Enis ZEBIC, Zoran GLAVONJIC
“Posao na sukcesiji vojne imovine još nije gotov,“ kazao je za Radio slobodna Evropa Želimir Latković, predsjednik Savjeta za sukcesiju vojne imovine Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Formirane su 22 ekspertne skupine, od kojih je 18 završilo svoj rad i izrađeni su elaborati. Te su elaborate recenzirali – i to vrlo pozitivno – aktivni i umirovljeni visoki časnici Hrvatske vojske, ali i znanstvenici izvan oružanih snaga:“Osamnaest elaborata je gotovo. Četiri elaborata još nisu gotova. Na dva trenutno radimo, a dva ćemo završiti tijekom iduće godine. Time bi procjena veličine vrijednosti diobene mase bivše Jugoslavenske narodne armije bila okončana.“
Procjena je da je ukupna vojna imovina u vrijeme koje je Badinterovom komisijom utvrđeno kao datum za koji se računa sukcesija – oko 70 milijardi američkih dolara. Ta imovina, raspoređena na terenu od Triglava do Đevelije, nije na tom prostoru i ostala, nego je 1991. i 1992. godine povučena, prvo iz Slovenije, zatim iz Hrvatske, dijelom iz Bosne i Hercegovine i najviše iz Makedonije. Kome je na kraju ostalo više, kome manje, a tko je ostao gotovo bez ijednog dijela nekadašnje imovine bivše savezne vojske? Želimir Latković:
“Makedonija je najoštećenija. Njima su iz skladišta odnijeli gotovo cjelokupnu diobenu masu. To im je bila namjera i u Hrvatskoj. Međutim, mi smo se za dio diobene mase izborili tijekom, nažalost, borbenih djelovanja tijekom Domovinskog rata. I mi i Slovenci i Bosanci smo uspjeli dio toga zarobiti, odnosno zadržati na vlastitom teritoriju. Znači, naša potraživanja prije svega idu prema Srbiji i prema Crnoj Gori.“
Ukupna potraživanja prema njima iznose oko 10 milijardi dolara. Latković upozorava da Srbija i Crna Gora nemaju identičan stav prema hrvatskim potraživanjima – dok je Crna Gora spremna na razgovore, Srbija ne pokazuje nikakvu fleksibilnost:
“Crnogorci ipak pokazuju izvjesnu fleksibilnost, na čemu smo im mi zahvalni. Znači, postoji mogućnost da jednog dana sjednemo i sa samostalnom i suverenom Republikom Crnom Gorom dogovorimo kako da ta potraživanja prebijemo.“
Postoji više načina tog prebijanja, ali treba sjesti i dogovarati se, a diobene bilance, koje su izradili hrvatski eksperti, kvalitetan su temelj za te pregovore:
“Mi smo stvorili utemeljenu i kvalitetnu podlogu za posao koji bi trebali političari dovesti do kraja. A to znači da bi oni trebali, temeljem tih podloga, sjesti i dogovoriti kako ta dugovanja prebiti.“
Hrvatski ekspertni tim je nedavno u hrvatskom teorijskom časopisu “Polemos“ objavio tri najzanimljivija od 18 dovršenih elaborata o diobenoj masi bivše JNA – o znanstveno-istraživačkom radu, o nastavno-obrazovnim resursima i o vojno-industrijskom kompleksu:
“To vam je negdje približno 13 milijardi dolara iz te ukupne mase od 70 milijardi dolara, ali 13 milijardi dolara koje su, po našoj ocjeni, najzanimljivije. I to smo objavili da urbi et orbi vidi da se mi ne šalimo i da odista raspolažemo sa vrlo impresivnom arhivskom građom.“
Dobri odnosi vrede više od starog oružja?
Stručnjaci koji se bave problemom sukcesije nakon raspada bivše SFRJ ocenili su za naš program da eventualni zahtev Hrvatske da joj Srbija isplati 10 milijardi dolara za vojnu imovinu jednostavno ne bi bio opravdan, ali o ovom pitanju nisu želeli da govore javno. Kao glavni argument za neosnovanost hrvatskog zahteva poznavaoci prilika navode činjenicu da je pitanje sukcesije regulisano sporazumom iz 2001. godine, koji je stupio na snagu 2004, a kojim je definisano da imovina koja je po nastanku novih država u njima zatečena tu i ostaje, dok je predmet deobe ono što je ostalo izvan teritorije SFRJ. Ninoslav Krstić, vojni general u penziji i predsednik Foruma za bezbednost i demokratiju, rekao je za naš program da bi zahtev Hrvatske za isplatu vojne imovine bio neosnovan:
“Mislim da Hrvatska u suštini nema nikakvih niti razloga niti prava da traži bilo šta od Srbije kao sukcesora iz razloga što je tokom rata koji se tamo vodio jedan dobar deo pokretne vojne imovine ostao na teritoriji Hrvatske. Pre svega mislim na tenkove, artiljeriju, oklopna borbena vozila. Tu je i sva nepokretna imovina koja je bila na prostoru Hrvatske koja je bila u daleko boljem stanju kada su u pitanju objekti, aerodromi, kasarne itd. Više se ulagalo zadnjih godina pre rata u te objekte čija je vrednost daleko veća nego što je to na teritoriji Srbije. Kad bi se to i novčano izračunalo možda čak ispadne da Hrvatska duguje Srbiji.”
Pukovnik u penziji Milorad Timotić, iz Centra za civilno vojne odnose, smatra da zahtev Hrvatske ipak ne bi bio bez osnova:
“Jer pri kraju, kada se JNA raspala, onda je jedan njen deo koji je ostao, bio pretežno sastavljen od Srba. Ti delovi JNA još su bili raspoređeni na teritoriji velikih delova bivše Jugoslavije. Onda su oni gledali da, po svaku cenu, što više te ratne tehnike privuku u Srbiju. Deo te tehnike je zaista prevezen u Srbiju. Manje-više to je bila zastarela vojna tehnika i to je dosad ili pojela rđa ili je otišlo u topionice.”
Timotić kaže da bi zahtev za isplatom 10 milijardi dolara svakako bio prevelik, jer bivša Jugoslavija nije imala naoružanje koje bi moglo da se ceni tolikim iznosima, ali i podseća da su Hrvatskoj od JNA ostali veoma vredni vojni objekti, kao što su aerodrom Zemunik kod Zadra i splitska luka Lora:
“Možda bismo eventualno i mi mogli na neki način, odavde iz Srbije, da postavimo pitanje udela, jer Lora je građena učešćem svih jugoslovenskih republika i JNA. To je bio jedan fantastičan objekat gde sam jednom vodio jednu stranu delegaciju koja je rekla – Sad smo bili u Rusiji, ali ovako dobar objekat za obuku i učenje nismo videli.”
Vojni analitičar Zoran Dragišić rekao je za naš radio da bi svakako trebalo spustiti loptu na zemlju i slediti principe koji su ustanovljeni sporazumom o sukcesiji:
“Mislim da je hrvatski zahtev za 10 milijardi više politički motivisan, idu izbori u Hrvatskoj, pa se možda i to koristi u te političke svrhe.”
Po mišljenju Dragišića, ne postoji realna mogućnost da Srbija uzvrati nekom vrstom kontra-zahteva za isplatu vojne imovine:
“U ovom trenutku Srbija je opterećena drugim problemima, ne verujem da bi u Srbiji sada bilo kome palo na pamet da od Hrvatske potražuje deo ratne luke Lora ili deo aerodroma Zemunik. Mislim da je takva priča krajnje besmislena.”
Naši sagovornici podsećaju da su odnosi Hrvatske i Srbije poslednjih godina u uzlaznoj putanji pa se stoga slažu, kao Milorad Timotić i Zoran Dragišić, da bi najbolje bilo da i jedna i druga strana, ako su uopšte i imale tu ideju, odustanu od potraživanja vojne imovine:
“Verovatno je najpoštenije da se prebiju plusevi i minusevi i ko je šta zadržao – da ostane kod njega.”
“Dobri odnosi između Srbije i Hrvatske vrede mnogo više nego zarđala i zastarela vojna imovina.”
