Dom naroda Parlamenta Federacije BiH zatražio je od Vijeća ministara da donese mjere koje će pravno i administrativno ujediniti škole koje funkcionišu po principu “dvije škole pod jednim krovom”. Ovakve škole već duže vrijeme postoje u Srednjebosanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Također, zatraženo je da Vijeće ministara BiH donese obavezujuće mjere kojima se poništavaju sve odluke nižih državnih nivoa, a koje vode segregaciji i diskriminaciji u obrazovanju.
Nacionalne podjele u školama u Federaciji postale su svakodnevnica i na tome se djeluje sistematski i sa političkim ciljem, kaže delegat Muhamed Ganibegović:
“Kako da objasnimo da jedno dijete od 12 godina, u Gornjem Vakufu, prijeti svojim vršnjacima da će ih pobiti i da ne želi s njima imati bilo kakvog dodira. Pa, ima li, ljudi, išta žalosnije od ovoga?”
Predstavnici hrvatskog naroda, s druge strane, naglašavaju da nije riječ o segregaciji ukoliko se svakom narodu u BiH omogući školovanje na maternjem jeziku. Velimir Valjan:
“Nama se natura pojam segregacije i diskriminacije u smislu: da ako ja kao Hrvat, u sredini u kojoj živim želim da moje dijete pohađa nastavu po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, onda ja tražim segregaciju i diskriminaciju. Naravno, tražim zato što većina političara zlonamjernih u ovoj državi za ono što ja tražim kaže: ’Hoće hrvatsku školu.’ Gospodo, ja u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojoj imam ova ustavna prava, hoću nastavni plan i program na hrvatskome jeziku. Nikakvu hrvatsku školu i nikakav hrvatski program. Hoću što mi Ustav garantira, nastavni plan i program na hrvatskome jeziku. Poručujem: ovo će moja domovina biti do onoga trenutka dokle ja, kao Hrvat Velimir Valjan, imadnem pravo da u njoj svoje dijete školujem po nastavnom planu i programu na hrvatskome jeziku.”
U aktuelnim raspravama između nastavnih programa na hrvatskom i bosanskom jeziku svi su zaboravili na djecu pripadnike drugih nacija, napominje Spomenka Mičić, predstavnik srpskog naroda u Parlamentu Federacije:
“Ispade da nema djece srpske nacionalnosti u drugim mjestima. Ama baš nijednom riječju niko ih nije spomenuo, kao da ne postoje. Možda ih nema stvarno više od 18 u školama, pa u skladu sa zakonskom regulativom i ne mogu tražiti nešto. Ali to otvara jedno novo pitanje: šta je, zapravo, ako ih je manje od 18? Ja rijetko kad nastupam nekako kao Srpkinja. Mislim da ovdje više ne smije biti pitanje koje će biti baš tendenciozno usmjereno na pravo Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego prije svega, pravo i djeteta kao građanina BiH.”
Šef Misije OSCE-a u BiH Daglas Dejvidson upozorava da su podjele u školama po bilo kom principu, a naročito po nacionalnom, nedopustive:
“Očita je nesposobnost vlasti da dogovore oblik i strukturu sistema koji bi poštivao prava učenika, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.”
Nermin Pećanac, iz SDP-a BiH, ističe kako neko mora preuzeti odgovornost zbog toga što je bh. školstvo zapalo u ovakve probleme:
“Na sramotu 11 ministara obrazovanja u Federaciji BiH da mi saznajemo šta se dešava u sistemu obrazovanja putem medija. Da nema medija ne bismo uopšte znali da ima problema, jer ćuti federalni ministar, ćute kantonalni ministri, apsolutno ne znamo u čemu je problem. Odgovornost snose svi ministri kantonalni i federalni ministar prije svega, odnosno na državnom nivou ministar za civilne poslove, odnosno za obrazovanje, zato što nisu nijednog trenutka obavijestili zakonodavna tijela da ima problema u implementaciji nekih zakona.”
Međunarodne institucije, ali i dio domaće javne i političke scene rješenje problema vide u osnivanju državne agencije za nastavne planove i programe, ali i u stvaranju zajedničkih osnova u sistemu obrazovanja.
Nacionalne podjele u školama u Federaciji postale su svakodnevnica i na tome se djeluje sistematski i sa političkim ciljem, kaže delegat Muhamed Ganibegović:
“Kako da objasnimo da jedno dijete od 12 godina, u Gornjem Vakufu, prijeti svojim vršnjacima da će ih pobiti i da ne želi s njima imati bilo kakvog dodira. Pa, ima li, ljudi, išta žalosnije od ovoga?”
Predstavnici hrvatskog naroda, s druge strane, naglašavaju da nije riječ o segregaciji ukoliko se svakom narodu u BiH omogući školovanje na maternjem jeziku. Velimir Valjan:
“Nama se natura pojam segregacije i diskriminacije u smislu: da ako ja kao Hrvat, u sredini u kojoj živim želim da moje dijete pohađa nastavu po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, onda ja tražim segregaciju i diskriminaciju. Naravno, tražim zato što većina političara zlonamjernih u ovoj državi za ono što ja tražim kaže: ’Hoće hrvatsku školu.’ Gospodo, ja u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojoj imam ova ustavna prava, hoću nastavni plan i program na hrvatskome jeziku. Nikakvu hrvatsku školu i nikakav hrvatski program. Hoću što mi Ustav garantira, nastavni plan i program na hrvatskome jeziku. Poručujem: ovo će moja domovina biti do onoga trenutka dokle ja, kao Hrvat Velimir Valjan, imadnem pravo da u njoj svoje dijete školujem po nastavnom planu i programu na hrvatskome jeziku.”
U aktuelnim raspravama između nastavnih programa na hrvatskom i bosanskom jeziku svi su zaboravili na djecu pripadnike drugih nacija, napominje Spomenka Mičić, predstavnik srpskog naroda u Parlamentu Federacije:
“Ispade da nema djece srpske nacionalnosti u drugim mjestima. Ama baš nijednom riječju niko ih nije spomenuo, kao da ne postoje. Možda ih nema stvarno više od 18 u školama, pa u skladu sa zakonskom regulativom i ne mogu tražiti nešto. Ali to otvara jedno novo pitanje: šta je, zapravo, ako ih je manje od 18? Ja rijetko kad nastupam nekako kao Srpkinja. Mislim da ovdje više ne smije biti pitanje koje će biti baš tendenciozno usmjereno na pravo Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego prije svega, pravo i djeteta kao građanina BiH.”
Šef Misije OSCE-a u BiH Daglas Dejvidson upozorava da su podjele u školama po bilo kom principu, a naročito po nacionalnom, nedopustive:
“Očita je nesposobnost vlasti da dogovore oblik i strukturu sistema koji bi poštivao prava učenika, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.”
Nermin Pećanac, iz SDP-a BiH, ističe kako neko mora preuzeti odgovornost zbog toga što je bh. školstvo zapalo u ovakve probleme:
“Na sramotu 11 ministara obrazovanja u Federaciji BiH da mi saznajemo šta se dešava u sistemu obrazovanja putem medija. Da nema medija ne bismo uopšte znali da ima problema, jer ćuti federalni ministar, ćute kantonalni ministri, apsolutno ne znamo u čemu je problem. Odgovornost snose svi ministri kantonalni i federalni ministar prije svega, odnosno na državnom nivou ministar za civilne poslove, odnosno za obrazovanje, zato što nisu nijednog trenutka obavijestili zakonodavna tijela da ima problema u implementaciji nekih zakona.”
Međunarodne institucije, ali i dio domaće javne i političke scene rješenje problema vide u osnivanju državne agencije za nastavne planove i programe, ali i u stvaranju zajedničkih osnova u sistemu obrazovanja.
