Nakon šestomjesečnog tržišnog natjecanja američke tvrtke Barr s islandskim Actavisom, kasno sinoć objavljeno je da je Barr definitivno preuzeo čak 72,67 posto udjela u Plivinom temeljnom kapitalu i tako postao većinskim vlasnikom Plive, čija vrijednost se procjenjuje na 2,5 milijarde dolara.
Neovisni ekonomski analitičar, doktor Mladen Vedriš:
„Prodali smo nešto imovine i podmirili dug prema umirovljenicima. Prema tome, stanovništvo je i dobitnik, ali sa makroekonomskog aspekta i aspekta budućnosti, ne možemo živjeti od toga da ćemo nešto prodavati, a da ne stvaramo osnovu da sutra otvaramo nova radna mjesta na bazi novih investicija. Ne možemo očekivati samo servisiranja dugova prodajom imovine.“
Vjerojatno zbog toga, kaže doktor Vedriš, svaka dosadašnja prodaja, točnije privatizacija atraktivnih hrvatskih tvrtki, doživljena je u javnosti kao rasprodaja obiteljskog srebra:
„Hrvatska je dio tog obiteljskog srebra relativno brzo prodala. To su telekomunikacije, dio energetike, nešto u turističkoj industriji. Problem je što su hrvatska vanjska ulaganja zapravo 80 posto upravo vezana uz kupnju postojećih kapaciteta, dok je tek jedna petina novootvorenih. U ostalim tranzicijskim zemljama taj odnos je znatno povoljniji, 80 posto su greenfield investicije, na livadi su sagrađeni novi kapaciteti, a to znači nove zaposlene, nove tehnologije. Možda je to tajna zašto je u dijelu tih zemalja jedno ukupno raspoloženje javnosti prema vanjskim ulagačima.“
Uz enormni inozemni dug i unutarnji deficit prirodna je stvar, kaže doktor Guste Santini, da hrvatska poseže za nacionalnim bogatstvom, a ta će se prodaja, procjenjuje Santini, na žalost, nastaviti i nakon Plive:
„Sada umjesto proizvedenog bogatstva, koji smo manje-više rasprodali ili bar njegov veći dio koji je od interesa stranim investitorima, jasno je da je sljedeća faza rasprodaja prirodnog bogatstva. Hvala bogu tu smo dobro prošli i toga imamo dosta. To su čista voda, šume, iznad svega su tu i termalni izvori, a krenulo je našom obalom. To je priča u koju idemo i to je nezaustavni proces jer hrvatska država ne može živjeti u okviru proizvedenog. Ona je tako koncipirana da se mora zaduživati.“
Stručnjak za gospodarstvo u najjačoj hrvatskoj oporbenoj stranci, SDP-ovac Slavko Linić, ne voli kad se privatizaciju hrvatskih tvrtki naziva rasprodajom:
„Teško mogu prihvatiti termin rasprodaja. To znači da ne bi trebali prodavati, ali neka mi onda neko kaže kako ćemo riješiti probleme umirovljenika, zdravstva, ratne štete i ulaganja u gospodarstvo. Zašto bi smo rekli da je privatizacija HT-a šteta, kada vidimo koliko se razvilo trgovačkih društava u telecom tržištu i koliku imamo konkurencije, koliko se u tom dijelu išlo naprijed.“
No, slaže se s većinom analitičara da je od dobivenog novca država ipak trebala više ulagati u daljnji razvoj gospodarstva i nova radna mjesta:
„Slažem se sa ekonomskim analitičarima da bez ulaganja u domaće gospodarstvo ne možemo očekivati ništa drugo nego rasprodaju nekretnina da bi smo počeli plaćati svoje dugove.“
Nakon loše socijalističke prezaposlenosti, Hrvatska je privatizacija otišla u drugu krajnost te neopravdano uništila stotine tisuća radnih mjesta, a nova nisu otvorena, ističe i sindikalni čelnik iz sisačke željezare, Mato Somić:
„Od devedesete godine priča je pala na 10 posto zaposlenih u željezari. Od 12 tisuća zaposlenih, koliko smo ih imali negdje devedesete godine, danas ih imamo 1209. Ništa se ne razvija, ni jedan se pogon, u tom dijelu industrijske zone, ne otvara.“
Doktor Santini upozorava da bez radikalnog zaokreta u gospodarstvu Hrvatska neće moći beskonačno preživljavati samo prodajom onoga što ima:
„Pitanje zaposlenosti traži potpuno drugačiju filozofiju i drugačiji pristup u vođenju ekonomske politike.“
Ako se to ne dogodi cijena će, kaže, biti jako visoka:
„Cijena je dugoročno siromaštvo, sve veći broj siromašnih i sve manji broj bogatih, koji će biti sve bogatiji.“
Neovisni ekonomski analitičar, doktor Mladen Vedriš:
„Prodali smo nešto imovine i podmirili dug prema umirovljenicima. Prema tome, stanovništvo je i dobitnik, ali sa makroekonomskog aspekta i aspekta budućnosti, ne možemo živjeti od toga da ćemo nešto prodavati, a da ne stvaramo osnovu da sutra otvaramo nova radna mjesta na bazi novih investicija. Ne možemo očekivati samo servisiranja dugova prodajom imovine.“
Vjerojatno zbog toga, kaže doktor Vedriš, svaka dosadašnja prodaja, točnije privatizacija atraktivnih hrvatskih tvrtki, doživljena je u javnosti kao rasprodaja obiteljskog srebra:
„Hrvatska je dio tog obiteljskog srebra relativno brzo prodala. To su telekomunikacije, dio energetike, nešto u turističkoj industriji. Problem je što su hrvatska vanjska ulaganja zapravo 80 posto upravo vezana uz kupnju postojećih kapaciteta, dok je tek jedna petina novootvorenih. U ostalim tranzicijskim zemljama taj odnos je znatno povoljniji, 80 posto su greenfield investicije, na livadi su sagrađeni novi kapaciteti, a to znači nove zaposlene, nove tehnologije. Možda je to tajna zašto je u dijelu tih zemalja jedno ukupno raspoloženje javnosti prema vanjskim ulagačima.“
Uz enormni inozemni dug i unutarnji deficit prirodna je stvar, kaže doktor Guste Santini, da hrvatska poseže za nacionalnim bogatstvom, a ta će se prodaja, procjenjuje Santini, na žalost, nastaviti i nakon Plive:
„Sada umjesto proizvedenog bogatstva, koji smo manje-više rasprodali ili bar njegov veći dio koji je od interesa stranim investitorima, jasno je da je sljedeća faza rasprodaja prirodnog bogatstva. Hvala bogu tu smo dobro prošli i toga imamo dosta. To su čista voda, šume, iznad svega su tu i termalni izvori, a krenulo je našom obalom. To je priča u koju idemo i to je nezaustavni proces jer hrvatska država ne može živjeti u okviru proizvedenog. Ona je tako koncipirana da se mora zaduživati.“
Stručnjak za gospodarstvo u najjačoj hrvatskoj oporbenoj stranci, SDP-ovac Slavko Linić, ne voli kad se privatizaciju hrvatskih tvrtki naziva rasprodajom:
„Teško mogu prihvatiti termin rasprodaja. To znači da ne bi trebali prodavati, ali neka mi onda neko kaže kako ćemo riješiti probleme umirovljenika, zdravstva, ratne štete i ulaganja u gospodarstvo. Zašto bi smo rekli da je privatizacija HT-a šteta, kada vidimo koliko se razvilo trgovačkih društava u telecom tržištu i koliku imamo konkurencije, koliko se u tom dijelu išlo naprijed.“
No, slaže se s većinom analitičara da je od dobivenog novca država ipak trebala više ulagati u daljnji razvoj gospodarstva i nova radna mjesta:
„Slažem se sa ekonomskim analitičarima da bez ulaganja u domaće gospodarstvo ne možemo očekivati ništa drugo nego rasprodaju nekretnina da bi smo počeli plaćati svoje dugove.“
Nakon loše socijalističke prezaposlenosti, Hrvatska je privatizacija otišla u drugu krajnost te neopravdano uništila stotine tisuća radnih mjesta, a nova nisu otvorena, ističe i sindikalni čelnik iz sisačke željezare, Mato Somić:
„Od devedesete godine priča je pala na 10 posto zaposlenih u željezari. Od 12 tisuća zaposlenih, koliko smo ih imali negdje devedesete godine, danas ih imamo 1209. Ništa se ne razvija, ni jedan se pogon, u tom dijelu industrijske zone, ne otvara.“
Doktor Santini upozorava da bez radikalnog zaokreta u gospodarstvu Hrvatska neće moći beskonačno preživljavati samo prodajom onoga što ima:
„Pitanje zaposlenosti traži potpuno drugačiju filozofiju i drugačiji pristup u vođenju ekonomske politike.“
Ako se to ne dogodi cijena će, kaže, biti jako visoka:
„Cijena je dugoročno siromaštvo, sve veći broj siromašnih i sve manji broj bogatih, koji će biti sve bogatiji.“
