Dostupni linkovi

Ništa od kompromisa o nazivu jezika


Službeni jezik u Crnoj Gori u Ustavu iz 1992 godine označen je kao srpski jezik ijekavskog izgovora. Taj Ustav i odredba o službenom jeziku važe i danas, odnosno sve dok ne dođe do usvanjanja novog Ustava. Nakon popisa koji je obavljen 2003. godine, 63 odsto stanovništva se izjasnilo da govori srpskim jezikom, a oko 23 procenata da se njihov jezik zove crnogorski. Od tada traju sporovi kako nazvati službeni jezik u Crnoj Gori. Sa jedne strane, partije suverenistickog bloka smatraju da naziv jezika mora biti određen po imenu države, kao što je to uobičajeno u regionu. Opozicione prosrpske stranke odbacuju takvu namjeru, ocjenjujući da odredba o službenom jeziku mora biti kao i dosadašnja, a to je srpski jezik.

Međutim, predjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević je predložio neku vrstu kompromisa, pri čemu bi se u Ustavu Crne Gore trebalo propisati da službeni jezik bude i srpski i crnogorski.

„Postoje dva aspekta. Jedan je činjenica da svaka država želi da službeni jezik nazove imenom te države. U ovom slucaju to bi bio crnogorski. S druge strane, imate problem da 63% stanovništva kaže da govori srpski jezik. Tako da se mora doći do kompromisa između te dvije pozicije. Što se nas tiče, ne bi imali ništa protiv da budu dva službena jezika - crnogorski i srpski. I to ne bi napravilo nikakve probleme u Crnoj Gori.“

Praktično nijedna od stranaka koje učestvuju u definisanju odredbi novog Ustava ne podržava predlog Pokreta za promjene da bi službeni jezik u Crnoj Gori mogao biti crnogorski i srpski. Prema riječima funkcionera Demokratske partije socijalista Dragana Kujovića to nije rješenje i ne može se nazvati kompromisom:

„Mislim da to nije rješenje i da se to ne može zvati kompromisom, jer službeni jezik u Crnoj Gori treba da nosi ime države Crne Gore, jer je nastajao uporedo sa nastajanjem crnogorske države i crnogorske nacije, a jezik zaista jeste suština i izraz istorijskog i državnog bića Crne Gore, pa treba da nosi ime po samoj državi. Prirodno je vlastiti jezik nazvati po imenu sopstvene, a ne druge, ne susjedne države.“

U Narodnoj stranci i Srpskoj narodnoj stranci kažu da nema kompromisa oko naziva jezika i u Ustavu se može jedino naći srpski jezik. Slaviša Guberinić i Dobrilo Dedeić:

„Za Narodnu stranku je neprihvatljiva odredba po kojoj bi se mijenjalo postojeće faktičko stanje. Ponavljam da je to faktičko stanje koje je potvrdio i zvanični statistički i državni organ. Na zadnjem popisu se, naime, 63% građana izjasnilo da govori srpskim jezikom i odredilo koji je službeni jezik u Crnoj Gori. U svakom slučaju, po ovim pitanjima koja izazivaju veliku podjelu među građanima Crne Gore smatramo naš predlog etapne promjene Ustava, zadržavanje postojećeg rješenja u tom smislu bi bio najbrži put.“

„U predlogu Srpske liste srpski jezik jeste jedini službeni jezik. Insistiraćemo na tome da postojeći srpski jezik bude jedini službeni u upotrebi u Crnoj Gori. Mislimo da iza te činjenice stoje fakti i stoji popisni rezultat i u tom pogledu sa bilo kim nećemo praviti bilo kakvu vrstu kompromisa.“

Kujović, na drugoj strani, ne prihvata argument o izjašnjavanju građana o jeziku kojim govore tokom popisa:

„Popis je bio politički jako obojen, to svi znaju u Crnoj Gori, zahvaljujući, prije svega, velikom angažovanju stranaka koje su se zalagale za opstanak zajedničke države sa Srbijom i naravno velikom zalaganju Srpske pravoslavne crkve za sve to. Osim toga i sami građani su se povodili i za činjenicom da tako piše u Ustavu koji i inače nije Ustav ove Crne Gore, već prethodne države.“

Portparol Narodne stranke Slaviša Guberinić otvara i pitanje zašto je Pokret za promjene napravio neku vrstu zaokreta:

„Mi se plašimo da iznošenje ovakvog stava o jeziku i crkvi od strane PzP-a može biti protumačeno kao siglal DPS-u i SDP-u da je ta partija spremna da im obezbijedi dvotrećinsku većinu za donošenje novog Ustava“
XS
SM
MD
LG