Dio tih zapisnika ranije je dostavljan Haškom tribunalu, za potrebe slučaja Milošević, ali je i dalje nedostupan. Međunarodni stručnjaci vjeruju da bez uvida u ove dokumente ne može biti donesen objektivan i na dokazima utemeljen sud o stvarnoj ulozi Srbije u posljednjem ratu u BiH. Gdje se sve nalaze ovi dokumenti i zašto nisu dostupni, u Beogradu je istražio Slobodan Kostić.
U internim arhivima Vojske Srbije i Arhivu Srbije i Crne Gore nalazi se na desetine zapisnika sa sednica Vrhovnog saveta odbrane koji i dalje nose oznaku službene tajne. Na sednicama najvišeg državnog i vojnog vrha SR Jugosalvije razgovaralo se tokom devedestih o pitanjima koja se tiču bezbednosti zemlje, ali su neretko razmatrane i veze i načini pomoći vojnim snagama bosanskih i krajiških Srba. Deo tog materijala je, nakon upornih pritisaka, ustupljen Tužilaštvu Haškog tribunala, ali su mnogi detalji koji osvetljavaju taj period i dalje skriveni od očiju javnosti. Direktor Arhiva Srbije i Crne Gore Miladin Milošević:
“Dokumenta koja su iz srpskih arhiva - naravno kopije, ne originali - su ustupljena državnim organima, koji su ih prosledili Haškom tribunalu na njihov zahtev - jer to je deo obaveze naše države. Ta dokumenta su svakako sada dostupna Sudu, ali ne i istraživačima, iz prostog razloga što su ta dokumenta novijeg datuma, od pre desetak, petnaest ili nešto više godina. Znači, to je period u kom ta državna dokumenuta najviših državnih institucija nisu dostupna za istraživanje. Ona su dostupna po isteku određenog vremena. Kod nas je taj rok 30 godina.”
Presedan nije napravljen uprkos tome što je Međunarodni sud pravde tokom procesa u tužbi Bosne protiv Srbije očekivao da će dobiti na uvid potrebnu dokumentaciju. Umesto kompletnih zapisnika sa sastanaka, Tužilaštvo Haškog tribunala je prikrilo pojedine delove tih spisa, o čemu razgovaramo s predsednicom Helsinškog odbora u Srbiji Sonjom Biserko:
“To je zapravo jedan dil, ili da kažem - sporazum između Tužilaštva i Srbije, rukovodstva Srbije, da se ti dokumenti ne daju na uvid pre svega Međunarodnom sudu pravde, što smatram da je pre svega nekorektno, jer ovde se jasno vidi da je Vlada Srbije bila angažovana i duboko involvirana u rat u Bosni.”
Sumnju o postojanju dogovora vlasti u Srbiji sa Tužilaštvom Haškog tribunala izneo je prvi javno bivši tužilac ovog suda Geoffrey Nice. Nice je upozorio da navodna nagodba tužiteljke Carle del Ponte o skrivanju dokaza nije imala pravnog osnova i da kao takva ima pogubne posljedice zbog krivotvorenja istorijskih činjenica.
“To nije i ne može biti odgovornost ni Tribunala ni njegovog bilo kog organa, pa samim tim ni njegovog tužilaštva. U skladu sa pravilnikom o postupku i dokazima, isključivo sudije Tribunala mogu donositi odluke o zaštitnim merama koje bi sprečile obelodanjivanje dokumenata javnosti, tako da svaka tvrdnja da je Tužilaštvo uključeno u skrivanje dokaza je potpuno neistinita.”
Bivši predsednik Vlade Zoran Živković potvrđuje, međutim, tokom našeg razgovora da se Srbija, dajući poverljiva dokumenta Haškom tribunalu, pozivala na pravo da zaštiti svoje nacionalne interese:
“Svi dokumenti koji se daju sudu su namenjeni samo sudu i ne mogu da se koriste za potrebe drugih sudova, ili drugih organa, ili za bilo kakve druge potrebe.”
RSE: Da li to znači da je bila i neka vrsta dogovora sa Tužilaštvom da se ti dokumenti ne ustupaju Međunarodnom sudu pravde?
Živković: Ja mislim da je to obaveza Tribunala da ne ustupa svoja dokumenta drugima.
Proces protiv Slobodana Miloševića je prekinut, Srbija nije osuđena da je počinila genocid u Bosni, tako da se postavlja pitanje zbog čega sadašnji državni vrh Srbije insistira na tajnosti zapisnika sa sednica Vrhovnog saveta odbrane. Predsednica Helsinškog komiteta Sonja Biserko nudi jedan od odgovora na ovu dilemu:
“Najveći deo sadašnjeg rukovodstva je zapravo deo projekta koji je vodio i implementirao Slobodan Milošević. Taj projekat u Srbiji još uvek nije poražen. Slobodan Milošević je skinut 5. oktobra sa idejom da se njegova politika nastavi, što su i nastavili - naravno, to se vidi iz situacije u kojoj se Srbija danas nalazi.”
Pečat međunarodno - pravne konspiracije na prikrivanje genocida
Edina Bećirević, viša asistentica na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, među pokretačima je inicijative Međunarodnog udruženja istraživača genocida kojom se traži skidanje oznake tajnosti sa zapisnika sjednica Vrhovnog vijeća obrane SR Jugoslavije u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Motive za taj zahtjev pojašnjava u razgovoru s Merdijanom Sadović.
RSE: Nedavno su neki bosanskohercegovački zvaničnici ponovo zatražili skidanje zaštitnih mjera sa svih dokumenata iz arhiva država bivše Jugoslavije koji su trenutno u posjedu Haškog tribunala. Istovremeno, međunarodni pravni eksperti, naučni radnici, intelektualci pokrenulli su inicijativu da se konačno objelodane svi transkripti Vrhovnog savjeta odbrane, koji su također u posjedu Tribunala. Vjerujete li da će ovakav pritisak na Tribunal uroditi nekim plodom?
Bećirević: Na posljednjoj konferenciji Međunarodne asocijacije istraživača genocida dosta se govorilo o toj odluci Međunarodnog krivičnog suda i Međunarodnog suda pravde, prvo, dakle, ICJ-a da ne traži uvid u dokumente i o odluci ICTY-a da, pod krinkom nacionalnog interesa, zaštiti državu koja je optužena za genocid i time praktično, da tom dakle prikrivanju genocida da pečat visoke međunarodno - pravne konspiracije. Zbog toga ova peticija, koju su pokrenuli neki od članova Međunarodne asocijacije istraživača genocida, traži da se zbog historijske istine otkriju svi ti dokumenti. Zamislimo, recimo, šta bi bilo da je Nirnberški tribunal tražio zaštitu određenih dokumenata nacističke Njemačke radi zaštite nacionalnog interesa - to nam je, jel’de, krajnje nezamislivo? Tako da mislim da zahtjevi intelektualaca, medija i nevladinih organizacija na koncu mogu uroditi plodom. No, to opet zavisi od toga koliko će oni koji zahtijevaju skidanje zaštite biti istrajni u tim svojim zahtjevima.
RSE: Međutim, koliko je uopšte opravdano insistiranje sudija Haškog tribunala na tajnosti ovih dokumenata kada se njihovi dijelovi objavljuju čak i u knjigama, kao naprimjer u onoj Momira Bulatovića «Neizgovorena odbrana»?
Bećirević: Dijelovi ove knjige Momira Bulatovića daju svakako potpuniju sliku o ulozi koju su Srbija i Crna Gora imale u agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini. Naime, karakteristika genocida jeste dupla retorika. Najčešće se iza zatvorenih vrata dogovora jedno, dok se u javnosti prezentira potpuno drugačija slika. I na osnovu samo jednog malog dijela transkripata zaštićenih, koji su objavljeni u knjizi Momira Bulatovića, se vidi da su Jugoslavija, odnosno ono što je bilo ostalo ode nje, dakle Srbija i Crna Gora u potpunosti kontrolirale vojsku bosanskih Srba preko 30. komandnog centra. I ukupno je, dakle, na teritoriji Bosne i Hercegovine bilo oko 5.000 oficira koje je plaćala direktno vojska Jugoslavije. Vidi se, dakle, na osnovu tih citata da je Vrhovni savjet odbrane praktično učestvovao u agresiji i planirao genocid u Bosni i Hercegovini.
RSE: Šta će se, po vama, desiti ako se Tribunal zatvori, a ovi zapisnici i dalje ostanu daleko od očiju javnosti?
Bećirević: Kad se Tribunal zatvori, ti zaštićeni dokumenti ostaju zaštićeni - i tu više nema dalje nikakve priče. Do njihovog otkrivanja od treće strane, poput Bulatovića, dakle, može doći, ali to će uvijek biti neki mali dijelovi sa kojima će se dalje manipulisati. Međutim, ako dokumenti ostanu zatvoreni kad se Tribunal zatvori, biće prekasno iz ICJ i za Bosnu i Hercegovinu.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
