da sam očekivao kad se pojavi taj foto-robot da će biti njegov lik, jer on je taj koji dve godine pokušava da omete postupak. To je nova zabava koju je taj lobi izmislio. Postupak ide svojim tokom i vrlo je važno da se približavamo kraju.”
*****
Pisanje beogradskog tjednika NIN, koji Varaždinca Raymonda Rojnika dovodi u izravnu vezu s ubojstvom srbijanskog premijera Đinđića, iznenadilo je mnoge u Hrvatskoj. Za nesuđenog atentatora, Varaždinca Raymonda Rojnika, cijela je priča nalik filmskom scenariju.
Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova, Zlatko Mehun, kaže kako u novije vrijeme od kolega iz Srbije nisu dobili na tu temu nijedan upit, ni o jednom hrvatskom državljaninu. Po njegovim riječima, nakon atentata u ožujku 2003. godine, svi hrvatski državljani, koji su u to vrijeme boravili u Srbiji, bili su provjeravani:
''Sa detaljima te provjere upoznata je i srbijanska strana, a nakon toga nikakvih upita s bilo čije strane nije bilo. Među ostalim hrvatskim državljanima, koji su se u tom trenutku nalazili u Srbiji, bio je i Raymond Rojnik. I on je bio provjeren, ali nemamo nikakvih saznanja o tome da bi imao bilo kakve veze sa tim događajima.''
Za varaždinskog organizatora ozbiljnoglazbenih priredbi, Raymonda Rojnika, pisanje NIN-a o njegovoj vezi sa atentatom na Đinđića, o tome da ima dvije putne isprave ili pak da je bio u Legiji stranaca, je:
''Filmski scenario.''
Koje su vaše veze sa kriminalnim podzemljem, sa Legijom stranaca?
''One ne postoje. Nemam ni dva pasoša. Nisam ni bio u džipu sa ministarstvima, već u drugom autu.''
Ma koliko se Rojnik u razgovoru s nama trudio pokazati kako ga cijela stvar ne brine previše, kada je spomenuo obitelj, glas mu je zadrhtao:
''Nadam se da će to što prije proći. Muka mi je od toga. Vjerujem da mi obitelj neće zbog toga gubiti živce. Znam šta je bilo, kao i ovi oko mene. Javnost te gluposti ponekada prihvaća i malo više ozbiljno nego što je potrebno.''
Novinarka splitske Slobodne Dalmacije, Jasna Babić, koja se već gotovo dvadeset godina u medijima bavi odnosom politike, obavještajnog podzemlja i kriminala, misli kako je jedini Rojnikov grijeh to što je u vrijeme atentata na Đinđića prelazio hrvatsko-srpsku granicu:
''Bez obzira na svoj nekadašnji ugled u bivšoj Jugoslaviji, koji mi stari novinari pamtimo, milsim da je NIN podlegao trenutačnoj atmosferi u Srbiji. Ta se atmosfera, ne samo u vezi sa jadnim nesretnim dirigentom koji je proglašen ubojicom, nego u vezi i raznih drugih slučajeva, svodi na to da bi Hrvati pošto-poto trebali biti umješani u Đinđićevo ubojstvo, pa i u razna druga ubojstva na beogradskom i srpskom tlu. Mislim da je to zaostali sindrom nekadašnje Jugoslavije, kada se iz političkih razloga uvijek tražila ravnoteža upravo između Srba i Hrvata. Ako su Srbi za nešto bili krivi, morali su biti i Hrvati, i obratno. Mislim da je u takvoj atmosferi NIN našao prigodnu žrtvu da podboči tu tezu. Koliko znam, čovjek je pukim slučajem u to doba prelazio hrvatsko-srpsku granicu i to je njegov jedini grijeh.''
Mogu li takve stvari pogoršati odnose dviju zemalja i zamutiti postojeću suradnju sigurnosnih sustava?
''Mislim da takav pristup stvarima, ne samo da može pogoršati odnos dviju zemalja, nego može pogoršati i percepciju srpskog i hrvatskog društva u to što je istina, a što laž. Mislim da je to dugotrajno pogubnije od trenutačnih zategnutih odnosa koji obično bivaju među političarima.''
Novinar beogradskog nedeljenika “Nin” Nikola Vrzić nije odustao od tvrdnji da postoji osoba sa foto-robota koji je navodno načinjen na dan ubistva Zorana Đinđića:
“Ja sam novinar i moji isključivi cilj je da se otkrije potpuna istina o ubistvu premijera Đinđića.”
Međutim, advokat porodice Đinđić, Rajko Danilović, optužio je Vrzića za, kako je kazao, ponovo ubijanje Đinđića. Po Daniloviću, tvrdnja o foto-robotu “dolaze od one grupe koje ja nazivam lobi čiji je glavni cilj da ometa suđenje.”
Sličnog je stava i autor knjige “Atentat na Zorana”, takođe dobro upućen, novinar “Vremena” Miloš Vasić:
“To je u potpunom skladu i sa veoma kozistetnom politkom ‘Nina’ da ruši tu optužnicu po svaku cenu.”
U Specijalnom sudu, gde se vodi postupak protiv optuženih za ubistvo srpskog premijera, među kojima su i ozloglašeni Milorad Ulemek Legija, kao i optuženi za samo izvršenje atentata Zvezdan Jovanović, navode da objavljivanje foto-robota verovatno neće uticati na postupak. Portparol Suda Maja Kovavačević Tomić:
“Međutim, ukoliko neko od učesnika postupka smatra da je bitno da foto-robot bude u spisima oni to mogu da predlože, s tim i da obarazlože na koju okolnost to predlažu, šta se time u konkretnoj situaciji može dokazati, pa bi Veće do odlučilo.”
Istovremeno Nikola Vrzić ostaje pri onome što je izneo u svom poslednjem tekstu, gde otkriva identitet osobe koja se navodno krije iza foto-robota. Precizira da je reč o čoveku sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivšem pripadniku legije stranaca. Vrzić navodi ime osobe, reč je o ili Rajmondu Rojniku ili Nedeljku Dudukoviću. Međutim, beogradski “Blic” i zagrebački “Večernji list” pronašli su ove dve osobe. Prvi je privatni preduzetnik iz Kumrovca, drugi službenik u jednoj koncertnoj agenciji u Varaždinu:
“Ja sam do tih imena došao prateći službenu dokumentaciju koja postoji, nisam ih sam smislio niti mi ih je neko došapnuo, dakle, jednostavno, prateći službenu dokumentaciju došao do tih imena, s tim što sam u tekstu napravio jasnu ogradu vezanu za inteditet tog foto-robota rekavši da je sasvim moguće da je on koristio i lažni indentitet.”
Miloš Vasić uveren je da je rasprava u pravcu koji određuje “Nin” potpuno bespredmetna:
“Apsolutno nema nikakve šanse, ta je stvar raščišćena potpuno i do kraja. Zna se tačno kretanje i indentitet svih ljudi koji su prelazili granicu toga dana. Dakle, to nije ništa sporno. Nastranu je krajnje zanimljivo pitanje šta će Ivica Mateković, čuveni hrvatski gangster, u Kuli u sedištu JSO. To je, recimo, nešto na šta bih ja usmerio pažnju jer ukazuje na organsku, taktičku i operativnu povezanost transnacionalnog organizovanog kriminala u obe države, a bogami još nekih država.”
I u svojom ranijim tekstovima Vrzić je osporavao policijske nalaze vezane za okolnosti ubistva premijera. Tvrdio je da su pri atentatu ispaljena tri metka a ne dva, što je bio zvanični policijski nalaz, kao i da su dvojica lidera kriminalnog “zemunskog klana” streljani, a ne likvidirani prilkom otpora policiji. Ništa od toga nije dokazano. Vrzić, sada kaže, da je upravo, “igranka oko foto-robota”, najbolji dokaz da policija nije na adekvatan način istražila okolnosti ubistva Zorana Đinđića:
“Foto-robot je sastavljen 12. marta na osnovu izjava svedoka koji su te učesnike u atentatu videli u Gepratovoj ulici. Policija je krenula da radi tim tragom. Imam i niz drugih papira koji to dokazuju. Međutim, iznenada se stalo iz nekog razloga. Dakle, imali smo situaciju između 12. i 15. marta, policija je imala izjave bar tri svedoka iz Gepratove koji su prepoznali tu istu osobu, imali su izjavu radnika jedne od naših radnika pograničnih službi koji je istu osobu prepoznao, imali ovog čoveka iz JSO-a, ovog Boška Jovića, koji je bio njegova srbijanska veza koja ga je dočekala na graničnom prelazu Batrovci. Dakle, vrlo pouzdana saznanja i jasne indicije u kom pravcu bi moglo da se traga, međutim, tu je sve stalo.”
Nikola Vrzić ne želi da otkriva svoje izvore. Miloš Vasić je uveren da se tu krije koren problema:
“Očito je da mladog Vrzića neko hrani nečime i neko ga hrani, otprilike vidi se i iz kojih pravaca, od strane ovih mafijaških monsenjera, advokata odbrane, u grčevitom naporu da opravdaju obećanja koja su, pretpostavljam, dali rodbini optuženih i još nekim ljudima kojima je stalo da se ta stvar poljulja i podrije.”
Suđenje optuženima za ubistvo Zorana Đinđića uskoro će navršiti dve godine trajanja. Advokat Rajko Danilović siguran je da ga ništa, pa ni sporni foto-robot, više ne može dovesti u pitanje:
“Pa sam ja pun cinizma i rabote koje vrši Nikola Vrzić rekao da sam očekivao kad se pojavi taj foto-robot da će biti njegov lik, jer on je taj koji dve godine pokušava da omete postupak. To je nova zabava koju je taj lobi izmislio. Postupak ide svojim tokom i vrlo je važno da se približavamo kraju.”
*****
Pisanje beogradskog tjednika NIN, koji Varaždinca Raymonda Rojnika dovodi u izravnu vezu s ubojstvom srbijanskog premijera Đinđića, iznenadilo je mnoge u Hrvatskoj. Za nesuđenog atentatora, Varaždinca Raymonda Rojnika, cijela je priča nalik filmskom scenariju.
Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova, Zlatko Mehun, kaže kako u novije vrijeme od kolega iz Srbije nisu dobili na tu temu nijedan upit, ni o jednom hrvatskom državljaninu. Po njegovim riječima, nakon atentata u ožujku 2003. godine, svi hrvatski državljani, koji su u to vrijeme boravili u Srbiji, bili su provjeravani:
''Sa detaljima te provjere upoznata je i srbijanska strana, a nakon toga nikakvih upita s bilo čije strane nije bilo. Među ostalim hrvatskim državljanima, koji su se u tom trenutku nalazili u Srbiji, bio je i Raymond Rojnik. I on je bio provjeren, ali nemamo nikakvih saznanja o tome da bi imao bilo kakve veze sa tim događajima.''
Za varaždinskog organizatora ozbiljnoglazbenih priredbi, Raymonda Rojnika, pisanje NIN-a o njegovoj vezi sa atentatom na Đinđića, o tome da ima dvije putne isprave ili pak da je bio u Legiji stranaca, je:
''Filmski scenario.''
Koje su vaše veze sa kriminalnim podzemljem, sa Legijom stranaca?
''One ne postoje. Nemam ni dva pasoša. Nisam ni bio u džipu sa ministarstvima, već u drugom autu.''
Ma koliko se Rojnik u razgovoru s nama trudio pokazati kako ga cijela stvar ne brine previše, kada je spomenuo obitelj, glas mu je zadrhtao:
''Nadam se da će to što prije proći. Muka mi je od toga. Vjerujem da mi obitelj neće zbog toga gubiti živce. Znam šta je bilo, kao i ovi oko mene. Javnost te gluposti ponekada prihvaća i malo više ozbiljno nego što je potrebno.''
Novinarka splitske Slobodne Dalmacije, Jasna Babić, koja se već gotovo dvadeset godina u medijima bavi odnosom politike, obavještajnog podzemlja i kriminala, misli kako je jedini Rojnikov grijeh to što je u vrijeme atentata na Đinđića prelazio hrvatsko-srpsku granicu:
''Bez obzira na svoj nekadašnji ugled u bivšoj Jugoslaviji, koji mi stari novinari pamtimo, milsim da je NIN podlegao trenutačnoj atmosferi u Srbiji. Ta se atmosfera, ne samo u vezi sa jadnim nesretnim dirigentom koji je proglašen ubojicom, nego u vezi i raznih drugih slučajeva, svodi na to da bi Hrvati pošto-poto trebali biti umješani u Đinđićevo ubojstvo, pa i u razna druga ubojstva na beogradskom i srpskom tlu. Mislim da je to zaostali sindrom nekadašnje Jugoslavije, kada se iz političkih razloga uvijek tražila ravnoteža upravo između Srba i Hrvata. Ako su Srbi za nešto bili krivi, morali su biti i Hrvati, i obratno. Mislim da je u takvoj atmosferi NIN našao prigodnu žrtvu da podboči tu tezu. Koliko znam, čovjek je pukim slučajem u to doba prelazio hrvatsko-srpsku granicu i to je njegov jedini grijeh.''
Mogu li takve stvari pogoršati odnose dviju zemalja i zamutiti postojeću suradnju sigurnosnih sustava?
''Mislim da takav pristup stvarima, ne samo da može pogoršati odnos dviju zemalja, nego može pogoršati i percepciju srpskog i hrvatskog društva u to što je istina, a što laž. Mislim da je to dugotrajno pogubnije od trenutačnih zategnutih odnosa koji obično bivaju među političarima.''
