RSE: Richard Holbrooke je u svojoj nedavnoj kolumni za "Washington Post" napisao da je na Balkanu moguć novi konflikt ukoliko Rusija stavi veto na Ahtisaarijev plan o končanom statusa Kosova. Slična stajališta iznijeli su i neki drugi analitičari. Da li krvoproliće mora biti konstanta u tom dijelu svijeta i da li je uistinu moguć novi sukob?
ALLIN: Slažem se sa Holbrookem, iako nisam siguran da se može govoriti o velikom konfliktu. Čak i ne mislim da postoji rizik povratka na krvave balkanske ratove kakvi su se događali 90- tih , ali činjenice ja da na Kosovu postoji jedna ogromna količina frustracija. Teritorij je više ili manje u jednoj vrsti limba. Takva je situacija prisutna već duže vrijeme . Kosovski Albanci uistinu neće prihvatiti ništa manje od Ahtisarijeva plana i ukoliko Rusija stavi veto na taj plan , to bi stvarno moglo imati nepredvidive posljedice, pa ne bih isključio ni to da nasilje bude jedna od posljedica. Bude li nasilje usmjereno prema srpskoj manjini na Kosovu, odnosno ukoliko se bude radilo o toj vrsti sukoba, za vjerovati je da će i Srbija u to biti uvučena. Naravno, ne smijemo zaboraviti da se na Kosovu nalaze vojnici, pa će to na neki način pomoći da situacija ne eskalira.
RSE: Da li je moguće da dođe do odgode sjednice Vijeća sigurnosti UN? Kakav je u tom slučaju moguć scenarij?
ALLIN: Moguća je samo jedna solucija, a ta je primjena Ahtisarijeva plana, ali ukoliko Rusija odluči staviti veto, imati ćemo problem. Tada će vrlo vjerojatno slijediti odluka Kosovskih Albanaca da unilateralno proglase nezavisnost, a pojedine države će priznati takvu nezavisnost. Iako će to na neki način biti nastavak statusa quo, to će kosovarima pružiti osjećaj da se stvari miču naprijed. Ne smijemo zaboraviti važnu činjenicu, a to je da Ahtisaarijev plan ne nudi punu, već samo uvjetovanu nezavisnost, onu koju nadgledaju UN i mislim da bilo što drugo od prihvaćanja toga plana predstavljalo priličnu opasnost. Bez obzira o intenzitetu nasilja do kojeg bi moglo doći, sigurno je da će to Kosovo vratiti natrag, zaustaviti napredak. Nasilje ne vodi pomirenju medju narodima na Kosovu. Naravno, ne vjerujem da će izbiti konflikt velikih razmjera, ali to bi moglo destabilizirati cijelu regiju. Ponavljam to neće biti ratovi poput nedavnih, ali to će biti stalno isukan mač u regiji. Jedina dugoročna strategija za Zapadni Balkan je integracija u Evropsku uniju, ali i za Uniju će i te kako veliki problem biti ukoliko integrira područje sa neriješenim statusom, područje u kojoj trajno tinja konflikt, zato taj konflikt mora biti riješen.
RSE: Što Moskva želi postići najavama da bi mogla staviti veto na Ahtisarijev plan. Želi li time pomoći ‘slavenskoj braći', ili su motivi Rusije ipak nešto drugačiji?
ALLIN: Znate da je i Hollbrooke u svom tekstu napisao da mnogo ne vjeruje u te bratske osjećaje Rusa prema Srbima. Ne znam , možda i ima neke emocionalne povezanosti, ali daleko veći problem je taj što Zapad nikada nije imao, barem ne od završetka hladnoga rata, procjenu i analizu toga što jest ruska strategija na međunarodnom planu. Rusija je velika sila koja se oporavlja, dugo je bila ponižavana. Napravljeno je niz grešaka, a odnose Moskve i Zapada narušava i način na koji je došlo do širenja NATO saveza, pa je možda i nerealistično očekivati da Rusija surađuje po pitanju Kosova, koje je ipak daleko važnije pitanje za NATO, zapad, Evropsku uniju nego za Rusiju. Naravno, ne opravdavam politiku koju sada vodi Rusija, mislim da je ona prilično opasna. Rješenje trebaju tražiti članice NATO, Evropske unije, gradeći nove globalne odnose sa Rusijom, a koji neće voditi novom hladnom ratu, jer to nije ni u čijem interesu.
RSE: Ima analitičara koji tvrde da će nezavisnost Kosova destabilizirati regiju , ali i onih koji tvrde da će uspješno završena priča s kosovskom nezavisnosti konačno dovesti do stabilizacije Balkana. Ipak, u posljednje vrijeme ponovno se javljaju ideje o izdvajanju Republike Srpske iz BH u slučaju da Kosovo postane nezavisno? Ima li ikakve utemeljenosti u ovim tvrdnjama?
ALLIN: Ma to je teza koju su uvijek izvlačili protivnici kosovske nezavisnosti, tvrdeći da je to opasan presedan koji će omogućiti Republici Srpskoj da postupi na jednaki način. Ukoliko se želi , analogije se uvijek mogu povlačiti, ali međunarodna zajednica, prvenstveno Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, jasno su već stavile do znanja da neće tolerirati nezavisnost Republike Srpske. Kosovo je ipak poseban slučaj, a vidjeti sličnosti i povlačiti paralele, je smiješno. Takva mišljenja mogu postajati u shvaćanjima nekih ljudi, ali nužno im se treba usprotiviti.
