RSE: Gospodine Kilibarda, crnogorski zvaničnici, uključujući i Vas, sve češće optužuju mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori gospodina Amfilohija da se više bavi politikom nego duhovnošću. Koliko je tome doprinijela upravo aktuelna vlast koja je godinama podržavala gospodina Amfilohija, iako je on od početka devedesetih imao iste stavove, isti način djelovanja kao i danas i koliki mislite da je njegov uticaj u Crnoj Gori?
KILIBARDA: Ja bih rekao da se tu desio jedan fenomen kojemu je teško primjeriti nešto slično, ja bih rekao, na balkanskim prostorima. Poslije «plišane revolucije» dolazi novo rukovodstvo, stupa gospodin Amfilohije na dužnost, mlado rukovodstvo hoće da flertuje s narodom, da dokazuje da ono već nije komunističko nego nešto novo i razumije se, poštuje i popove, poštuje i demokratiju. Amfilohije Radović, kao obrazovan i bistar čovjek, ostavimo moralnu stranu za sad kao nebitnu kategoriju, to vrlo iskoristi i on počinje odmah da se nabacuje kao političko lice. Ja mislim da sam jedan od najrelevantnijih ljudi u Crnoj Gori da sudi o tome. Recimo, ja držim vanredni kongres Narodne stranke u Nikšiću, kada je trebalo da udaljim neke nepoželjne osobe iz stranke i meni održi na kongresu govor novi mitropolit Amfilohije Radović. Meni je to tada odgovaralo kao čovjeku takvih, ondašnjih političkih nazora. Je li išta bilo normalnije na svijetu, nego da aktuelna vlast oštro opomene mitropolita da on nema pravo da se in flagrante miješa u politiku. To oni nijesu uradili, opet kažem, zbog tih prilika, a onda on to vrlo, vrlo vješto iskoristi propagandom, ne toliko direktnom nego indirektnom. Išao je na tu romantičarsku neobaviještenost narodnu, da je on nasljednik vladika crnogorskih, a u Crnoj Gori je, razumije se, bila teokratija sve do dolaska Knjaza Danila 1851.godine. Dakle, vlast nije imala snage ili sposobnosti da mu tada oštro skrene pažnju da on ne smije da gazi Ustav, uključujući se direktno u politiku, kao što se uključivao pomažući opozicione partije u tome sistemu. E, razumije se, on je tada uhvatio poziciju i to radi do današnjega dana. Ne bih ja sada vlast crnogorsku optuživao zbog neke namjere da on gaji takvo ponašanje mitropolita crnogorskog, ali jednostavno su se namjestile prilike da mu s početka nijesu skrenuli pažnju i narod je povjerovao na neki način da Amfilohije Radović vodi politiku u Crnoj Gori i da je to normalno, kao što su vodile vladike, veliki prethodnici. Dijete bi već trebalo da zna da teokratija prestaje u Crnoj Gori 1851, da je otišao mitropolit u manastir da se bavi liturgijom, a ne da se bavi politikom kao što se bavi Amfilohije Radović.
RSE: I koliki mislite da je uticaj njegov danas?
KILIBARDA: U građanskim, urbanim, intelektualnim, razvijenim sredinama njegov je uticaj minoran. Ali, molim vas, ne možemo mi pretpostavljati da je u Crnoj Gori sve takav nivo. Masa je tu ljudi obične kulture, folklorno orijentisani ljudi, ljudi koji su u bukvarima i u čitankama više učili o kosovskom mitu i podvigu Miloša Obilića, nego o istinama svoje prošlosti. Prema tome, sve to on zna. On je vrlo obrazovan čovjek i nije slučajno na tim anketama da se pokazuje njegov veliki uticaj, ali to je uticaj na kratkim stazama. Ipak, narod ide jednim politički osmišljenijim putem. Gospodin Amfilohije Radović je izuzetan taktičar, ali je potpuno loš strateg. On, ustvari, detaljima iz dnevne svoje politike održava kondiciju svoga klerikalizma u Crnoj Gori, a na dužim stazama ne zna da on «kopa grob» takvom njegovom unitarnom veliksrpskom klerikalizmu.
RSE: Pretpostavljam da tu mislite i na činjenicu da on negira postojanje crnogorske nacije?
KILIBARDA: Ja mislim ovo. U Crnoj Gori i najokorijelijim desničarskim političarima nije pravo ako im kažeš - izbrisaćemo iz tvoje duše sve ono crnogorsko. Nije istina, nije tačno. Prilike su se namjestile da je čak popis potonji pokazao da je porastao broj Srba, ali to su sve politički flertovi, to su sve stvari neke efemerne. Crnogorska svijest duboko se razvila i njena je budućnost. Znate li Vi da je Austrija, moćna Austrija nekad, a danas jedna solidna evropska zemlja, ima četiri godine de jure mlađu naciju nego Crna Gora. Prema tome, sad u jednoj Austriji da provedete anketu koliko će ih se pisati Njemcima, to bi bila možda šaka penzionera po parkovima, ostalo su sve Austrijanci. Prema tome, borba Amfilohija Radovića da se ukine crnogorska nacija u Crnoj Gori, vjerujte, manje je realnija nego što je bio don Kihotov naljet na vjetrenjače.
RSE: Srpska pravoslavna crkva se često dovodi u vezu i s pomaganjem haškim bjeguncima. Kako tumačite nedavni poziv gospodina Amfilohija, saopšten istina kao lični stav, Karadžiću da se preda i vjerujete li da će se Mladić i Karadžić uskoro naći u Hagu?
KILIBARDA: Više priče o Karadžiću i Mladiću i odnosom velikih sila prema tome je prilično zamorno. Znate kako i najljepša arija zamori. To je već prešlo u jedno rutinerstvo, ali neću o tome govorit. Međutim, Srpska pravoslavna ckrva tu igra vrlo perfidnu ulogu. Danas je, recimo, problem odlaska u Hag najtraženijih ljudi: Karadžića i Mladića, bezmalo planetarni problem. Pa, ako smatra Srpska pravoslavna crkva da gospodin Karadžić treba da ide u Hag neka to kaže patrijarh Pavle, a ne gospodin Amfilohije. Neka kaže patrijarh Pavle. Međutim, Srpska pravoslavna crkva igra jednu prilično zavijenu ulogu. Patrijarh srpski Pavle i mitropoliti i vladike Srbije, među njima ima vrlo uvaženih ljudi, ne drže govor Zoranu Đinđiću, nego drži gospodin Amfilohije i uvrijedi i porodicu Zorana Đinđića. Prema tome, ovo njihovo sada flertovanje s međunarodnom javnošću preko izjave gospodina Amfilohija je na neki način hopokrizija. I vidite još nešto. To je gospodin Amfilohije smatrao i da ima ovakav šićar. On je zaista svojim, mogu reći, neumjerenim udarom na jedinstvo crnogorsko izraženo preko vjerovanja u divni kult Vladimira, pravljenjem crkve na Rumiji, on je izazvao odiozu međunarodne javnosti, a sada se «pere» od toga govoreći eto, da bi on, da je Karadžić uradio to i to. On nije explicite rekao da Karadžić treba da se predaje, nego opet da je on to, otišao bih ja do Boga i ljudi itd. Prema tome, ja kao profesor književnosti hoću da uputim na neke činjenice iz literature koje govore o klerikalcima. Znate kako, dobro je malo pročitati Bokačov «Dekameron», Molijerova «Tartifa», Dositeja Obradovića «Život i priključenije», pa vidjeti kako klerikalci znaju da imaju janusovsko ponašanje koje je zaista neadekvatno duhovnoj misiji koju oficijelno oni vrše.
RSE: Srpski zvaničnici uglavnom izjavljuju povodom referenduma u Crnoj Gori da Srbija ne treba da se miješa u taj proces. U kolikoj mjeri vjerujete da je to moguće?
KILIBARDA: Ne možemo o politici govoriti kao o nekom građanskom moralu da im vjerujemo ili ne vjerujemo.U Srbiji je uvijek bilo demokratskih potencijala. Pogledajmo novine «Danas». Vjerujte, u Evropi danas imaju značenje kao jedno ozbiljno glasilo. Međutim, ovo flertovanje pojedinih predstavnika zvanične vlasti sa međunarodnom javnošću i sa nekim drugim kategorijama je opet jeftino. Ako smatraju da crkva ne treba da se miješa u politiku neka to kaže gospodin Koštunica. Ima narodna izreka «Sve se žile vrata drže». Gospodin Koštunica je sad oficijelni predstavnik politike Srbije. Po Ustavu i po svemu neka to kaže gospodin Koštunica, a ne marko-janko. Neki predstavnici vlasti ne baš ni nominalno mnogo ekskluzivni kažu to i to pred međunarodnom javnošću i pred demokratskim građanima Srbije, iskazuju ipak simpatične stavove, ali glavni čovjek, glavni tok politike, matični tok politike misli sasvim drugačije. Prema tome, bio bih veoma naivan kada bih nasjedao ja na izjave nekoga ministra čije ime ne mogu ni da zapamtim, a o tom ćuti predsjednik Vlade. Neka gospodin predsjednik Vlade odredi svoga portparola, zvaničnog čovjeka, pa neka se saopšte stavovi o tome da li gospodin Amfilohije ima pravo da se miješa u politiku i da li srpske stranke imaju pravo da se miješaju u politički hod Crne Gore ka nezavisnosti te države.
RSE: Kako procjenjujete mogućnost da dođe do sukoba u Crnoj Gori u slučaju izglasavanja nezavisnosti? Da li mislite da je to realno?
KILIBARDA: Navikli smo mi na Balkanu na velike sudare. Bilo ih je, bogami, i u Evropi. Nije ni Evropa vazda bila idealna. Sjetimo se samo tridesetogodišnjeg rata, sedmogodišnjeg rata, stogodišnjeg rata, sjetimo se krvavih Bartolomejskih noći i sjetimo se svega onoga što je bivalo i bilo.
RSE: Imamo i iskustva iz bliže prošlosti na tu temu.
KILIBARDA: Sva opozicija crnogorska angažovala se prošle godine svim mogućim sredstvima da okupi mase po trgovima da bi se suprotstavili tekućoj vlasti, pa uvijek su pokupili šaku naroda. U vrijeme kada sam ja bio političar trgova, Vuk Drašković i ta postava, mi smo okupljali uvijek pune puncate trgove. Narod je prosto išao k'o na pozorište, željan narod poslije dugogodišnjega takvog i takvoga uređenja, da sluša. Pa je narod bio tada i malo imućniji i raspoloženiji da sluša nešto. Dosadno je to sad narodu. Ne mogu neki novoizlegli političari, mladi ljudi bez ikakvog ukoljenjenja u društvenoj stvarnosti da oni smatraju da će sjutra povesi mase da se vrši revolucija i krvoproliće. Poznato je u velikom demokratskom svijetu da bi neko zaznačio u politici nešto, on mora prvo biti ostvaren u građanstvu. Imam ja povjerenje u crnogorski narod, koliko god sam njegov kritičar, neće crnogorski narod izaći na trgove da bi se svadio sa Evropom i čitavim svijetom. I znate što bih tim političarima rekao koji misle da će sada krenuti s trgova ljudi da zbacuju vlast, nije nikakve štete da se zbaci vlast, za ovu vlast koja je sa du Crnoj Gori nije, vjerujte, šteta ni za jedan dinar da je neko sruši ujutro, ako će doći bolja. Ali me ovi koji hoće da je ruše ne uvjeravaju nijednom jedinom činjenicom da su ne samo bolji, nego su gori stotinu puta od nje. Da vidimo koje će svjetske banke stati iza njih, koje će političke misli stati iza njih, ko to baš njih podržava što oni klerikalski djejuju, što revalorizuju nešto je prevaziđeno, što nose kokarde, što nose krstove, čuda na svijetu rade i da ih svijet pozdravi. Ne, ne, ne. Mudriji je crnogorski narod, taj multietnički crnogorski narod, da neće izaći na trgove da u krvi ruši Mila Đukanovića. Neka Đukanovića i tu vlast sruše na izborima, a ne krvlju.
RSE: Gospodine Kilibarda, više posjetilaca našeg sajta su Vam uz dosta optužbi postavili pitanje kada ćete se izviniti Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za agresiju i da li se osjećate krivim zbog politke koju ste propagirali početkom devedesetih?
KILIBARDA: Poštovanu gospodu pozdravljam koja se interesuje za me, pa iako me negativno ocjenjuje. Opominjem da ja nijesam predstavnik države, da bih se u ime države izvinjavao ni Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali neka nekog upitaju šta sam ja rekao u svojim knjigama. Od 2001.godine, pa do danas, svake godine izlazi po jedna knjiga. Jednu je priredio gospodin Slavoljub Šćekić, razgovarajući sa mnom 2001. pa onda je «Od mita do politike» 2002. izašla, pa onda je treća izašla «Književno političke studije», gdje sam explicite rekao šta mislim o svom zabludnom političkom putu, šta mislim o genocidnom ratu, ali na žalost, ljudi ne čitaju. Napadaju me najviše oni koji o meni ne znaju ama baš ništa, nego su čuli da sam nekad pripadao bloku politike Slobodana Miloševića i zaista pripadao sam tada dok sam vidio da sam išao zabludnim putem i sada me pitaju hoćete li se izvinit’. Ja sam jedini pravoslavni čovjek iz svjetske politike bio u Srebrenici kada se podizao kamen temeljac na mjestu Spomen groblja žrtvama genocida i dao odmah izjavu kako sam se osjećao u Srebrenici. Prema tome, neka malo ljudi koji me napadaju pročitaju moje knjige.
KILIBARDA: Ja bih rekao da se tu desio jedan fenomen kojemu je teško primjeriti nešto slično, ja bih rekao, na balkanskim prostorima. Poslije «plišane revolucije» dolazi novo rukovodstvo, stupa gospodin Amfilohije na dužnost, mlado rukovodstvo hoće da flertuje s narodom, da dokazuje da ono već nije komunističko nego nešto novo i razumije se, poštuje i popove, poštuje i demokratiju. Amfilohije Radović, kao obrazovan i bistar čovjek, ostavimo moralnu stranu za sad kao nebitnu kategoriju, to vrlo iskoristi i on počinje odmah da se nabacuje kao političko lice. Ja mislim da sam jedan od najrelevantnijih ljudi u Crnoj Gori da sudi o tome. Recimo, ja držim vanredni kongres Narodne stranke u Nikšiću, kada je trebalo da udaljim neke nepoželjne osobe iz stranke i meni održi na kongresu govor novi mitropolit Amfilohije Radović. Meni je to tada odgovaralo kao čovjeku takvih, ondašnjih političkih nazora. Je li išta bilo normalnije na svijetu, nego da aktuelna vlast oštro opomene mitropolita da on nema pravo da se in flagrante miješa u politiku. To oni nijesu uradili, opet kažem, zbog tih prilika, a onda on to vrlo, vrlo vješto iskoristi propagandom, ne toliko direktnom nego indirektnom. Išao je na tu romantičarsku neobaviještenost narodnu, da je on nasljednik vladika crnogorskih, a u Crnoj Gori je, razumije se, bila teokratija sve do dolaska Knjaza Danila 1851.godine. Dakle, vlast nije imala snage ili sposobnosti da mu tada oštro skrene pažnju da on ne smije da gazi Ustav, uključujući se direktno u politiku, kao što se uključivao pomažući opozicione partije u tome sistemu. E, razumije se, on je tada uhvatio poziciju i to radi do današnjega dana. Ne bih ja sada vlast crnogorsku optuživao zbog neke namjere da on gaji takvo ponašanje mitropolita crnogorskog, ali jednostavno su se namjestile prilike da mu s početka nijesu skrenuli pažnju i narod je povjerovao na neki način da Amfilohije Radović vodi politiku u Crnoj Gori i da je to normalno, kao što su vodile vladike, veliki prethodnici. Dijete bi već trebalo da zna da teokratija prestaje u Crnoj Gori 1851, da je otišao mitropolit u manastir da se bavi liturgijom, a ne da se bavi politikom kao što se bavi Amfilohije Radović.
RSE: I koliki mislite da je uticaj njegov danas?
KILIBARDA: U građanskim, urbanim, intelektualnim, razvijenim sredinama njegov je uticaj minoran. Ali, molim vas, ne možemo mi pretpostavljati da je u Crnoj Gori sve takav nivo. Masa je tu ljudi obične kulture, folklorno orijentisani ljudi, ljudi koji su u bukvarima i u čitankama više učili o kosovskom mitu i podvigu Miloša Obilića, nego o istinama svoje prošlosti. Prema tome, sve to on zna. On je vrlo obrazovan čovjek i nije slučajno na tim anketama da se pokazuje njegov veliki uticaj, ali to je uticaj na kratkim stazama. Ipak, narod ide jednim politički osmišljenijim putem. Gospodin Amfilohije Radović je izuzetan taktičar, ali je potpuno loš strateg. On, ustvari, detaljima iz dnevne svoje politike održava kondiciju svoga klerikalizma u Crnoj Gori, a na dužim stazama ne zna da on «kopa grob» takvom njegovom unitarnom veliksrpskom klerikalizmu.
RSE: Pretpostavljam da tu mislite i na činjenicu da on negira postojanje crnogorske nacije?
KILIBARDA: Ja mislim ovo. U Crnoj Gori i najokorijelijim desničarskim političarima nije pravo ako im kažeš - izbrisaćemo iz tvoje duše sve ono crnogorsko. Nije istina, nije tačno. Prilike su se namjestile da je čak popis potonji pokazao da je porastao broj Srba, ali to su sve politički flertovi, to su sve stvari neke efemerne. Crnogorska svijest duboko se razvila i njena je budućnost. Znate li Vi da je Austrija, moćna Austrija nekad, a danas jedna solidna evropska zemlja, ima četiri godine de jure mlađu naciju nego Crna Gora. Prema tome, sad u jednoj Austriji da provedete anketu koliko će ih se pisati Njemcima, to bi bila možda šaka penzionera po parkovima, ostalo su sve Austrijanci. Prema tome, borba Amfilohija Radovića da se ukine crnogorska nacija u Crnoj Gori, vjerujte, manje je realnija nego što je bio don Kihotov naljet na vjetrenjače.
RSE: Srpska pravoslavna crkva se često dovodi u vezu i s pomaganjem haškim bjeguncima. Kako tumačite nedavni poziv gospodina Amfilohija, saopšten istina kao lični stav, Karadžiću da se preda i vjerujete li da će se Mladić i Karadžić uskoro naći u Hagu?
KILIBARDA: Više priče o Karadžiću i Mladiću i odnosom velikih sila prema tome je prilično zamorno. Znate kako i najljepša arija zamori. To je već prešlo u jedno rutinerstvo, ali neću o tome govorit. Međutim, Srpska pravoslavna ckrva tu igra vrlo perfidnu ulogu. Danas je, recimo, problem odlaska u Hag najtraženijih ljudi: Karadžića i Mladića, bezmalo planetarni problem. Pa, ako smatra Srpska pravoslavna crkva da gospodin Karadžić treba da ide u Hag neka to kaže patrijarh Pavle, a ne gospodin Amfilohije. Neka kaže patrijarh Pavle. Međutim, Srpska pravoslavna crkva igra jednu prilično zavijenu ulogu. Patrijarh srpski Pavle i mitropoliti i vladike Srbije, među njima ima vrlo uvaženih ljudi, ne drže govor Zoranu Đinđiću, nego drži gospodin Amfilohije i uvrijedi i porodicu Zorana Đinđića. Prema tome, ovo njihovo sada flertovanje s međunarodnom javnošću preko izjave gospodina Amfilohija je na neki način hopokrizija. I vidite još nešto. To je gospodin Amfilohije smatrao i da ima ovakav šićar. On je zaista svojim, mogu reći, neumjerenim udarom na jedinstvo crnogorsko izraženo preko vjerovanja u divni kult Vladimira, pravljenjem crkve na Rumiji, on je izazvao odiozu međunarodne javnosti, a sada se «pere» od toga govoreći eto, da bi on, da je Karadžić uradio to i to. On nije explicite rekao da Karadžić treba da se predaje, nego opet da je on to, otišao bih ja do Boga i ljudi itd. Prema tome, ja kao profesor književnosti hoću da uputim na neke činjenice iz literature koje govore o klerikalcima. Znate kako, dobro je malo pročitati Bokačov «Dekameron», Molijerova «Tartifa», Dositeja Obradovića «Život i priključenije», pa vidjeti kako klerikalci znaju da imaju janusovsko ponašanje koje je zaista neadekvatno duhovnoj misiji koju oficijelno oni vrše.
RSE: Srpski zvaničnici uglavnom izjavljuju povodom referenduma u Crnoj Gori da Srbija ne treba da se miješa u taj proces. U kolikoj mjeri vjerujete da je to moguće?
KILIBARDA: Ne možemo o politici govoriti kao o nekom građanskom moralu da im vjerujemo ili ne vjerujemo.U Srbiji je uvijek bilo demokratskih potencijala. Pogledajmo novine «Danas». Vjerujte, u Evropi danas imaju značenje kao jedno ozbiljno glasilo. Međutim, ovo flertovanje pojedinih predstavnika zvanične vlasti sa međunarodnom javnošću i sa nekim drugim kategorijama je opet jeftino. Ako smatraju da crkva ne treba da se miješa u politiku neka to kaže gospodin Koštunica. Ima narodna izreka «Sve se žile vrata drže». Gospodin Koštunica je sad oficijelni predstavnik politike Srbije. Po Ustavu i po svemu neka to kaže gospodin Koštunica, a ne marko-janko. Neki predstavnici vlasti ne baš ni nominalno mnogo ekskluzivni kažu to i to pred međunarodnom javnošću i pred demokratskim građanima Srbije, iskazuju ipak simpatične stavove, ali glavni čovjek, glavni tok politike, matični tok politike misli sasvim drugačije. Prema tome, bio bih veoma naivan kada bih nasjedao ja na izjave nekoga ministra čije ime ne mogu ni da zapamtim, a o tom ćuti predsjednik Vlade. Neka gospodin predsjednik Vlade odredi svoga portparola, zvaničnog čovjeka, pa neka se saopšte stavovi o tome da li gospodin Amfilohije ima pravo da se miješa u politiku i da li srpske stranke imaju pravo da se miješaju u politički hod Crne Gore ka nezavisnosti te države.
RSE: Kako procjenjujete mogućnost da dođe do sukoba u Crnoj Gori u slučaju izglasavanja nezavisnosti? Da li mislite da je to realno?
KILIBARDA: Navikli smo mi na Balkanu na velike sudare. Bilo ih je, bogami, i u Evropi. Nije ni Evropa vazda bila idealna. Sjetimo se samo tridesetogodišnjeg rata, sedmogodišnjeg rata, stogodišnjeg rata, sjetimo se krvavih Bartolomejskih noći i sjetimo se svega onoga što je bivalo i bilo.
RSE: Imamo i iskustva iz bliže prošlosti na tu temu.
KILIBARDA: Sva opozicija crnogorska angažovala se prošle godine svim mogućim sredstvima da okupi mase po trgovima da bi se suprotstavili tekućoj vlasti, pa uvijek su pokupili šaku naroda. U vrijeme kada sam ja bio političar trgova, Vuk Drašković i ta postava, mi smo okupljali uvijek pune puncate trgove. Narod je prosto išao k'o na pozorište, željan narod poslije dugogodišnjega takvog i takvoga uređenja, da sluša. Pa je narod bio tada i malo imućniji i raspoloženiji da sluša nešto. Dosadno je to sad narodu. Ne mogu neki novoizlegli političari, mladi ljudi bez ikakvog ukoljenjenja u društvenoj stvarnosti da oni smatraju da će sjutra povesi mase da se vrši revolucija i krvoproliće. Poznato je u velikom demokratskom svijetu da bi neko zaznačio u politici nešto, on mora prvo biti ostvaren u građanstvu. Imam ja povjerenje u crnogorski narod, koliko god sam njegov kritičar, neće crnogorski narod izaći na trgove da bi se svadio sa Evropom i čitavim svijetom. I znate što bih tim političarima rekao koji misle da će sada krenuti s trgova ljudi da zbacuju vlast, nije nikakve štete da se zbaci vlast, za ovu vlast koja je sa du Crnoj Gori nije, vjerujte, šteta ni za jedan dinar da je neko sruši ujutro, ako će doći bolja. Ali me ovi koji hoće da je ruše ne uvjeravaju nijednom jedinom činjenicom da su ne samo bolji, nego su gori stotinu puta od nje. Da vidimo koje će svjetske banke stati iza njih, koje će političke misli stati iza njih, ko to baš njih podržava što oni klerikalski djejuju, što revalorizuju nešto je prevaziđeno, što nose kokarde, što nose krstove, čuda na svijetu rade i da ih svijet pozdravi. Ne, ne, ne. Mudriji je crnogorski narod, taj multietnički crnogorski narod, da neće izaći na trgove da u krvi ruši Mila Đukanovića. Neka Đukanovića i tu vlast sruše na izborima, a ne krvlju.
RSE: Gospodine Kilibarda, više posjetilaca našeg sajta su Vam uz dosta optužbi postavili pitanje kada ćete se izviniti Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za agresiju i da li se osjećate krivim zbog politke koju ste propagirali početkom devedesetih?
KILIBARDA: Poštovanu gospodu pozdravljam koja se interesuje za me, pa iako me negativno ocjenjuje. Opominjem da ja nijesam predstavnik države, da bih se u ime države izvinjavao ni Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali neka nekog upitaju šta sam ja rekao u svojim knjigama. Od 2001.godine, pa do danas, svake godine izlazi po jedna knjiga. Jednu je priredio gospodin Slavoljub Šćekić, razgovarajući sa mnom 2001. pa onda je «Od mita do politike» 2002. izašla, pa onda je treća izašla «Književno političke studije», gdje sam explicite rekao šta mislim o svom zabludnom političkom putu, šta mislim o genocidnom ratu, ali na žalost, ljudi ne čitaju. Napadaju me najviše oni koji o meni ne znaju ama baš ništa, nego su čuli da sam nekad pripadao bloku politike Slobodana Miloševića i zaista pripadao sam tada dok sam vidio da sam išao zabludnim putem i sada me pitaju hoćete li se izvinit’. Ja sam jedini pravoslavni čovjek iz svjetske politike bio u Srebrenici kada se podizao kamen temeljac na mjestu Spomen groblja žrtvama genocida i dao odmah izjavu kako sam se osjećao u Srebrenici. Prema tome, neka malo ljudi koji me napadaju pročitaju moje knjige.
