Dostupni linkovi

Kuda sa haškom arhivom?


Marija ARNAUTOVIC, Slobodan KOSTIC, Goran VEŽIC

Portparol Haškog tribunala Refik Hodžić kaže da političke špekulacije hoće li arhiv biti smješten u Sarajevu ili će to biti Beograd sklanjaju pažnju sa suštine ovog vrlo važnog pitanja:

„Ono što je Tribunalu u ovom trenutku prioritet je to da, gdje god da dokumentacija bude, ona treba da bude dostupna javnosti na području bivše Jugoslavije. A politizacija i špekulacije o tome gdje će arhiva završiti, gdje je bolje da završi, u ovom trenutku je aposolutno nepotrebno jer u Tribunalu je čitav ovaj proces u jednoj vrlo ranoj fazi i opcije oko toga gdje će se arhiva nalaziti će biti razmotrene tek u nekoj daljoj budućnosti, u Njujorku.“

Predsjedništvo BiH nije razmatralo pitanje smještaja haške arhive. Predsjedavajući Željko Komšić smatra da bi arhiva svakako trebala da završi u Sarajevu jer se skoro 95 posto dokumentacije odnosi na zločine koji su se dogodili u BiH:

„A i što se najveći broj predmeta tiče Bosne i Hercegovine, pa čak i u tom arhivu se nalazi najveći broj dokumenata koji potiču iz Bosne i Hercegovine, a vezani su za predmete koji se tiču optuženih za ratne zločine.“

U okviru regionalne saradnje Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i Dokumenta iz Zagreba usaglašen je stav da arhiva Tribunala treba da završi u Sarajevu. Mirsad Tokača iz Istraživačko-dokumentacionog centra kaže da, nažalost, već postoje pokušaji da se arhiva Tribunala u Hagu rasparča i dijeli entitetski:

„Mi ćemo uraditi sve da arhiva dođe u Sarajevo, imamo redovne kontakte sa ljudima iz Tribunala, mislimo da će razumjeti našu želju i pravo na neki način koje ova država polaže na to da ta arhiva završi u Sarajevu. I to ne samo što će se ona u velikom dijelu dalje koristiti i u Tužilaštvu BiH, pred Specijalnim vijećem, nego i iz istorijskih razloga – mnogi će ljudi koristiti danas, sutra tu arhivu i jednostavno, ona mora biti tu.“

Arhiv Haškog tribunala sadrži milione dokumenata, desetihe hiljada sati video i audio materijala. Takva arhiva zahtijeva posebne uslove čuvanja i mnogo novca, što će svakako biti jedan od faktora kada se bude odlučivalo gdje će biti smještena nakon zatvaranja Suda. Portparol Tribunala Refik Hodžić:

„Treba imati na umu da arhiviranje ovako obimne arhive koja sadrži milione dokumenata zahtijeva vrlo posebne uslove za koje je potreban ogroman novac i da će to sigurno biti jedan od faktora koji će odrediti ovo pitanje.“

Predsjedavajući državnog Predsjedništva Željko Komšić smatra da bi takva arhiva bila najbolje čuvana upravo u BiH:

„Držim da je to prije svega moralno pitanje i Bosna i Hercegovina ima na to pravo, to je ogromna arhivska građa, to je važna arhivska građa i za buduće generacije. Nema razloga zašto ga mi ne bi čuvali, odnosno teško da bi moglo doći do manipulacije tim arhivom u smislu da to neko otuđi, da neko nešto zloupotrebljava. Dakle, nema razloga za takvu vrstu brige. Naravno, posebna komisija Ujedinjenih nacija, odnosno Savjeta bezbjednosti će odlučivati o tome.“

Nezvanično saznajemo da je, osim grada Haga koji se ponudio da smjesti arhivu Tribunala, u opciji i nekoliko evropskih gradova, među njima i Budimpešta. Takođe, postoji mogućnost da nekoliko nevladinih organizacija iz regiona od UN-a dobije kvalitetne kopije arhive koje bi im bile ponuđene na čuvanje. Gdje god bude smještena arhiva nakon zatvaranja Suda u Hagu, stav je da mora biti dostupna javnosti sa područja bivše Jugoslavije.

Nije važno mjesto, važna je dostupnost

Od kada se otvorilo pitanje sudbine arhive Haškog tribunala koja će preostati nakon okončanja rada ovog Suda, nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije pokazalo je interesovanje da dođe u posed ove građe. Ideja o prebacivanju tog materijala čija je težina već dosegla nekoliko stotina tona u Beograd, nije sasvim strana ni državnim institucijama u čijoj je nadležnosti saradnja sa Haškim tribunalom. U nekadašnjem Arhivu Jugoslavije kažu da je taj materijal od neprocenjivog značaja za istraživače devedesetih, ali da ima mnoštvo dokumenata koji još uvek nisu namenjeni najširoj javnosti, o čemu razgovaramo sa direktorom ove institucije Mladenom Miloševićem:

„Svakako da bi neka od naših institucija trebalo da se nađe na listi institucija koje se interesuje za tu građu, tim pre što su iz pojedinih naših arhiva Haškom tribunalu dostavljane kopije dokumenata, na zahtev odbrane ili tužilaštva koja nisu dostupna široj javnosti. Ona su ustupljena preko Ministarstva spoljnih poslova ili preko nadležnih institucija RS uz naš stav i mišljenje da ta dokumenta ne mogu da se nađu u rukama drugih osim onih koji su u Haškom tribunalu, iz prostog razloga što rok dostarelosti za korišćenje tih dokumenata nije istekao, da ta dokumenta ne odu sutra u neki drugi arhiv ili da budu dostupna širokom krugu interesenata.“

Nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo već je napravio pozamašnu bazu podataka o ratovima iz devedesetih, čiji deo i sada čine pojedini dokumenti Haškog tribunala. Direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić nema, međutim, nikakvih dilema o tome da ta arhiva Haškog tribunala mora biti potpuno otvorena i dostupna, jer je upoznavanje sa svim relevantnim činjenicama preduslov za prevladavanje nasleđa ratne prošlosti:

„Postoji interes holandske vlade i pre svega grada Haga da obezbedi proces zaštite arhive i da original arhiva ostane u Hagu, kao gradu u kojem se nalaze sve međunarodne institucije i brojni arhivi. Po svojoj lokaciji grad Hag je najviše dostupan svima sa raznih strana. Naš stav je da kopije haške arhive moraju doći u regiju, moraju doći u države bivše Jugoslavije.“

S obzirom na opasnosti od manipulacija i zloupotreba u državama bivše Jugoslavije Nataša Kandić smatra da se se originalni dokumenti moraju i dalje čuvati daleko od prostora Balkana.

No bez obzira gde će se na kraju naći arhiva Haškog tribunala, istoričari će u svakom slučaju uskoro dobiti priliku da potraže još neke deliće koji će pomoći stvaranju kompletnije slike o jednom od najtragičnijih razdoblja u istoriji južnoslovenskih naroda. Profesor istorije XX veka na Filozofskom fakultetu u Beogradu Ljubodrag Dimić:

„Otvaranje haških arhiva doprinosi usložnjavanju naših vrlo skromnih znanja u ovom trenutku o onome što se dešavalo na našim prostorima u poslednjoj deceniji XX veka. Otuda svaku takvu najavu treba, čini mi se, podržati i prihvatiti s najvećim zadovoljstvom s jedne strane, ali s druge strane i s najvećim stručnim oprezom ili kritičkim odnosom prema onome što se tamo nalazi. U svakom rezultatu do kojeg dolazi istorijska nauka su istorijski izvori. Otuda dostupnost jedne dugo prikupljane kolekcije, na specifičan način prikupljane, može da obogati naša znanja. Ali, istovremeno ti izvori sami za sebe značiće mnogo manje nego ukoliko ih budemo ukrstili, uporedili, komparirali sa ostalim istorijskim izvorima. Istoričari vole da kažu – tek u trenju sa nekim drugim izvorima ili izvorima drugog tipa, ti izvori će pokazati neku pravu vrednost i omogućiti nam da dođemo do kompletnije ili celovitije slike onoga što se ovde dešavalo.“

Hrvatska bi i ne bi htjela haške dokumente

Inicijativa da barem dio te dokumentacije dođe u Hrvatsku, izgleda da se povukla zajedno s bivšom ministricom pravosuđa i predsjednicom stranke Demokratski centar, Vesnom Škare Ožbolt, koja je prije godinu i po odstupila iz Sanaderove Vlade. Ona danas kaže:

"Osobno sam stajališta da je tu dokumentaciju potrebno, barem u kopiji, dobiti u Hrvatskoj. To su tone i tone dokumentacije. Tada je bilo riječi da bi se na svaki način ta dokumentacija čuvala i u Hrvatskoj. Takva dokumentacija bila bi jako korisna Hrvatskoj, bez obzira kakvog je ona sadržaja."

Je li u toj inicijativi imala podršku Hrvatske vlade, pitali smo Vesnu Škare Ožbolt:

"Nekih programskih opredjeljenja nije bilo unutar Vlade, tako da je manje-više sve to bila moja inicijativa."

Vesna Škare Ožbolt pozdravlja osnivanje jednog dokumentacijskog centra:

"Ništa ne bi kočilo Hrvatsku da ima svoje predmete pohranjene ovdje. To je važno i zbog naše povijesti i zbog konteksta događanja. Hrvatskoj bi bilo u interesu da dobije takvu dokumentaciju, pogotovo ako ju je Haški sud raspoložen dati."

Takva dokumentacija, dodaje Škare Ožbolt, ne bi se nužno trebala odnositi samo na Hrvatsku, već i na:

"One predmete za koji su optuženi generali koji su optuženi za rat u Bosni, svi oni koji su sada u Hrvatskoj. Ta dokumentacija bi bila jako korisna."

Poznati pravni stručnjak iz Zagreba, Ivo Josipović, kad ističe značaj da haška dokumentacija bude pohranjena u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije, onda običava reći da ako ona završi na nekom inozemnom sveučilištu,
nekoliko pravnika će na njoj napraviti doktorat i gotovo. Ljudi iz regije od te arhive ne bi imali nikakve koristi:

"Ono što bi bilo neobično važno je da ta dokumentacija bude na raspolaganju zemljama iz regije, pa i Hrvatskoj, ne samo iz pravosudnih razloga, nego i iz povijesnih razloga. Najbolje bi bilo da je ta dokumentacija smještena na taj način da je dostupna istraživačima, obiteljima stradalih, znanstvenicima, pa i pravosuđima zemalja u regiji. Ima različitih ideja gdje bi se mogla locirati ta arhiva. Postoji i dimenzija sigurnosti. Ako bi ona bila locirana u regiji, trebalo bi voditi računa o tome da nešto ne nestane, da se ne uništi, da ne bi bilo problema druge vrste."

Pasivnost Hrvatske, kad je u pitanju traženje barem dijela dokumentacije, Ivo Josipović tumači slijedećim:

"Inače postoji jedan zazor i u našoj javnosti i u politici. Mislim da se više pribojavaju nekih neugodnih otkrića, nego onih otkrića koja bi na neki način koristila svakoj pojedinoj državi. Osobno bih jako volio da se i Hrvatska zainteresira za tu dokumentaciju i da ponudi usluge. Bilo bi uspješno da sve tri zemlje nađu neko zajedničko rješenje i ponude soluciju."
XS
SM
MD
LG