Dostupni linkovi

Ključan je uticaj Vašingtona na Prištinu


Dušan Reljić
Dušan Reljić

Dušan Reljić, analitičar nemačkog Instituta za međunarodnu politiku i bezbednost u Berlinu, govori za Radio Slobodna Evropa o predlogu predstavnika EU u posredničkoj "trojci" Volganga Išingera da Srbija i Kosovo urede odnose kao dve države na način na koji su to učinile dve Nemačke prema Berlinskom ugovoru iz 1972. godine.

RSE: Šta zapravo predviđa taj ugovor iz 1972. i u kojoj meri bi se mogao primeniti na odnose Beograda i Prištine?

Reljić: Mislim da Išinger nije imao nameru da taj ugovor prenosi u srazmeri 1:1 na probleme Srbije i Kosova, već mislim da je njemu stalo da primeni metod koji je došao do izražaja u tom ugovoru. A suština tog ugovora bila je da je ono o čemu dve nemačke države tada nisu mogle da se dogovore odloženo za neku neodređenu budućnost. I mislim da je to suština Išingerovih zamisli da se izbegne sada izjašnjavanje o tim konačnim pitanjima, da li će Kosovo biti nezavisno, da li će ostati sastavni deo srpskog Ustava. I zbog toga možda ima nekih nesporazuma, ali ni u kom slučaju sada nećemo doći u situaciju da se prepisuje taj dokument iz 1972. godine, jer on je nastao u sklopu sukoba dva bloka i suprostavljanja Moskve i Vašingtona. I u ovom sadašnjem vremenu on ne može da bude uzet kao jedna vrsta matrice za sporazum između Srbije i Kosova.

RSE: Ali taj ugovor iz 1972. garantovao je "de facto", mada ne i "de jure", priznavanje Istočne Nemačke. Da li taj detalj može biti interesantan za situaciju Beograda i Prištine?

Reljić: Ugovor je nastao kada je došlo do otpoljavanja dva velika bloka, Vašingtona i Moskve, ceo istorijski kontekst je bio sasvim drugačiji. U ovom slučaju imamo drugačiju situaciju, da prema povelji UN i prema Rezoluciji 12 44 Kosovo je deo Srbije. Problem je da se nađe rešenje kako da se zadovolji snažna težnja kosovskih Albanaca za nezavisnošću i da se izađe u susret činjenici da su na Kosovu u ovom trenutku više od 90 odsto stanovništva Albanci koji ne žele da budu pod upravom Beograda. To su sasvim drugačija pitanja nego što su tada dodirnuta u međunemačkim odnosima. I zbog toga, ponavljam, ono što je zanimljivo jeste metod primenjen u tom sporazumu, a to je da se problemi o kojima dve strane ne mogu da se dogovore, odlože za budućnost a da se sporazumom reši ono što je prihvatljivo za obe strane.

RSE: Ali koliko je to moguće kada su prethodne runde pregovora o Kosovu pokazale da dve strane, Beograd i Priština, praktično ni oko čega ne mogu da se slože?

Reljić: Da, zato što se sve vreme razgovara o tome da li će Kosovo biti nezavisno ili će ostati deo ustavnog poretka Srbije, a o nekim problemima koji se tiču većine ljudi i u Srbiji i na Kosovu politički predstavnici u ovom trenutku ne razgovaraju. To su problemi kao što su energetika, saobraćaj, trgovina, sloboda kretanja u regionu, saradnja u regionu. Naime, bez obzira kakav će jednog dana biti budući status Kosova, to nikada neće ostati ostrvo, nego Kosovo i Srbija su osuđeni na to da budu susedi, da razvijaju međusobne veze, da žive jedni sa drugima. I zbog toga mislim da je namera Išingera bila da se ta pitanja stave u prvi plan budućih pregovora. E sada, da se vratim na vašu potpuno pravilnu primedbu da Beograd i Priština ne mogu da se dogovore oko suštinskih stvari. Da. Ne mogu i to je sasvim jasno. I zbog toga treba da se vidi na koji način može da se utiče na Beograd i Prištinu da dođu do bilo kakvog rešenja. Moj je utisak da u ovom trenutku jedino što može da izazove popustljivost, pre svega Prištine, jeste ukoliko bi iz Vašingtona uputili poruku Prištini da u ovom trenutku nije moguće ostvarenje maksimalističkih ciljeva, znači otcepljenje Kosova, već da mora da se nađe jedno rešenje maksimalne autonomije Kosova i da je to nešto što Amerika podržava u ovom trenutku. Svi signali koji su dosad stizali iz Vašingtona su bili suprotni - da Vašington namerava da izađe u susret zahtevima kosovskih Albanaca i da prizna nezavisnost. Međutim, i tu se ponovo vraćamo na tu analogiju međunemačkog ugovora o osnovama međusobnih odnosa iz 1972. godine i sadašnjem trenutku između Beograda i Prištine. Naime, kao što je tada otopljavanje između Vašingtona i Moskve omogućilo da se dođe do međunemačkog približavanja, možda postoji izgled da Vašington zbog toga što želi da svoje odnose sa Moskvom popravi u ovom trenutku, odnosi su loši, da je moguće da Vašington utiče na Prištinu u smislu da ne ide sa maksimalističkim zahtevima do kraja. Zbog čega bi Vašington to uradio? Pa ako znate ovaj Halovin praznik kada se slave duhovi, sablasti. Čuo sam pre nekoliko dana jednog američkog bivšeg diplomatu, koji je rekao, koristeći tu analogiju Halovina, da treba da zamislimo tu jednu veliku bundevu i da je problem koji Ameriku muči sa Iranom, pitanje nuklearnog naoružavanja Irana, toliko veliki kao ta halovinska tikva, a da su problemi kao što je Kosovo i neki drugi veličine kikirikija. Možda je u toj analogoji sadržano ukazivanje i na to da ukoliko Vašington bude imao potrebu da se približava Moskvi da će onda odmeriti šta je od većeg interesa u ovom trenutku i da će zbog toga biti možda biti i promena u stavovima Vašingtona.

XS
SM
MD
LG