„Kad se kaže Evropska unija ne misli se samo na politički segment, nego Evropa je jedna vizija, jedna ideja koja je orijentisana na budućnost. A u BiH je vrlo teško bilo šta govoriti o nekoj budućnosti, pošto svakodnevica naša i naša trenutačna situacija tako su koncipirane da političari i nosioci odgovornosti u BiH razmišljaju sasvim kratkoročno, tj. za ono vrijeme dok su oni na vlasti i dok trenutno obavljaju neku dužnost ili neku obavezu u BiH.“
Profesor Zlatko Lagumdžija uspoređuje bosanskohercegovačko društvo sa brodom koji nema kursa, kapetana, niti posade:
„Ili koje možda i ima kapetana i posadu, ali oni se ponašaju kao da su na kopnu i kao da, ustvari, to nema veze s njima. Kao da odnekle imaju neku ideju da će se pojaviti čamci za spasavanje samo za njih, pa ih možda puno ni ne interesuje kuda taj brod ide. I nama sad treba krizni menadžment, ne da spašavamo kapetana i posadu nego da, ustvari, spasimo putnike. Problem će nastupiti onog trenutka kada se za sedam dana ti putnici nađu na kopnu. Da li ćemo mi potpisati ili nećemo potpisati ugovor o stabilizaciji i pridruživanju - to jeste ključno pitanje. Građani ove zemlje za sedam dana će se naći, ipak, na kopnu. Iza nas će biti jedna ispuštena šansa. Sad se postavlja pitanje šta raditi za sedam dana, šta raditi poslije toga.“
Profesor Rusmir Mahmutčehajić:
„Kako društvo unutar sebe živi najčešće više u svojoj intuiciji, u svojim strahovima, u svojim očekivanjima nego artikuliranoj slici svijeta, bh. društvo danas valja definirati kao kolektiv velikih strahova i velikih očekivanja.“
Bosna i Hercegovina još nije došla u fazu kada će u cijelosti imati konsenzus o budućnosti države i njenih građana, smatra poslanik Martin Raguž. Iako je puno toga urađeno, zbog ratnog stradanja i dalje postoje različiti koncepti i pristupi uređenja bh. društva. Stoga je, dodaje Raguž, jedinstvena državna strategija nužnost:
„Ona može biti samo profilirana u jednom konsenzusu o budućnosti BiH u Evropskoj uniji, ujedinjenoj Evropi, u euroatlantskim integracijama jer to korespondira sa tim globalnim procesima. Nije to samo na političarima, iako je na njima najveća odgovornost, nego na svima nama, dakle i na civilnom sektoru, medijima, znanosti i kulturi, vjeri i svemu onom što predstavlja potencijal jednog društva - da na taj način razumijevamo i da naše prirodne, znanstvene, ljudske i sve druge resurse više nikad ne konfrontiramo.“
U Bosni i Hercegovini se i dalje o budućnosti zemlje govori kroz projekciju onoga što nije ostvareno u prošlosti, smatra Zlatko Lagumdžija:
„Ono što nama nedostaje sada i ono što karakteriše naš trenutak sada je to što se malo ko od najodgovornijih ljudi ponaša po jednom vrlo jednostavnom principu po kojem se ponašamo često u svojim privatnim životima, a to je da uradiš ono što možeš, sa onim što imaš, tamo gdje si.“
Još prije dvije godine u državnom parlamentu potpisana je izjava o postojanju saglasnosti o evroatlantskom putu. Nažalost, nekim političarima takva izjava služi samo u dnevno - političke svrhe. Martin Raguž:
„U onoj dnevnoj situaciji kad treba realizirati taj konsenzus, to suglasje, vrlo često postoje opstrukcije i blokade. Znači, sad smo negdje na križanju između izvjesne budućnosti, ako krenemo tim putem, i, uvjetno rečeno, izolacije, odnosno debelog zaostajanja.“
Problem je sam temelj bosanskohercegovačkog društva, tvrdi Predrag Praštalo i podsjeća da se u Bosni i Hercegovini djeca uče da budu podijeljena već u školama:
„A samim tim kada je tako kod običnog čovjeka, to se dalje manifestuje i na izborima i vidimo da građani uvijek biraju jedne te iste. Ne kaže se bez razloga da narod i država imaju vlast kakvu su zaslužili.“
