Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Neka nam je Fortuna u pomoć


...Dubrovnik je valjda posljednje mjesto u kojem je teatar i danas res publica. Javna stvar. Mjesto na kojem se artisti nisu zaključali u tvornicu kulture. Tamo gdje javnu stvar zamjenjuje gotovo sljedba. Gdje se umjetnici uzajamno dive svojim postignućima. Ugodno, umjetnički intrigantno, ali autistično....

Ivica PRLENDER, intendant Dubrovackih ljetnih igara

Subota, 30.lipnja
Ljetni Dubrovnik. Opsada turista s kruzera traje već mjesecima. Prometna blokada kao neizbježna posljedica. Sami građani su postali eksponatima. Ali, ovdje se radi o živim eksponatima, o objektu koji živo komunicira s onim koji ga konzumira/promatra. Za razliku od prvih poratnih godina kada su građani izbezumljenog Grada u svakom turistu, a bili su rijetki, prepoznavali ulomak nekog boljeg Svijeta, i uživali biti eksponatima, sada stvari stoje drugačije. Promatrani se osjeća kao da mu promatranjem oduzimaju dušu. Eksponat ima problem vlastitog identiteta. Nisam siguran da tisuće objektiva dokonih pripadnika srednje klase, koji naviru ulicama zagušenoga Grada, bilježe to fino tkanje. Mrtvački pokrov autentičnom životu. Jer eksponat prestaje postojati, dakle on je mrtav, onog trena kada prestane biti promatran.
Makar je službeno vikend, Igre rade. Cjelodnevno. Kako vazda u ovaj posljednji dan pred festivalske mjesece.

Nedjelja, 1. srpnja
I danas nam je radni dan. Pa ipak, posebno intendantu, lakši od ostalih jer sve druge firme i državna nadleštva poštuju dan Gospodnji. Tako, ponešto usporeno, u Franovom Taliru ispijam espresso, vodim suvišne ranojutarnje razgovore. Ipak, svako nekoliko minuta mobitel me doziva u pamet. Tehnička služba sa svojim problemima, Financijska služba s izvještajem, Marketing s pojašnjenjima. Stvar se kreće.
Nedjeljni objed s mamom, tatom, sestrom i njezinim kćerima. Svečano je. Nitko ne izgovora, ali svi znaju što je na stvari. Naredni ćemo se put ovako vidjeti tek za dva mjeseca. Iskustvo ih je poučilo da me u festivalskom vremenu nije moguće privesti trpezi. Makar ne "normalnog." Hrabrimo se.
Večeras Ivica Kunčević, ravnatelj dramskog programa i ja prvi puta vodimo ansambl Sna ljetne noći na Lokrum. Prva proba u prostoru. Premijera je već 21. srpnja. Istina počeli smo raditi još polovicom svibnja u zagrebačkom HNK, ali suočenje s objektom je pravi inicijacijski kazališni čin. Uzbuđenje nije malo. Redateljica Dora Ruždjak bi najradije otplovila sama s ansamblom. Kazališna je predstava javan čin, ali tijekom stvaranja duboko je intiman postupak. Zato suvišnima nema mjesta. A ispada da sam ja najsuvišniji. Ispada da glumcima dolazi kontrola. Preigravam. Opraštam se na mulu. Neka otplove! Čeka ih Prosperov začarani otok. Tamo će njegovi dusi sve obaviti. Ili ništa. Neka nam je Fortuna u pomoć!

Ponedjeljak, 2. srpnja
Budim se u našem zagrebačkom stanu. Jer noćas sam doletio iz Dubrovnika kako bi u metropoli mogao obaviti posljednje predfestivalske pripreme. Buđenje je prerano, neurotično. Iskradam se iz spavaće sobe kako ne bih probudio Vedranu. Zavirujem u sobu mog šesnaestogodišnjeg sina. Spava snom pravednika. Nakon završene školske godine. Pogotovo nakon sinoćnjeg tuluma. Volim ga promatrati dok spava. Ugašeni su mu obrambeni mehanizmi. Ne moramo biti važan otac i revolucioniran sin. Onda pogled u Juditinu sobu. Potpuni mir osim što njezina hrčkica Trčkica bjesomučno vrti kotač. Vidim, sanja more snom gotovo desetogodišnje djevojčice. Opet sam suvišan. U kuhinju po kavu, pa u biblioteku otvoriti mail. Naš pas, koji je inače za vašu informaciju najljepši na svijetu, tamo druguje s tisućama svezaka. I nimalo nije oduševljen što mu se priključujem. Pa rano je, zaboga.
A onda od devet sastanci, sastanci i sastanci. Ministarstvo, HNK, sponzori, novinari. Mobitel se žari sve do predvečer. Kada konačno stižem doma Judita spava, Sar iščekuje večernju šetnju, a Vedrana bdije. I zbog mene, i zbog njega koji je naravno na tulumu. Obiteljske teme. Operativne. Uskoro su svi u Dubrovniku. Nije jednostavna operacija izvesti taj desant ljudi i životinja.

Utorak, 3. srpnja
Jutarnja kava s Nevenom Frangešom, ravnateljem glazbenog programa. Rekapituliramo ovogodišnju koncertnu sezonu. Siguran sam da imamo jedan od najjačih ljetnih programa u Europi. (Provjeriti na www.dubrovnik-festival.hr) A onda na laptopu gledam fotografije od prije par dana iz Hamburga. Steinway&Sons, najuglednija svjetska kuća klavira. Gusti i Neven biraju, koji će se udomiti u Dubrovniku. Sretan sam i zavidan. Istodobno. Zavidan što nisam mogao to uzbuđenje dijeliti s njima. S njima i s darovateljem skupocjenog instrumenta. Darovatelj, zasada, želi biti tajan. A kada se u neusporedivom Atriju Kneževog dvora u Dubrovniku, pod rukama velikana svjetskog pijanizma, razlegnu prva sazvučja... možda će doprijeti i do drugih koji će biti spremni odvojiti dio svoje imovine za plemenite pothvate. Možda. Možda, do nove tranzicijske plutokracije dopre nagovještaj jednog drugačijeg sustava vrijednosti. Možda.
Posljednje pripreme/dogovori s generalnim sponzorom VIPnetom. Njihova dugogodišnja potpora omogućava nam financijsku stabilnost i pristup novim tehnologijama. Uz punu umjetničku neovisnost. Nije malo!
Popodne se nakratko vraćam u svoj stari film. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Odsjek za povijest. Još uvijek sam nositelj predmeta Europske regije hrvatske povijesti u srednjem vijeku. Pismeni ispit. Dok studenti pišu test zavirujem u mail. U Igrama je sve pod nadzorom.

Srijeda, 4. srpnja
Krenuo sam prema Gradu. Autom. Dugo putovanje unatoč kilometrima i kilometrima nove moderne autoceste. Jednom će, kažu, a ne zna se baš kada, doprijeti i do Dubrovnika. Jednom. A i tada će Zagreb i Dubrovnik biti daleki. A između njih ispružila se Hrvatska. Kao između dva hvatišta.
U već pospanom Gradu raste festivalska groznica.

Četvrtak, 5. srpnja
Jutarnja kava s Gradonačelnicom. Slučajna. Onako dubrovačka. Ona je prije ureda kupovala voće na Placi, pod Gundulićevim spomenikom, a ja sam išao prema mom uredu. Gledamo grad. Svak svojim okom. Ona je nadležna za stvarni i pravni, ja za festivalski i imaginarni. Čiji je pravi?
Prošlonoćna oluja raznijela nam je dio inscenacije na Lokrumu. Intervenira se. Ako se vrijeme ne stabilizira sve će doći u pitanje. Bojim se da ćemo zbog vjetra i velikih valova večeras izgubiti probu. Ništa, ako ne budemo mogli bolje idemo u neki zatvoreni prostor. I to je bolje nego prazan dan.
Kasnovečernji sastanak Luka, Lina, Ivica, Ivana, Ana, Ivo... Inventura stanja. Dobro je ako nas vrijeme pušti.

Petak, 6. srpnja
Ustajanje u 5h. Pas se čudom ne može načudit. Gazda je poludio. Skroz. Ne pada mu na pamet tako rana šetnja pod Lovrjencom. Žmuri i pravi se da ga nema.
A gospodar šeta laptopom kroz posljednji tjedan i nastoji rekonstruirati dnevnik posljednjih dana.
U 8,30h sam u Radio Dubrovniku s Jovicom. Uobičajeni festivalski prilog rutinski napravimo u 15 minuta. A onda nastavimo s ugašenim mikrofonom o teatru. Jovica je mudar teatarski znalac. Uvijek je intrigantno. A onda ja jurim. Jer moram, a neiscrpne teme ostaju nedorečene. Kao i uvijek. I evo prvi put osvještavam da u sve ove godine baš nikada nismo našli neki drugi oblik druženja, neki puni termin. Ne može biti slučajno? Valjda zato jer o teatru nije dobro ni pokušati reći Sve! A od čega bi onda živjeli. I zašto?
Na igraćem sam prostoru pod Minčetom. Moramo sve priredit za skoro gostovanje teatra iz Miškolca. Magelli stiže u inspekciju već za tri dana. Siguran sam da će njegova Europa Adieu, Adieu Europa ovdje naći sretno kazališno mjesto. I našoj internacionalnoj publici imati što za reći.
Ured i uredovanje. Plakati su nam konačno vani. Stižu prve reakcije. Dubrovnik je valjda posljednje mjesto u kojem je teatar i danas res publica. Javna stvar. Mjesto na kojem se artisti nisu zaključali u tvornicu kulture. Tamo gdje javnu stvar zamjenjuje gotovo sljedba. Gdje se umjetnici uzajamno dive svojim postignućima. Ugodno, umjetnički intrigantno, ali autistično. Znam da sam staromodan, ali još uvijek vjerujem kako Umjetnost Svijet mora činiti boljim, pametnijim i plemenitijim.
XS
SM
MD
LG