Hrvatska još uvijek traga za 1.142 osobe, nestale od 1991. do 1995. godine, te za 935 osoba nestalih u akcijama Bljesak i Oluja. Istodobno, Srbija i Crna Gora potražuju 440 osoba – izvijestio je novinare predsjednik Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za zatočene i nestale, pukovnik Ivan Grujić:
„Kada se to sve skupa zbroji, dolazimo do broja ukupno traženih osoba, a to je oko 2.500 osoba, što koincidira sa brojem koji je objavio Međunarodni komitet Crvenog križa.“
Predsjednik Komisije Vijeća ministara Srbije i Crne Gore, Gvozden Gagić, dodaje da osim tih podataka postoji i neutvrđena brojka. Govori se o oko 1. 400 osoba, uglavnom hrvatskih Srba, koji iz raznih razloga nisu uvršteni na liste nestalih:
„Taj broj je za sada zaista toliki. Imam operativnu evidenciju od preko 1.400 osoba, ali će ta evidencija biti razmenjena i dobićemo odgovor zbog čega se oni ne nalaze na listi nestalih. Određene slučajeve ćemo sigurno brisati sa tog popisa jer su već rešeni, ali nisu skinuti iz evidencije. Jedan broj tih lica ćemo staviti u proceduru.“
Pukovnik Grujić:
„Ranije je bilo prezentirano da su se građani Republike Hrvatske srpske nacionalnosti nalazili na različitim popisima, što je neprihvatljivo. S toga smo mi, zajedno sa komisijom Srbije i Crne Gore i sa Međunarodnim Komitetom Crvenog križa, započeli akciju prikupljanja tih podataka. Do sada smo skupili 935 osoba koje nisu bile prijavljene.“
Hrvatska osobito važnim drži nedavno skidanje veta s vojnih arhiva u Srbiji i Crnoj Gori. Dogovoreno je da se u ožujku nastave ekshumacije na području Srbije i Crne Gore i to u Pančevu, Smederevu, Beogradu i Somboru, a otvoreno je i pitanje dostave dokumentacije iz vukovarske bolnice. Predstavnik Srbije i Crne Gore, Gvozden Gagić, zaključuje da sve to predstavlja „dobru osnovu za uspešniji radi i depolitizaciju ovog problema“.
Za razliku od službenih i optimističkih izjava, rodbina nestalih zamjera državnim tijelima da cijeli proces vode nedopustivo sporo.
Marija Šestan iz Vinkovaca punih 15 godina traga i iščekuje vijest o svome sinu Tomislavu:
„Godišnje riješe 50 slučajeva. Koliko godina trebamo čekati? Nama roditeljima je blizu, ili preko, 60 godina. Hoćemo li mi to dočekati? Tom dinamikom, nećemo.“
Predsjednik Saveza udruga nestalih i zatočenih, Ivan Pšenica, samo na identifikaciju svog sina Borisa čekao je punih sedam godina. Prije dva mjeseca konačno ga je pokopao:
„Pitanje je koliko će čekati ostali. Imamo preko 120 tijela samo iz grobnice u Vukovaru. Puno godina je prošlo. Ljudi gube strpljenje i razum.“
Obitelji i udruge nestalih zamjeraju državnim institucijama da su cijeli proces previše birokratizirale. Marija Šestan:
„Nije to igla pa da se izgubiti. Neko je tu grobnicu morao pripremiti. Neko ju je morao iskopati i zatrpati. Neko je morao dovesti ljude ili strojeve. A niko ništa ne zna. To je nemoguće.“
„Kada se to sve skupa zbroji, dolazimo do broja ukupno traženih osoba, a to je oko 2.500 osoba, što koincidira sa brojem koji je objavio Međunarodni komitet Crvenog križa.“
Predsjednik Komisije Vijeća ministara Srbije i Crne Gore, Gvozden Gagić, dodaje da osim tih podataka postoji i neutvrđena brojka. Govori se o oko 1. 400 osoba, uglavnom hrvatskih Srba, koji iz raznih razloga nisu uvršteni na liste nestalih:
„Taj broj je za sada zaista toliki. Imam operativnu evidenciju od preko 1.400 osoba, ali će ta evidencija biti razmenjena i dobićemo odgovor zbog čega se oni ne nalaze na listi nestalih. Određene slučajeve ćemo sigurno brisati sa tog popisa jer su već rešeni, ali nisu skinuti iz evidencije. Jedan broj tih lica ćemo staviti u proceduru.“
Pukovnik Grujić:
„Ranije je bilo prezentirano da su se građani Republike Hrvatske srpske nacionalnosti nalazili na različitim popisima, što je neprihvatljivo. S toga smo mi, zajedno sa komisijom Srbije i Crne Gore i sa Međunarodnim Komitetom Crvenog križa, započeli akciju prikupljanja tih podataka. Do sada smo skupili 935 osoba koje nisu bile prijavljene.“
Hrvatska osobito važnim drži nedavno skidanje veta s vojnih arhiva u Srbiji i Crnoj Gori. Dogovoreno je da se u ožujku nastave ekshumacije na području Srbije i Crne Gore i to u Pančevu, Smederevu, Beogradu i Somboru, a otvoreno je i pitanje dostave dokumentacije iz vukovarske bolnice. Predstavnik Srbije i Crne Gore, Gvozden Gagić, zaključuje da sve to predstavlja „dobru osnovu za uspešniji radi i depolitizaciju ovog problema“.
Za razliku od službenih i optimističkih izjava, rodbina nestalih zamjera državnim tijelima da cijeli proces vode nedopustivo sporo.
Marija Šestan iz Vinkovaca punih 15 godina traga i iščekuje vijest o svome sinu Tomislavu:
„Godišnje riješe 50 slučajeva. Koliko godina trebamo čekati? Nama roditeljima je blizu, ili preko, 60 godina. Hoćemo li mi to dočekati? Tom dinamikom, nećemo.“
Predsjednik Saveza udruga nestalih i zatočenih, Ivan Pšenica, samo na identifikaciju svog sina Borisa čekao je punih sedam godina. Prije dva mjeseca konačno ga je pokopao:
„Pitanje je koliko će čekati ostali. Imamo preko 120 tijela samo iz grobnice u Vukovaru. Puno godina je prošlo. Ljudi gube strpljenje i razum.“
Obitelji i udruge nestalih zamjeraju državnim institucijama da su cijeli proces previše birokratizirale. Marija Šestan:
„Nije to igla pa da se izgubiti. Neko je tu grobnicu morao pripremiti. Neko ju je morao iskopati i zatrpati. Neko je morao dovesti ljude ili strojeve. A niko ništa ne zna. To je nemoguće.“
