Od referenduma do referenduma

Azra JASAVIC, advokatica iz Podgorice

Subota, 4. mart
Subota je. Kiša pada. Neumorna je. Zato sam jednostavno presjekla, odlučila sam da ovu subotu ukradem od službe tužbama, žalbama, svim mogućim i nemogućim pravnim sredstvima, i poklonim je sebi. Sa Anđelijom i mojim curama idem u Dubrovnik. U Dubrovniku su nas dočekali vedro nebo i nemirno more, topli, divni ljudi... Relaksirani, okupani suncem koje grije svijet, vraćamo se kući. Kiša i dalje pada. Listam dnevnu štampu. Nema šale sa virusom, kažu: ”građani poštujte mjere protiv ptičijeg gripa”. Kad se god pomene H5N1, pomislim da je Sol Belou briljantno razmišljao u momentu kada je panika zahvatila svijet nakon černobilske katastrofe. U knjizi ”Više se mre od slomljena srca”, izražavajući svoju misao kroz glavnog junaka koji je imao talenta da gotovo uvijek izabere baš ženu koja će mu nanijeti najviše bola, poručuje čitaocima da se zapravo više mre od slomljena srca nego od radijacije. Sasvim je izvjesno da ono što treba poručiti preplašenima jeste ono što je Belou poručio Americi, a to je da akcenat treba da bude na individualnom životu, za koji nije važno koliko već kako traje, intelektualnoj i društvenoj odgovornosti, a ne na masovnim pokretima, masovnoj kulturi, masovnim predrasudama i masovnim strahovima. Čini me radosnom spoznaja da ne zaostajemo za Amerikom, koja se ponosi svojim nobelovcem, koji bi, čini mi se, jednako viteški stao u odbranu tih divnih svorenja, ptica, kako to čini Balša Brković u nas.

Nedelja, 5. mart
U današnjem izdanju ”Pobjede” objavljen tekst ”Sudije dobre, sudovi na granici ažurnosti”. Zbog građanske zainteresovanosti pažljivo pratim rad, gospodina Predsjednika Vrhovnog suda. Gospodin Predsjednik, predstavlja veoma važnu pojavu u crnogorskom pravosuđu, skoro od ”dešavanja naroda” do današnjih dana. Sa nestrpljenjem očekujem sumiranje konačnih rezultata kontrola Vrhovnog suda ostalih sudova, koje će saopštiti svakako, očekujem, ponovo Predsjednik. Ovo iz razloga što je mišljenje gospodina Predsjednika prilikom izbora kadrova u pravosuđu u poslednjoj deceniji i više bilo relevantno, prvenstveno zbog funkcija koje je obavljao. Očekujem da će konačno Predsjednik u globalu biti zadovoljan radom sudova, odnosno pravosudnih kadrova, u čijem izboru je, ponavljam, značajno participirao. Kad god pročitam skorije novinske tekstove na ovu temu, neznam zašto mi padne na pamet misao Aurelijusa Augustinusa, koja je istorijski utkana u filozofsku i istoijsku misao Zapada, koja kaže da: ”U tebi mora gorjeti, ono što želiš u drugima upaliti”.

Ponedjeljak, 6. mart
Očekivanja o težini dana koji predstoji nikada me ne iznevjere. Suđenja, suđenja,... Kiša neumorno lije. Posvećujem se Zakonu o medijima, Kodeksu Novinara Crne Gore, sudskoj praksi suda u Strazburu vezane za član 10. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja. Njeni dometi i ograničenja. Sve zbog suđenja koje me očekuje sjutra. Istraživačko novinarstvo u Crnoj Gori skoro da ne postoji. Čast Monitoru. Senzacionalističko - cvjeta. A sve pod plaštom slobode izražavanja. Bez slobode izražavanja nema zdravog društva, ali sloboda izražavanja po svom sadržaju u sebi nosi i odgovornost za izgovoreno i nije apsolutna. Nakon višesatne istrage, pripremanja podneska za ročište, kasno poslije ponoći dolazim do zaključka da se novinarima mogu nazvati samo oni koji umiju i smiju. Ako umiju, a ne smiju, znavene su kukavice, beskorisne profesiji i društvu, a ako smiju a ne umiju, što je češći slučaj u nas, korisni su samo nama advokatima, jer Kodeks i zakone i ne poznaju. I što manje znaju, to više zbore i jače zveče.

Utorak, 7. mart
Nakon završenih suđenja, počinjem borbu sa sjevernim vjetrom, koji duva snagom koja zadivljuje. Hladno je. Predajem se. Ovo je dan kada toplina kancelarije ili doma izvuče osmijeh i onima koji su zaboravili da se smiju. Uz topli čaj, obavljam nekoliko telefonskih razgovora, sasvim privatnih, meni neophodnih i nikad dosadnih. Moji saradnici nazivaju ih iscrpljujućim. Za njih sigurno. Prelazim na nezaobilaznu, dobru, staru »Pobjedu». Dobra, stara, ne važi za godine rata poslednjega, u kome kažu, nijesmo bili. A to što jesmo bili, i izgleda svijet šta zna sve i činili (a kao nismo bili i ništa loše činili), plaćamo svijetu procentima, odnosom 55 % sa 45 %. Fakturu ispostavlja Solana. Ko će to da plati? Opet nedužni, čiji glas po ko zna koji put biva obezvrijeđen. Od referenduma do referenduma. Ukoliko ne platimo sa preko 55%, biće to, Pekićeve „Godine koje su pojeli skakavci“. Kad me obuzme tuga od „globalnih problema„ vraćam se sebi i svojim prijateljima. Uz čašu čaja, vatru koja nas grije, razgovaramo o nama. Živjeti sa ljudima koji se rado vraćaju sebi, uživajući u priči o kisjelom kupusu, znači stvarno živjeti.

Srijeda, 8. mart
Utiska sam da »8. mart» sve više kod nas služi za predah u radnoj sedmici. Institucije, poslije 12 časova skoro ne funkcionišu. Kažu: »8. mart je». Časovi u školi skraćeni. Toliko nezavršenih obaveza. Prazan vremenski prostor jednostavno ostavlja mogućnost da razmišljate o »prazniku«. Jedno je izvjesno, na ovaj dan uvijek mislim o plemenitoj Klari Ajzner Cetkin. Moje poštovanje. Uz uvažavanje svih žena koje slave, mene ovaj dan uvijek asocira na neravnopravnost polova i sve njene posljedice. Nije mi do praznovanja.

Četvrtak, 9. mart
Sasvim redovan dan. Suđenja se završavaju bez neprijatnosti. Zvoni telefon. Ženski glas. Civiliziran nastup. Bojažljivost. Riječ je o razvodu. Dogovaramo susret. Mlada žena koja ne pravi kompromise na svoju štetu. Spremnost za delikatan obračun sa mentalitetom i tradicijom. Razgovaramo. Profesionalana distanca u ovim vrstama kontakta se veoma teško ostvaruje. Kada razgovaram lično sa jednom ženom, redovno me oblije saosećanje sa polovinom planete. Divim se ženskom rodu, nadahnuta što pripadam toj vrsti. Zaključujem - odluka o razvodu nije sazrela. Predlažem da sa tužbom sačekamo. Ako nešto kao žene znamo da prepoznamo, to je kraj koji se nastani u naša srca. U ovom slučaju kraj bojažljivo kuca na vrata dvoje mladih ljudi. Možda i nađu snage da ga otjeraju. Od rušenja teže je graditi.

Petak, 10. mart
Završava se radna sedmica. Hladno je. Kiša i dalje pada. Nedostaje mi proljeće i sunce u Podgorici, koja ne liči na sebe u mjesecu martu. Kao nepopravljivi optimista, vjerujem da će ova neobično hladna zima, najaviti lijep, topao, svečarski maj.