Mladen MALI
Subota 1. april – počinje čestitkama, prvo moja lijepa i mlada supruga, onda telefonom familija, prijatelji. Rođendan mi je, oni koji to znaju, javljaju se. U Vukovaru HDZ ima dernek, oni to zovu Izvještajnim saborom. Uvijek se prisjetim njihovog prvog, Općeg sabora u zagrebačkoj dvorani Lisinski 1989. Zašto? Zato jer sam tada prvi puta u živo vidio i sjedio u istoj prostoriji uz prave, pravcate ustaše, pridošle sa svih strana svijeta. Rođen sam u Zagrebu, kajkavac sam, a dijalekt rvackog jezika kojim većina takvih govori nikada nije bio ugodan mom uhu.Nedjelja 2. travnja – Nedjelja mi je normalni radni dan, moram pripremiti priloge za stalne naručitelje. Nemam dvojbe što ću pisati. HDZ je vladajuća stranka i sve što se u njoj dešava ima posljedice na čitavo društvo. Zblanjen sam izjavom Ive Sanadera da bi Hrvatska već bila u Evropskoj uniji da su on i njegov HDZ 2000. dobili izbore. Morao bi ipak pokazati malo više poštovanja prema biračima. Nemogu si zamisliti da bi tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright u Zagrebu izgovorila riječi o početku jednog divnog prijateljstva da su umjesto koalicijske šestorke na vlasti bili HDZ-ovi eurofobi.
Ponedjeljak 3. travnja – Na kavi, po toplom proljetnom suncu, pričam sa zagrebačkim suradnicima slovenskih medija. Dopisnica slovenske novinske agencije dobila je otkaz, nakon više od deset godina suradnje. Od dolaska Janeza Janše na vlast, u Deželi su vidljive velike promjene, toliko su slične onome što se u Hrvatskoj događalo nakon 1990. da ih je lako analizirati. Razmišljam, mogući razlog otkaza je činjenica da je kolegica Hvaranka, izvještava i korektno prenosi hrvatska stajališta. Da dvije zemlje nemaju toliko, kako diplomati kažu, otvorenih pitanja možda bi to bilo dobro. Nema za novinarstvo pogubnijeg zahtjeva nego da se činjenice nacionalno interpretiraju.
Utorak 4. travnja – Čitam naslov u novinama: Račan izjavio da više neće držati vodu u ustima! Koliko se sjećam uspijeva mu to posljednjih dvadeset godina. Ove jeseni se navršava dva desetljeća od pojave Memoranduma SANU, jednog od ključnih dokumenata koji su imali strašne posljedice za čitavu regiju. Račan je još tada usta napunio vodom. Jednom mu je navodno izletilo nešto o nekoj hrvatskoj stranci opasnih namjera, ali je tvrdio da to on nije mogao izgovoriti. No zato je iz svoje stranke nakon izbornog poraza 1990. otjerao sve misleće ljude. Hvalio se prije tih izbora da su intelektualci na strani ljevice. Ljevica je nezamisliva bez intelektualaca, Krleža, Cesarec samo su najpoznatija imena. Ako se mene pita neka ta voda ostane gdje je.
Srijeda 5. travnja – Jutarnja rutina je kupovina novina. Nisam uzeo uobičajeni tjednik, zbog dva-tri teksta puno mi je dati 12 kuna. Poslije vidim da u opremi jednog interviewa piše: dugogodišnja BIVŠA glasnogovornica Haškog suda Florence Hartmann i tako dalje. I dok nitko u Hrvatskoj to nije pročitao kako treba, iz Beograda dolazi vijest da je Hartmann doista bivša glasnogovornica. Pa su se onda i u Zagrebu odjednom zaposlenici u medijima pokrenuli. Kažu mi kolege da dnevnicima tiraža pada, da se tjednici jedva održavaju i ovom možda prijeti skoro gašenje. Žutilo je vjerojatno došlo do vrhunca, više se nemože prodavati šareni papir. Jednom je jedan, kako bi se to danas moderno reklo, komunistički silnik izrazio sumnju da su hrvatski novinari sposobni izdavati ozbiljan tjednik. Kolege iz Danas-a su ga demantirali. To su imena za pamćenje: Joža, Jelena, Mladen, Gojko, Mirko, Drago...
Četvrtak 6. travnja – Jedna prava pravcata topla ljudska i nadasve hrvatska priča je završena, da li sretno to još neznam. Malo ću okolišno početi. Prijatelj me pita znam li kakvih sve zanimanja ima u Hrvata? Neznam. On veli ima liječnika, šlosera, kompjuteraša, ali najbolje je zanimanje biti Jozo! Jedan takav Jozo odlučio je upasti u stan starice čim je izašla u trgovinu, jer veli dobio je informaciju iz važnog državnog ministarstva da je stan u stvari prazan. Policija došla na očevid i kažu nije to u njihovoj nadležnosti. Nitko još nije objasnio kako je to došlo do televizije, ali čim je TV o slučaju objavila prilog, odjednom je policija imala nešto reći a i dotični Jozo se ispričao i iselio. Sjećam se mog novozagrebačkog naselja i koliko je ljudi 1990. iseljeno iz njihovih stanova makar su bili u njima legalno godinama. Ako se i o tome naprave emisije neznam hoće li Jozo biti dobro zanimanje.
Petak 7. travnja – Pred Haškim sucima pojavio se general Gotovina. Mene više zanima proces Milanu Martiću. Redakcija me bila poslala u Knin u srpnju 1990. uoči referenduma o srpskoj kulturnoj autonomiji. Samo desetak minuta nakon što sam preko prvih balvana stigao u grad Milan Babić je proglasio ratno stanje. Ulice su ispunili naoružani vojnici, javio sam redakciji što sam vidio i čuo a vijest je izazvala pravu uzbunu. Nakon par sati svi su demantirali da je itko nešto takvo rekao, redakcija me se s najvećim zadovoljstvom odrekla, a posljedica je bila da sam ostao bez posla. Babić je tek šesnaest godina nakon toga na Haškom sudu posvjedočio da je proglasio ratno stanje. Onaj tko me zbog točne vijesti otjerao s posla neprekidno radi, direktor je čak, a kao što čujete i ja radim, i kao i prije šesnaest godina pišem o onome što vidim i čujem.
