Program video letersa nije dobio dozvolu za nastup na Makarskom gradskom ljetu. Glasnogovornik Gradske uprave Davor Šegota potvrđuje da je policija zabilježila anonimne prijave i prijetnje demonstracijama, ukoliko se karavanima, koje financira nizozemska Vlada, omogući nastup u Makarskoj:
''Može se razumjeti da ima ljudi koji su puno više pogođeni bili u domovinskom ratu nego mi. I onda su automatski, naravno, puno više osjetljiviji nego mi i na sam pomen Jugoslavije, gdje ima tih izašlih iz domovinskog rata, kojima odmah skače kosa na glavi i automatski idu u demonstraciju, u protest itd.''
Osim toga, Šegota tvrdi da nositelji projekta nisu prošli ni proceduru gradskog protokola:
''Bilo što, što je upitno u turističkoj sezoni, ne možemo dozvoliti da gosti koji su tu u gradu, do sada ih ima negdje oko 35.000, da zabilježe nekakav incident. Radije ćemo da izbjegnemo sve što se toga tiče. A o njihovim programima, kada dođu redovnim putem i kada se ne bude išlo kroz neke stranačke i kroz ostale reklame, nego kada se dođe na protokol i zatraži pomoć Grada, analizira se program, vidjećemo. Mi ćemo sigurno izaći u susret.''
Karavana video letersa, u realizaciji nizozemskih redatelja Katarine Rajger i Erika Van den Bruka, sadrži više programa. Od glazbenih nastupa u određenom mjestu, do likovnih mirovnih poruka, te pružanja mogućnosti građanima da putem video pisama uspostave prekinute veze sa nekadašnjim znancima, susjedima i prijateljima na području bivše Jugoslavije. Prije dva tjedna program je održan u Hrvatskoj Kostajnici. Ravnatelj tamošnjeg Pučkog otvorenog učilišta Danijel Pavlić:
''Kako karavana putuje sada kroz Hrvatsku, Bosnu i Srbiju, zamolili smo da organiziramo prijem u Hrvatskoj Kostajnici. I mi smo organizirali tako da smo sa djecom slali zastave snova, u Hrvatskoj Kostajnici i u Bosanskoj Kostajnici. Na kraju, drugi dan smo organizirali veliki koncert kao završnu priredbu i prikazali smo neke ne objavljena video pisma.''
U Kostajnici nije bilo incidenata, ali je, kaže Pavlić, bilo otvorenog bojkota građana:
''U Hrvatskoj Kostajnici je, konkretno, nestalo jako puno ljudi tokom rata. I onda, kada ideš povezivati neke ljude na taj način da ti njima radiš neku vrstu mirotvorstva, a u biti radiš na taj način da stavljaš ulje na vatru. I upravo se to desilo i u Hrvatskoj Kostajnici kada su prikazani neki video zapisi iz nekih drugih, recimo srpskih gradova, gdje se vidjelo nečije lično pismo, onda se dosta ljudi diglo sa manifestacije i otišlo kući.''
Prvoslav Lederer, otac legendarnog hrvatskog reditelja Hrvoja Lederera, koji je poginuo na početku rata snimajući upravo u okolini Kostajnice, kaže da je i sam razmišljao da li se odazvati poruci koju je primio putem video pisma od doktorice Olivere Radojević iz Beograda:
''Ta gospođa Olivera Radojević, koja je bila zajedno na postdiplomskom studiju sa mojom suprugom u Kopenhagenu godinu dana, one su kasnije ostale vrlo dobre prijateljice, mislim posjećivale se i tako. Onda je gospođa Olivera pokušavala na sve moguće načine poslije pogibije moga sina stupiti sa mojom suprugom u kontakt. A ja sam rekao, ako je ona toliko pristojna bila da se javi i da se trudi, onda ću joj i ja odgovoriti. Onda sam ja odgovorio da je moja supruga umrla, zapravo ona je i umrla kao posljedica te čitave priče, nije se htjela ni liječiti, ni ništa.''
Doktorica Radojević je u međuvremenu, u organizaciji video letersa, posjetila obitelj Lederer u Zagrebu, grob svoje prijateljice i njezina sina i ta priča je jedna od 40, koje se ovih mjeseci emitiraju na televizijama bivših jugoslavenskih republika. Dio je emitirala i Hrvatska televizija, istina u kasnom noćnom terminu. Prvoslav Lederer kaže da mu neki prijatelji zamjeraju što je pristao na obnavljanje kontakata, unatoč tome što mu je srpska strana ubila sina. On sam kaže da je taj korak učinio iz osobnog iskustva nakon Drugog svjetskog rata, kada je sa roditeljima, nakon Beograda, živio u Banja Luci:
''Banja Luka je tada bila prijestonica NDH, nakon završetka rata ispala je situacija da smo majka i ja otišli za Beograd i ja sam tamo pokušao posjetiti moga prijatelja, najboljega sa kojim sam išao zajedno u školu. Nije htio sa mnom kontaktirati i njegovi roditelji su bili protiv, jer su rekli da sam ustaša. To je bilo zloglasne 1945. godine, a takve stvari se ponavljaju. Grozno.''
''Može se razumjeti da ima ljudi koji su puno više pogođeni bili u domovinskom ratu nego mi. I onda su automatski, naravno, puno više osjetljiviji nego mi i na sam pomen Jugoslavije, gdje ima tih izašlih iz domovinskog rata, kojima odmah skače kosa na glavi i automatski idu u demonstraciju, u protest itd.''
Osim toga, Šegota tvrdi da nositelji projekta nisu prošli ni proceduru gradskog protokola:
''Bilo što, što je upitno u turističkoj sezoni, ne možemo dozvoliti da gosti koji su tu u gradu, do sada ih ima negdje oko 35.000, da zabilježe nekakav incident. Radije ćemo da izbjegnemo sve što se toga tiče. A o njihovim programima, kada dođu redovnim putem i kada se ne bude išlo kroz neke stranačke i kroz ostale reklame, nego kada se dođe na protokol i zatraži pomoć Grada, analizira se program, vidjećemo. Mi ćemo sigurno izaći u susret.''
Karavana video letersa, u realizaciji nizozemskih redatelja Katarine Rajger i Erika Van den Bruka, sadrži više programa. Od glazbenih nastupa u određenom mjestu, do likovnih mirovnih poruka, te pružanja mogućnosti građanima da putem video pisama uspostave prekinute veze sa nekadašnjim znancima, susjedima i prijateljima na području bivše Jugoslavije. Prije dva tjedna program je održan u Hrvatskoj Kostajnici. Ravnatelj tamošnjeg Pučkog otvorenog učilišta Danijel Pavlić:
''Kako karavana putuje sada kroz Hrvatsku, Bosnu i Srbiju, zamolili smo da organiziramo prijem u Hrvatskoj Kostajnici. I mi smo organizirali tako da smo sa djecom slali zastave snova, u Hrvatskoj Kostajnici i u Bosanskoj Kostajnici. Na kraju, drugi dan smo organizirali veliki koncert kao završnu priredbu i prikazali smo neke ne objavljena video pisma.''
U Kostajnici nije bilo incidenata, ali je, kaže Pavlić, bilo otvorenog bojkota građana:
''U Hrvatskoj Kostajnici je, konkretno, nestalo jako puno ljudi tokom rata. I onda, kada ideš povezivati neke ljude na taj način da ti njima radiš neku vrstu mirotvorstva, a u biti radiš na taj način da stavljaš ulje na vatru. I upravo se to desilo i u Hrvatskoj Kostajnici kada su prikazani neki video zapisi iz nekih drugih, recimo srpskih gradova, gdje se vidjelo nečije lično pismo, onda se dosta ljudi diglo sa manifestacije i otišlo kući.''
Prvoslav Lederer, otac legendarnog hrvatskog reditelja Hrvoja Lederera, koji je poginuo na početku rata snimajući upravo u okolini Kostajnice, kaže da je i sam razmišljao da li se odazvati poruci koju je primio putem video pisma od doktorice Olivere Radojević iz Beograda:
''Ta gospođa Olivera Radojević, koja je bila zajedno na postdiplomskom studiju sa mojom suprugom u Kopenhagenu godinu dana, one su kasnije ostale vrlo dobre prijateljice, mislim posjećivale se i tako. Onda je gospođa Olivera pokušavala na sve moguće načine poslije pogibije moga sina stupiti sa mojom suprugom u kontakt. A ja sam rekao, ako je ona toliko pristojna bila da se javi i da se trudi, onda ću joj i ja odgovoriti. Onda sam ja odgovorio da je moja supruga umrla, zapravo ona je i umrla kao posljedica te čitave priče, nije se htjela ni liječiti, ni ništa.''
Doktorica Radojević je u međuvremenu, u organizaciji video letersa, posjetila obitelj Lederer u Zagrebu, grob svoje prijateljice i njezina sina i ta priča je jedna od 40, koje se ovih mjeseci emitiraju na televizijama bivših jugoslavenskih republika. Dio je emitirala i Hrvatska televizija, istina u kasnom noćnom terminu. Prvoslav Lederer kaže da mu neki prijatelji zamjeraju što je pristao na obnavljanje kontakata, unatoč tome što mu je srpska strana ubila sina. On sam kaže da je taj korak učinio iz osobnog iskustva nakon Drugog svjetskog rata, kada je sa roditeljima, nakon Beograda, živio u Banja Luci:
''Banja Luka je tada bila prijestonica NDH, nakon završetka rata ispala je situacija da smo majka i ja otišli za Beograd i ja sam tamo pokušao posjetiti moga prijatelja, najboljega sa kojim sam išao zajedno u školu. Nije htio sa mnom kontaktirati i njegovi roditelji su bili protiv, jer su rekli da sam ustaša. To je bilo zloglasne 1945. godine, a takve stvari se ponavljaju. Grozno.''
