Dostupni linkovi

Na kraju beogradskog vrućeg leta


Neposredno po povratku iz primorske u beogradsku vrućinu, dnevnik je u poslednjoj sedmici avgusta za RSE vodio Nemanja Nenadić, programski direktor Trancparency International, za Srbiju. Nenadić se seća da je kafu počeo da pije kada je radio na sudu i dodaje: "Iako je od tada prošlo puno vremena, stvorila se navika koje se ne mogu otresti. Uostalom, možda je i dobro ako se sve završilo samo na kafi, jer se čovek na takvim mestima lako može naučiti i drugim lošim stvarima. Može i mnogim dobrim, ali za to mora da uloži mnogo više napora i volje."

Nemanja NENADIC

Subota, 25. avgust
Jutros smo se žena, sin i ja vratili sa primorskih u beogradske vrućine. Kada sam bio mlađi, svaki povratak u Beograd, makar i sa kratkog odsustvovanja, doživljavao sam sa radošću, opijen nekim čarom rodnog grada. Tog doživljaja odavno nema. Ne verujem da je čar nestao, pre će biti da je to jedna od stvari koje idu sa godinama.

Pošto je vikend, to mi omogućava da lagano kliznem u poslovne obaveze, bez mejlova i telefonskih poziva na koje mora odmah da se odgovori. Naravno, to ne znači da nema drugih obaveza. Popunjavanje frižidera i špajza može takođe da bude zahtevan posao, pogotovo kada treba pronaći na primer paprike odgovarajućih dimenzija i boje. Na pijaci uglavnom idem po od jedne do druge poznate tezge, tako manje vremena izgubim na tu aktivnost, u kojoj neki ljudi, poput mog oca, pronalaze meni nepoznato zadovoljstvo. Naučio sam danas i nešto novo – nikako ne treba probati kajmak ili grožđe nakon sjeničkog sira jer se tako nijedan ukus ne pokazuje u pravom svetlu. Srećom, kupovina je prošla uspešno.

Izlazim sa sinom i još jednim malim rođakom u vožnju biciklima do „Arene“ i okolnih blokova. I dalje su mnoga deca van grada, sudeći po praznim parkovima. Pošto su deca dovoljno odrasla ne moram neprestano da pazim, ali nemam ni druge zanimacije. Bilo bi dobro da gradski oci postave ljuljaške odgovarajućih dimenzija i za nas odrasle.

Na televizoru štafte i sneg kao u doba kada sam krovnom antenom lovio TV Studio B – ubrzo odustajem od pokušaja da namestim spojnicu kabla kablovske TV. Uostalom, toliko smo se odvikli od gledanja TV, da nam ne pada teško da se i večeras lišimo tog „zadovoljstva“.

Nedelja 26. avgust
Pošto sam vrlo rano ustao imao sam dovoljno vremena da i na slaboj dial-up vezi poskidam stotinjak mejlova i pogledam po vestima i pres-klipingu šta se sve zanimljivo izdešavalo. Afera sa objavljivanjem ugovora Horgoš – Požega se i dalje više nadograđuje nego što se rešava. Razmišljam koja bi reakcija bila primerena u ovom trenutku, na šta treba javnosti skrenuti pažnju a da nije dovoljno ukazano, kako se ova bujica uložene energije ne bi jednostavno razlila a po njoj uhvatila patina žabokrečine kao što to obično biva. Možda je i sreća što se sve ovo otvorilo u doba letnje pauze, jer je slučaj dobio puno prostora u medijima i sada neće biti tako lako da se zataška. Naravno, džaba nam sve to ukoliko konačan ishod ne bude bezrezervna javnost svih postupaka u kojima se raspolaže javnim sredstvima, bilo da je reč o koncesijama, privatizaciji ili javnim nabavkama.

Popodne pravljenje planova za rešavanje porodičnih pitanja, u poslednjoj nedelji pred početak školske godine, posle čega će biti znatno manje vremena za bilo šta. Uveče šetnja po centru grada, u kojem su se vlasnici i namena firmi ponovo vrtoglavo promenili. U Knez Mihailovoj pešaci ponekad prinuđeni da pravimo slalom između bašta restorana i štandova. Onaj ko je smislio izraz „gradska vreva“ je to dobro učinio.

Ponedeljak 27. avgust
Dok se vozim autobusom u grad u njega ulazi čovek koji priča sam sa sobom i smrdi na 10 metara udaljenosti. Tolerancija na delu: ljudi se sklanjaju bez glasnih komentara, po rezonu „i to će proći“. I zaista, autobus stiže na vreme iako je morao da pređe kroz ulice na kojima se po ko zna koji put za poslednjih nekoliko godina postavlja gornji sloj asfalta.

U Ministarstvu kulture radna grupa za donošenje zakona o transparentnosti vlasništva u medijima i sprečavanju koncentracije medijskog vlasništva. Pošto sam između dva sastanka dao predloge odredaba za ovo prvo pitanje, koje mi je bliže, sada ih obrazlažem kolegama. Ovo neće biti nimalo jednostavan propis, jer se čini da i u razvijenijim zemljama ima dosta lutanja i da nije moguće prepisati dobra rešenja.

U „Transparensiju“ sastanak sa prof. Goatijem i drugim kolegama – dogovaramo planove za dinamični septembar koji nas po svoj prilici očekuje. Razgovaramo o novim projektima na kojima ćemo ove jeseni i zime raditi i o tome šta da pripremimo za konferenciju za štampu u prvoj dekadi septembra, čiji se obrisi već naziru. Imaćemo kao neizbežne teme javnost ugovora o raspolaganju državnom imovinom i finansiranje političkih stranaka, ali razmišljamo o tome kako da prikažemo i stvari zaista nove, ili o kojima se nije dovoljno govorilo svih ovih dana u javnosti. Videćemo koliko ćemo u tome uspeti.

Utorak 28. avgust
Na vestima najava da će stranka G 17 plus pokrenuti antikorupcijsku kampanju i predložiti donošenje zakona o antikorupcijskoj agenciji i zapleni imovine. Lepo je što stranke žele da se istaknu u ovim pitanjima. Međutim, prošlo je i tih famoznih 100 dana Vlade, a ni mi ni oni još uvek nemamo koalicioni sporazum, niti pravi program Vlade u kojem bi bilo nešto više od ekspozea premijera. Prošla Vlada za tri i po godine svog postojanja takođe javnosti nije predočila takav program. Može se naravno politika voditi i bez njega, ali kako će građani da cene uspeh? Na kraju mandata vlada može da kaže: doneli smo ove zakone, uhapsili smo ove mafije, ali mi u stvari nemamo sa čime da poredimo da li su ispunili sve što je trebalo jer programa nema. S druge strane, usvojili smo 2005 Strategiju za borbu protiv korupcije, 2006, akcioni plan, ali se ni na koji način ne prati njihovo sprovođenje.

Radi sastanaka i danas nevoljno odlazim do centra grada. Dobili smo novi projekat, što je razlog za radost zbog uloženog truda, ali i za zabrinutost, jer je u pitanju nova stvar i ogroman posao koji mora da se završi u kratkom roku. Kasnije popodne provodim u svojoj radnoj sobi, zapravo kuhinji, i pored ostalog posla gledam ono što je objavljeno od famoznog ugovora o koncesiji.

Sreda, 29. avgust
Ujutro šaljem mejlom kolegama nacrt saopštenja Transparensija o najnovijim dešavanjima oko (ne)objavljivanja ugovora o koncesiji, koje je tokom dana i otišlo medijima.

Veoma malo uspevam da uradim, jer mi je dan isprekidan što privatnim obavezama, što odazivanjem pozivima novinara. Iako smo se u saopštenju potrudili da potcrtamo sve bitne detalje, mediji više cene „živu reč“, čak i ako u njoj neće biti rečeno ništa više od onoga što su već dobili na svoje mejlove i faksove. Traže se komentari i na druge stvari, poput kašnjenja u formiranju Državne revizorske institucije i kredita koji je navodno uzeo potpredsednik vlade radi kupovine vile. I dalje, kao stvar principa, odgovaram na pitanja i novinara iz onih redakcija kojima sam morao da pišem demantije.

Uveče me je televizija iznenadila izuzetno lepom emisijom u kojoj jedan domaći svetski putnik, pod pokroviteljstvom turističke agencije Kon-Tiki (vredi ih pomenuti zbog ovoga iako me nisu ništa platili) obilazi fascinantne predele i znamenitosti Etiopije za koje nikad pre nisam ni čuo ni video.

Četvrtak, 30. avgust
Pošto sam radio do kasno u noć, ustajem sa strašnom glavoboljom koja me ne napušta sve do večeri. Nije pošlo ni nedelju dana od povratka sa odmora a već imam nekoliko obaveza sa kojima kasnim, radim koliko mogu. Zvao me profesor jedne beogradske gimnazije. Već četvrti ministar prosvete se promenio od kada mi je on prvi put govorio o neverovatnim mahinacijama bivšeg direktora i njegove ekipe a problem još nije rešen.

I za nas školska godina samo što nije počela. Danas su Kostu sa ostalim novim drugacima pozvali da priprema priredbu dobrodošlice za nove đake. Vraća se već posle pola sata sa buljukom dece, od kojih mnogi ostaju da se igraju kod nas, pa dobar deo poslepodneva prolazi u ubeđivanju oko sakupljanja razbacanih sitnih igračaka. Kada je dete zaspalo, žena i ja gledamo malo udžbenike, samo za srpski ih ima četiri, i čini nam se da su ove godine manje zanimljivi od prošlogodišnjih.

Petak 31. avgust
Posetio na kratku poresku upravu a popodne i banku. Kod prvih treba da izvadim uverenja o izmirenim obavezama koja potom nosim radi overe zdravstvene knjižice na drugo mesto. Ko zna koliko se takvih papira bez ikakvog razloga odštampa i pečatira i koliko sati ljudi izgube prenoseći ih iz jedne u drugu državnu službu, umesto da same službe elektronskim putem dođu do potrebnih informacija. Banke, koje se domišljatim i brojnim reklamama takmiče da pridobiju našu pažnju, kada se suoče sa potencijalnim korisnikom njihovih stambenih kredita čine sve da klijenta obeshrabre, postavljajući uslove za odobrenje koji nemaju nikakvo razumno opravdanje. Ako se nebriga o interesima građana kod državnih institucija može razumeti, mada ne i opravdati, loše staranje privatnih banki o zajedničkim interesima sebe i svojih klijenata ulazi u domen apsurdnog.

Gotovo čitav dan na poslu prolazi u sastanku sa kolegama iz Cesida i Aba Ceeli-ja sa kojima treba da radimo zajednički jedan projekat. Sve vreme iskrsavaju nova pitanja. Popio pri tom najmanje tri velike šolje kafe iako sam baš nedavno čuo zabrinjavajuće primere o njenim škodljivim dejstvima. Setio se tim povodom kako sam kafu zapravo počeo da pijem tek u ono kratke dve godine koje sam proveo u državnoj službi, u sudu. Iako je od tada prošlo puno vremena, stvorila se navika koje se ne mogu otresti. Uostalom, možda je i dobro ako se sve završilo samo na kafi, jer se čovek na takvim mestima lako može naučiti i drugim lošim stvarima. Može i mnogim dobrim, ali za to mora da uloži mnogo više napora i volje.
XS
SM
MD
LG