Ministarstvo financija odbilo je zahtjev Transparency International Hrvatske da im dostave financijska izvješća političkih stranaka, pravdajući svoju odluku „poreznom tajnom“. Po starom zakonu stranke su svoja financijska izvješća dostavljale saborskom Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav, međutim, upravo na inzistiranje nevladinog sektora donesen je novi zakon za kojeg se očekivalo da će cijelu priču učiniti transparentnom, kaže predsjednik Transparency International Hrvatske Zorislav Antun Petrović:
„Međutim, kako to već obično kod nas biva, zakon je donesen, ali njegovo provođenje je rezultiralo retardacijom otvorenosti financija u politici. Mi smatramo da to tako ne može nikako biti, jer poštena vlast se bazira prvenstveno na poštenim izborima, a teško je zamisliti poštene izbore ako neke od stranaka kriju izvore svog financiranja.“
Sve stranke, osim HDZ-a i njihovog koalicijskog partnera Hrvatske stranke umirovljenika, stavile su svoja financijska izvješća na internet, ali – kako kažu poznavatelji problematike – osim niza brojaka, tamo ima malo ili nimalo podataka o izvorima financiranja i načinima trošenja stranačkog novca. Po najnovijim istraživanjima preko 50 posto hrvatskih graana one stranke koje ne objavljuju izvore svog financiranja smatra nepoštenima, dok ih 15 posto građana – da li ironično ili iskreno – smatra „snalažljivima“:
„Mislim da je ovo jedna vrlo jasna poruka i nadam se da ćemo vrlo brzo imati prilike vidjeti financije svih stranaka na njihovim internet stranicama, u skladu sa zakonom, a ne da se čeka pet minuta do nove godine za objavu podataka.“
Petrović je podsjetio da po jednom nedavnom njihovom istraživanju, svega 20 posto hrvatskih građana misli da će se poštivati zakonske odredbe o financiranju stranaka, a to se poklapa sa istraživanjima po kojima političke stranke, po percepciji korupcije, spadaju u sam vrh:
„U 2006. godini su dobili ocjenu četiri, s tim da je petica potpuna korupcija. Smatramo da je predstojeća predizborna kampanja svakako odlična prilika da sve političke stranke pokažu transparentnost svog poslovanja i na taj način, nama kao poreznim obveznicima, pokažu da će odgovorno raditi s novcem koji smo im povjerili na upravljanje.“
Najnovije istraživanje na 1.300 ispitanika u cijeloj Hrvatskoj, bavilo se i pitanjem – čime se političari rukovode pri donošenju odluka? Razlozi su porazni i opravdavaju loš ugled što ga hrvatski političari uživaju među svojim biračima:
„Trećina smatra da se političke odluke u Hrvatskoj donose prvenstveno zbog vlastitih interesa političara. Zatim, nešto više od četvrtine misli da je hrvatska politika podložna pritiscima izvana. A tek na trećem mjestu je interes građana Republike Hrvatske.“
Utješno je da odgovori na ovo pitanje korupciji u politici daju razmjerno malu ulogu, jer tek svaki deseti ispitanik misli da političari odlučuju u prvom redu u interesu svojih donatora. Da ne bude sve tako crno, dodajmo da su se hrvatski građani po ovom ispitivanju pokazali prilično racionalni u opredjeljivanju za koga će glasati na izborima. Polovica ispitanika kaže kako će glas dati stranci sa najboljim programom, za njih 30 posto presudna je personality, odnosno osobnost političara, a njih manje od 10 posto svoj će stav formirati temeljem stranačkih kampanja, iz čega Petrović izvlači optimističan zaključak:
„Znači, ipak je bitnija suština nego nekakva slika. Odnosno, birače više zanima što pojedina stranka nudi, nego tko za te stranke pjeva na skupovima.“
„Međutim, kako to već obično kod nas biva, zakon je donesen, ali njegovo provođenje je rezultiralo retardacijom otvorenosti financija u politici. Mi smatramo da to tako ne može nikako biti, jer poštena vlast se bazira prvenstveno na poštenim izborima, a teško je zamisliti poštene izbore ako neke od stranaka kriju izvore svog financiranja.“
Sve stranke, osim HDZ-a i njihovog koalicijskog partnera Hrvatske stranke umirovljenika, stavile su svoja financijska izvješća na internet, ali – kako kažu poznavatelji problematike – osim niza brojaka, tamo ima malo ili nimalo podataka o izvorima financiranja i načinima trošenja stranačkog novca. Po najnovijim istraživanjima preko 50 posto hrvatskih graana one stranke koje ne objavljuju izvore svog financiranja smatra nepoštenima, dok ih 15 posto građana – da li ironično ili iskreno – smatra „snalažljivima“:
„Mislim da je ovo jedna vrlo jasna poruka i nadam se da ćemo vrlo brzo imati prilike vidjeti financije svih stranaka na njihovim internet stranicama, u skladu sa zakonom, a ne da se čeka pet minuta do nove godine za objavu podataka.“
Petrović je podsjetio da po jednom nedavnom njihovom istraživanju, svega 20 posto hrvatskih građana misli da će se poštivati zakonske odredbe o financiranju stranaka, a to se poklapa sa istraživanjima po kojima političke stranke, po percepciji korupcije, spadaju u sam vrh:
„U 2006. godini su dobili ocjenu četiri, s tim da je petica potpuna korupcija. Smatramo da je predstojeća predizborna kampanja svakako odlična prilika da sve političke stranke pokažu transparentnost svog poslovanja i na taj način, nama kao poreznim obveznicima, pokažu da će odgovorno raditi s novcem koji smo im povjerili na upravljanje.“
Najnovije istraživanje na 1.300 ispitanika u cijeloj Hrvatskoj, bavilo se i pitanjem – čime se političari rukovode pri donošenju odluka? Razlozi su porazni i opravdavaju loš ugled što ga hrvatski političari uživaju među svojim biračima:
„Trećina smatra da se političke odluke u Hrvatskoj donose prvenstveno zbog vlastitih interesa političara. Zatim, nešto više od četvrtine misli da je hrvatska politika podložna pritiscima izvana. A tek na trećem mjestu je interes građana Republike Hrvatske.“
Utješno je da odgovori na ovo pitanje korupciji u politici daju razmjerno malu ulogu, jer tek svaki deseti ispitanik misli da političari odlučuju u prvom redu u interesu svojih donatora. Da ne bude sve tako crno, dodajmo da su se hrvatski građani po ovom ispitivanju pokazali prilično racionalni u opredjeljivanju za koga će glasati na izborima. Polovica ispitanika kaže kako će glas dati stranci sa najboljim programom, za njih 30 posto presudna je personality, odnosno osobnost političara, a njih manje od 10 posto svoj će stav formirati temeljem stranačkih kampanja, iz čega Petrović izvlači optimističan zaključak:
„Znači, ipak je bitnija suština nego nekakva slika. Odnosno, birače više zanima što pojedina stranka nudi, nego tko za te stranke pjeva na skupovima.“
