Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Crna hronika u boji


"Svijet se, najjednostavnije, dijeli na dobre i loše tipove i nikakvo kvazi znanje ne može pomoći nikome kome znanje i talent nisu u srcu i ne misle ih koristiti za to da poprave ovaj svijet. Valja ih žaliti, bez obzira na sve što postignu i što će u budućnosti postići. A nisam siguran da ne treba žalliti i nas ostale. Crna hronika u boji, tako izgledaju naše novine. I naš život, u dobroj mjeri," piše na kraju ovonedeljnog Dnevnika.

Ahmed BURIC, novinar

Petak, 20. jul

U ovakvoj svakodnevici u Bolu na Braču bi se, zaista, moglo izdržati i dulje vrijeme, a ne samo ovih sedam dana koliko su me moji iz redakcije Oslobođenja «pustili» na more. Gužve nema, selo živi tek nešto uzbudljivijim životom nego u ostatku godine, rekao bih. Ivica Jakšić Čokrić Puko, nekada lokalni, a danas regionalno poznati umjetnik je spiritus movens Bola. Slika, piše, igra predstave, radi izložbe i još mnogo toga. Vodi nas u atelje, tamo stoje njegovi radovi, jedna cijela postavka se zove Ratni muzej. Tu su Pukovi «suveniri». Otišao sam na tri ratišta kao dobrovoljac, da bih doznao šta je rat i da bi se moga' zajebavat' s njim, govori Puko. Ima jedinstven smisao za humor. Jednu četkicu za brijanje s crnom drškom uredio je tako da je na donjoj strani nacrtao čuvena 4 ocila. Intervenciju na četkici je, naravno, nazvao - «četnik». Smijemo se. Koliko je, zapravo, važno kroz smijeh egzorcizirati sve ono jezivo što se dogodilo ovom prostoru i nama. Za to će nam trebati talenta, ali i energije: valja prvo pogledati sebi u dušu, ismijati i prezreti zločine počinjene u ime tvoje nacije. Puko je, upravo, takav: šamara na sve strane, ogorčeni je protivnik tuđmanizma, betonizacije obale, turizma, svega negativnog što donosi magloviti proces siromašenja ionako siromašnih nazvan globalizacija. Na odlasku iz ateljea, žmarci: na jednoj slici je naslikan ornament koji se koristi za maskirnu vojnu uniformu. Na toj podlozi Puko je zlatnim slovima napisao – «MOGAO SAM BITI SLIKAR, ALI...» Načas sam sretan zbog nekoga ko slično razmišlja o uporedivim stvarima. Na komentar da ove godine nema previše turista, kaže:
«Turista je najviše u novinama.»

«A stari, moramo i mi od nečeg živjet',» odgovaram. Noć se spušta na Bol, a ja mislim o vremenu u kojem smo morali raditi i misliti o drugim stvarima, umjesto da se bavimo onim za šta mislimo da nas je priroda odredila. To su možda bili naši dugovi stvaranjima nacija. U kafani nisam baš najsretniji kad plaćam nešto što sam nisam naručio. Volio bih da je i u životu tako. Ali, ne biva, eto, uvijek...

Subota 21. jul

Prekjučer je, istina, kao plaćeni oglas u dvjema najbitnijim hrvatskim novinama – Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu – izašao pomen poginulima u Bugojanskoj akciji, kako je naziva onaj ko je platio oglas. Tada je, naime, kako stoji u oglasu «grupa pokušala podići ustanak na planini Raduša, između Bugojna, Uskoplja i Rame, protiv protunarodnoga jugoslavenskog komunističkog režima, s ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države.» Kako puno kompliciranih stvari može stati u tako malo riječi!? Samo, ako se neozbiljno, pamfletaški i politikantski napiše. I kako puno nesreće i nesporazuma na jednom mjestu – mjestu nesreće devetnaestorice mladih ljudi, poslanih da poginu u ime preživljenog, anahronog i pogrešnog koncepta - koncepta Nezavisne Države Hrvatske.

O takozvanom Brisanom prostoru, odnosno akciji Feniks nisam mogao znati ništa u toku njezina događanja, jer tada mi je bilo svega 5 godina. Historija koju sam učio te je ljude koji su došli u tadašnju SFRJ, ne bez razloga, proglasila teroristima. Način na koji su kažnjeni, odnosno pobijeni – samo Ludvig Pavlović je pomilovan i osuđen na 20 godina, da bi 1991. poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima, definitivno ukazuje da se SFRJ maksimalno brutalno obračunala s njima. Ali, teško je zamisliti da bilo koja druga zemlja ne bi na taj način branila svoj integritet? Danas, optužbom za terorizam može se sve, i nema sile koja vas može odbraniti. Ali, mene brine nešto drugo. Gdje je granica dostojanstva kad je u pitanju zakupnina, odnosno prodaja oglasnog prostora? Svi u novinama, manje – više, živimo od toga. Moramo li i hoćemo li u budućnosti morati objavljivati ovakve «oglase», koji u osnovi nisu pomen, mladim (najvjerojatnije i prevarenim) ljudima, svojim rođacima i prijateljima, nego pamfletizam prvog reda, napisan duhom najmračnije prošlosti. Mora li ovaj prostor uvijek biti talac preživljenih političkih koncepata iskovanih u nekakvim rupama u kojima su se kovali lažni planovi o zemlji koja se ostavila? Kad će se pojaviti autentična demokratska snaga koja se neće koristiti simbolima prošlosti ma kakvi oni bili. Kad ćemo živjeti u kontinuitetu, političkom ili bilo kom drugom?

Nedjelja 22. jul

Put natrag, kući u Sarajevo. Još treba svratiti do Blaca, do prijatelja Damira Šagolja, fotografa. U njegovoj kući je prava mala kolonija: s njegovim ocem Mirkom, kolegom iz Oslobođenja, pretresamo opet politiku, šta bi drugo!? Razgovor traje do kasno u noć; tu je i prijatelj iz Beograda Nikola Vranjković, inženjer zvuka i šef grupe Black out i njegova Maja, tu su Anisa i Dejan Vekić. Jedni hoće na spavanje, drugi još malo razgovarati. Zadnji dan odmora protiče polako, mačak Hugo prede pod nogama dok noć pada na more.

Ponedjeljak 23. jul

Valja se opet uključiti u radne obaveze i dan prolazi brzo. Uvečer je premijera dokumentarnog filma Dnevnik graditelja koji je radila Deblokada, odnosno rediteljica Jasmila Žbanić, scenarist Boris Dežulović i producent Damir Ibrahimović. Film je nastao kao dnevnik obnove Starog mosta u Mostaru, a žanrovski ga se da odrediti kao naučno-popularni. Rađen je pažljivo i temeljito, kako bi drukčije kad je ova ekipa ljudi u pitanju. Saznajem dosta o mostogradnji i Hajrudinu, učeniku Mimara Sinana, jednog od najznačajnijih arhitekata u povijesti svijeta. Generacija kojoj pripadam dosta se stvari naučila iz filmova ovoga žanra. Razgovam s Dežulovićem o emisijama koje su nas obilježile. Sve naslove i danas pamtimo: Opstanak, Neven, Nedjeljni zabavnik, Mali program... Današnja debilizacija televizije donijela je to da nijedna stanica u BiH – a i šire – više nema nečega što se zove školski, odnosno, obrazovni program. Dobro kaže Boro: živimo u svijetu u kojem se kao glavni koncept novinarstva uzima RTL-izirani, estradizirani skup poruka u kojem je najvažnije gdje je noć provela Paris Hilton i kako su se proveli Beckhamovi, je li se poznata sponzoruša razvela od sumnjivog poduzetnika. Onda red reklama za telefone, pa opet red trača. Ko u takvom svijetu može misliti o genijalnosti Hajrudina i njegovom mostu? Upravo na tv-u oglas da je Federalna televizija medijski pokrovitelj koride, odnosno bodljavine bikova u Čevljanovićima. Nemam riječi.


Utorak, 24. jul

Danas ništa, što bi rekao jedan od mojih najdražih pisaca, paradoksalist, aforističar, eksperimentator i dramatičar Daniil Haarms.

Srijeda, 25. jul

Pišem komentar za Oslobođenje. Novinarstvo bi bilo krasan posao, rekao je Frane Barbieri, kad se ne bi moralo ništa pisati. Danas je dvanaest godina od podizanja prve optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mlladića. Dvanaest godina je veliki period, to su tri olimpijska ciklusa, promijenila su se dvojica papa i dva američka predsjednika, a mi živimo kao taoci, u nepovjerenju prema svemu i svačemu, taoci ljudi koji su pomislili da će istjerivanjem, paljem, pljačkanjem i ubijanjem ispraviti petstogodišnju nepravdu koju su nanijeli Turci. Previše je to vremena, teško je vjerovati u dobronamjernost međunarodne zajednice i kooperativnost domaćih političara, ako se zna koliko malo je potrebno da se njih dvojica dovedu pred lice pravde. Kao da su se svi zapetljali u ovo nesretno klupko i ne znaju kako će dalje.

Četvrtak, 26. jul

Život običnog tempa, da citiramo još jednog genija, Johnnyja Štulića, utemeljitelja grupe Azra. Čuo sam za njega da vozi taxi u Holandiji. Ponekad mu zavidim, daleko je od naših problema, od jalne provincijske zavisti kojima odišu tekstovi u našim novinama. Akademici, profesori, i oni koji bi htjeli biti cenzus i korektiv društva izbljuvavaju svoje nedoraslosti i to je, zaista, otužno čitati. Negdje se ide «đonom» , diskursom proklinjanja i prokletijskog naricanja, a negdje uvijeno, ali jednako jadno. Nabacivanje filozofskim referencama uvijeno u kvazi-urbani diskurs ispada jednako jadno i ne vrijedi tražiti nikakve isprike. Svijet se, najjednostavnije, dijeli na dobre i loše tipove i nikakvo kvazi znanje ne može pomoći nikome kome znanje i talent nisu u srcu i ne misle ih koristiti za to da poprave ovaj svijet. Valja ih žaliti, bez obzira na sve što postignu i što će u budućnosti postići. A nisam siguran da ne treba žalliti i nas ostale. Crna hronika u boji, tako izgledaju naše novine. I naš život, u dobroj mjeri.
XS
SM
MD
LG