O nama na Balkanu piše Predrag MATVEJEVIC, u beogradskom Danasu
Autor "Dunava" Claudio Magris govori o tome na dobronamjeran način, koji ovdje pokušavamo prenijeti u slobodnu prijevodu. Onaj tko iz zapadne Evrope gleda prema istočnoj i južnoj često će reći, ozbiljno ili u šali, da Balkan započinje u Beču ili Minhenu. I Metternich je jednom prilikom, vjerojatno rasrđen na svoje sunarodnjake, ustvrdio da je Balkan pokraj bečkih zidina, do kojih su doprle Sultanove trupe i pred kojima su turske "kafedžije" ostavile kavu dotad nepoznatu austrijskoj imperijalnoj prijestolnici ("Ah, te divne bečke kavane, nema im ravnih u svijetu!"). Pravi Bečlije i "minhenci" protestiraju i poriču navedenu granicu. Njima Balkan započinje s onu stranu crte koja ih dijeli od bivše Jugoslavije, recimo u Ljubljani i Zagrebu. A na to se pak vrijeđaju Ljubljančani i Zagrepčani - Balkan je istočnije, u Beogradu, Sarajevu, Prištini, Tirani, "tamo". Tko bi tu prihvatio zločestu dosjetku najvećega hrvatskog pisca Miroslava Krleže da Balkan zapravo započinje pokraj otmjenog zagrebačkog hotela "Esplanade". No, ostavimo postrani anegdotu.U "Enciklopediji Jugoslavije" koju je Krleža brižno vodio i pomno nadzirao, stoji da granicu na sjevero-zapadnoj strani Balkana, napose u Hrvatskoj, tvore rijeke Kupa, Sava, Dunav (Geo-antropolog Jovan Cvijić je svojedobno spominjao i Soču kao zemljopisnu ili geološku granicu, ne političku). Na jugu pak, duž jadranske obale, granica koju također navodi spomenuta "Enciklopedija" išla bi sve do Riječkoga ili čak Tršćanskoga zaljeva, čime bi zahvatila i dio Slovenije. Valja ipak napomenuti da obala koju nije okupiralo Tursko carstvo ima mjestimice različite identitete, koje je dijele čak i od vlastitoga zaleđa, od tako često potcijenjene "zagore". Teško je, međutim, prihvatiti da, na primjer, Livno ili Duvno (Tomislavgrad), Imotski sa svojom Krajinom pa donekle i Klis, Sinj pa čak okolica Karlovca - nisu na Balkanu. A gdje bi tad bili?! Ta gdje se onda odigrala povijest koja je okrunila kraljeve i stvorila hrvatsku srednjovjekovnu državu - ako ne upravo u tome dijelu našega poluotoka?
Kad bi se segment Evrope o kojem je ovdje riječ oštro dijelio na Balkan i ne-Balkan veći bi dio hrvatskoga prostora ušao u prvu kategoriju. Prema tome, onome tko se po svaku cijenu odriče Balkana, evropske kolijevke, neka Bog oprosti - jer ne zna što čini.
Na balkanskim prostorima prošlosti nije uvijek dano da postane historijom. Prošlo se vrijeme, unatoč tome, proglašavalo historijskim. Krnja svijest o historiji rađala je i poticala razna tumačenja prošlosti. Nacionalna historija odabirala je ona koja joj izgledaju najpovoljnija, zaobilazeći pritom objektivnost ili zanemarujući vrijednosti. Na prostoru gdje prošlost preplavljuje historiju događaji se ocjenjuju sami po sebi, bez racionalne provjere, izvan kontrole povijesnoga uma.
Iza svake podjele ostalo je na ovim prostorima nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti rađalo se opet nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne "istine" - grčka, srpska, bugarska, hrvatska, albanska, također i pravoslavna, katolička, muslimanska itd - smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega.
Dio posla, ponekad najvažniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgođen za neko drugo, "povoljnije" vrijeme. Ono je pak kasnilo ili uopće nije stizalo. Događaji se nisu uspijevali zaključiti na prirodan način i izvesti do kraja - stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu povijest.
Ideologizirana svijest pravi vlastite scenarije prošlosti, navodeći pristalice ili podanike da ih prihvaćaju i da u njih vjeruju. Oslanja se više na mit nego na stvarnost, ne pravi razliku "između mita i pobjede nad mitom" (Krleža). Čak i "utemeljujući događaji" postaju plijenom proizvoljne naracije ili fikcije te, kao takvi, teško mogu ponuditi osnovu korisnim, pozitivnim pothvatima.
Narodi koji su kasno postajali nacijama, pogotovo nacionalnim državama, dugo žive stanovitu dvojnost u sebi samima: ponašaju se i kao narod i kao nacija. Teško je odrediti pouzdana mjerila identifikacije u takvu slučaju, čak i tamo gdje se služimo manje ili više istim jezikom: dokle smo jedno a odakle drugo, što smo u danoj prilici više a što manje, kad i kako smo oboje u isto vrijeme. Terminologije koje su se rabile u raznim razdobljima (pleme, zajednica, etnija, narod, narodnost, nacija, nacionalnost itd) nosile su i same u sebi manji ili veći dio sličnih nesporazuma. To pogoduje stvaranju ili održavanju mitova.
Hibridi prošlog i historijskog vremena često izrastaju zajedno ili se pak umjetno spajaju. Stvaraju prepreke novim procesima ili naknadnim postupcima. Pamćenje koje naraštaji nastoje sačuvati suočava se s pamćenjem od čijih se posljedica valja čuvati. Nasljeđe koje smo nastojali spasiti nosi u sebi i elemente nasljeđa od kojeg se treba spasavati. Opasnost koja se javlja u takvim prilikama predočio je jedan od najboljih poznavalaca Balkana (već spomenuti Jovan Cvijić) metaforom "pauka", u svojoj studiji "Balkansko poluostrvo", pisanoj na početku dvadesetog stoljeća na francuskom i srpskom jeziku: "Kao pauk, ljudi pletu oko sebe mrežu od istorijskih predrasuda, od nacionalnih sujeta, od izvitoperenih načina života, i ona ih može duhovno izolovati od ostaloga sveta i učiniti da postanu arhaični... Narodni instinkti iz ranijih istorijskih perioda, i oni najdublji primitivni, koji su dotad bili uspavani, počnu se buditi..." To se upozorenje srpskoga antropologa pokazalo proročanskim: "pauk" je premrežio velik dio našega prostora, poluotoka koji, po čuvenoj izjavi engleskoga državnika, "proizvodi više historije nego što je može konzumirati". Na kojem počiva "kolijevka evropske kulture".
U takvim prilikama razni procesi i postupci započinju iznova, umjesto da se nastavljaju. Ne uspijeva se zadržati ono što je stečeno. Traži se za to opravdanje u proteklim razdobljima, s kojima su prekinute bitne veze. Gubi se na vremenu ne priznajući da je kurs kojim se plovilo bio kriv ili da je, nakon brodoloma, ostala samo olupina. Savezi s drugima se opozivaju bez valjanih razloga, dogovori s najbližima poništavaju se bez potrebe. Utjecanje tradicijama koje su se odavno iscrple ili ideologijama koje su već potrošene stvara iluzije o trajnosti ili postojanosti. Posrijedi je najčešće bijeg unazad.
Strane su sile usmjeravale svoje interese na taj prostor, širile ili dijelile svoj utjecaj na njemu, poticale sukobe, dovodile na vlast ili podržavale "svoje ljude". I to je jedan od razloga, ne jedini, što se tu lako proširi predodžba o "izvanjskom neprijatelju" ili "međunarodnoj uroti". I neprijatelji i urotnici imaju više imena. Eventualnim saveznicima predbacuje se da nisu dovoljno odani ili djelatni. "Ne treba vjerovati svakom tko se izdaje za prijatelja" - to sigurno nije velika mudrost, ali i do nje nije uvijek lako dosegnuti.
