Prije tri godine Vaseljenski partijarh Vartolomej predao je ukaz o autokefalnosti poglavaru Pravoslavne crkve Ukrajine, koja se tako formalno odvojila od Ruske pravoslavne crkve.
Kada je došlo do proglašenja autokefalnosti Pravoslavne crkve Ukrajine, za mnoge je to bio najveći raskol od Velikog raskola Pravoslavne i Rimokatoličke crkve 1054. godine, koja se tako podijelila na Istočnu i Zapadnu hrišćansku crkvu.
Patrijarh Konstantinopolja Vartolomej - duhovni vođa zajednice pravoslavnih hrišćana širom svijeta, koja broji više od 260 miliona pripadnika - izdao je Tomos, odnosno ukaz kojim je 5. januara 2019. godine Pravoslavnoj crkvi Ukrajine (PCU) dodijeljena autokefalnost od Moskovske patrijaršije, zbog čega je Ruska pravoslavna crkva (RPC) prekinula veze s Konstantinopoljem.
Tadašnji predsjednik Ukrajine, Petro Porošenko je rekao da je to odluka o kojoj su "dugo sanjali", a Moskva da je riječ o katastrofi. Zašto?
"Ovo je pitanje nezavisnosti, pitanje nacionalne sigurnosti. Ovo je pitanje državnosti i pitanje geopolitike. Ovo je kolaps vijekovima stare težnje Moskve za globalnom dominacijom kao "Trećeg Rima". Nezavisnost naše crkve je dio naše proevropske i proukrajinske politike koju smo uporno sprovodili u posljednje četri godine", rekao je tada Porošenko.
Sasvim drugačiji ton mogao se čuti u poruci Ruske pravoslavne crkve.
"Patrijaršija Konstantinopolja donijela je katastrofalne odluke, prvo i prije svega za sebe i globalno pravoslavlje", rekao je tada portparol patrijaraha Kirila, Aleksandar Volkov u obraćanju medijima.
U trenutku dok Rusija gomila trupe na ukrajinskoj granici i priprema se za potencijalnu invaziju, napetosti između dvije zemlje takođe se razvijaju kroz sukob u pravoslavnoj crkvi. Dvije Crkve nude različite vizije odnosa između ukrajinskog i ruskog naroda.
Od kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu i anektirala poluostrvo Krim 2014. godine odnosi između dvije zemlje naročito su se pogoršali. Ove tenzije oslikavaju se i u veoma različitom odnosu dvije Crkve prema Ruskoj Federaciji - Ukrajinske pravoslavne crkva i Pravoslavne crkve Ukrajine.
Prema statistici ukrajinske vlade, starija i veća Ukrajinska pravoslavna crkva imala je 2018. godine više od 12.000 parohija. Kao ogranak Ruske pravoslavne crkve nalazi se pod duhovnim autoritetom patrijarha Kirila sa sjedištem u Moskvi. Patrijarh Kiril i njegov prethodnik patrijarh Aleksej II, su ponavljali i isticali moćnu vezu između naroda Rusije i Ukrajine.
Pravoslavna crkva Ukrajine ima više od 7.000 parohija i 44 biskupije. Ona govori o Rusima i Ukrajincima kao pripadnicima dva različita naroda, od kojih svaki zaslužuje da ima svoju odvojenu crkvu.
Pravoslavna crkva Ukraine, 2019. proslavila je svoju nezavisnost od Moskve i, uz odobrenje Patrijarha Vartrolomeja iz Konstantinopolja i proglasila mitropolita Epifanija.
'Velikorusi' i 'malorusi'
Mnogi Rusi vjeruju da su Rusi i Ukrajinci isti narod, "bratske nacije", sa jednom grupom koja se zove "velikorusi", a drugom, među kojima su Ukrajinci, koji su "malorusi".
Religija, kako navodi ruski predsjednik Vladimir Putin, podupire veliki dio ovakvog odnosa. Seže do Svetog Vladimira, takođe poznatog kao Vladimir Veliki, ili Vladimira Krstitelja Slavena, vladara Kijevske Rusije poznatog po prelasku na pravoslavlje 988. godine i proglašenju za službenu državnu religiju, piše Foreign Policy.
Vladimira, kojeg Ukrajinci zovu Volodimir, pokrstili su misionari iz Konstatinopolja, tada prijestonice Vizantijskog carstva. Kijev je tako postao važan religijski centar za istočne Slavene.
Kijev su 1240. godine uništili Mongoli što ga je značajno oslabilo. Do 1686. Rusija je osvojila istočnu Ukrajinu i grad Kijev. Iste godine konstantinopoljski patrijarh je formalno prebacio duhovni autoritet nad Ukrajinom na patrijarha u Moskvi.
Autokefalne ili samostalne crkve sa poglavarom su mahom nacionalne crkve, kao što je ruska, rumunska, grčka ili srpska. Proglašenjem autokefalnosti Pravoslavne crkve Ukrajine sa Kijevskom patrijaršijom traži se jednako mjesto sa drugim autokefalnim crkvama.
Nekanonska Pravoslavna crkva Ukrajine Kijevske patrijaršije je osnovana godinu dana nakon raspada Sovjetskog Saveza, u junu 1992. godine.
Autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine je bila kulminacija decenijskih napora ukrajinskih vjernika koji su željeli svoju nacionalnu crkvu, oslobođenu od stranog religijskog autoriteta. Kao izraz ukrajinske duhovne nezavisnosti, nova autokefalna Pravoslavna crkva Ukrajine predstavljala je izazov za Moskvu.
Rusko Carstvo i SSSR
Pravoslavlje je dominantna religija i u Rusiji i u Ukrajini. Prema istraživanju Pew centra iz 2015. godine 71 posto Rusa se identifikuje kao pravoslavci, dok se tako izjašnjava 78 posto Ukrajinaca. Vjerski identitet ostaje važan kulturni faktor u obje nacije.
Rusko carstvo je pokušalo da izbriše druge slavenske jezike iz zajedničke kulturne memorije. Prema carističkoj vladi, Ukrajina je oduvijek bila Rusija i nema svoju samostalnu istoriju. Ukrajinski i bjeloruski jezik bili su zabranjeni u carskoj Rusiji.
Suprotno takvom viđenju, u Sovjetskom Savezu, isprva su rani idealisti gledali sa prezirom na feudalnu prošlost i prihvatali Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju kao odvojene nacije koje je ujedinio sovjetski ideal.
Ali s pojavom Josifa Staljina došla je i njegova opsesivna ideja uništenja ukrajinskog identiteta. Holodomor ili Velika glad koja je vladala u Ukrajini od 1932. do 1933. usmrtila je milione Ukrajinaca.
Oko četiri miliona Ukrajinaca umrlo je od gladi dok je SSSR-om vladao Staljin, neki istoričari smatraju da je izazivanje gladi imalo za cilj da se ukloni "prijetnja centralnoj sovjetskoj vlasti".
Kako je za Radio Slobodna Evropa (RSE) u intervjuu iz 2017. godine rekla istoričarka Anne Applebum:
"Staljin je lično odgovoran, ali i brojni drugi. Izgladnjivanje ljudi izvelo se uz pomoć ukrajinskih birokarata, komunista, kao i ruskih i sovjetskih lidera koji su dolazili u Ukrajinu. Kako bi se ta ideja provela, u nju je moralo biti uključeno mnogo ljudi, jer nije se radilo samo o tome da su oduzimane žitarice, već i ostala hrana iz domova stanovnika Ukrajine. Rekla bih da se tu radilo o široj društvenoj odgovornosti".
Mada, mora se napomenuti, među istoričarima postoje žestoke rasprave o tome koliko je glad bila namjerno izazvana.
Nakon Staljina, na čelo SSSR-a je došao Nikita Hruščov koji je sam bio Ukrajinac. Hruščov je vodio Komunističku partiju Ukrajine do 1949. tako da je vidio bližu integraciju sovjetskog političkog sistema sa malim stepenom autonomije u vezi lokalnih pitanja više kao efikasnu politiku, a ne kao direktno istrebljenje.
Kao dio takozvanog procesa normalizacije, 1957. godine uvedena su regionalna ekonomska vijeća uz republička ekonomska vijeća kako bi se ojačala ukrajinska autonomija.
Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika stekla je pravo da donosi vlastite zakone na tom području sve dok su bili u skladu sa sindikalnim zakonodavstvom. Kijev je postao standardna sovjetska prijestonica, bez posebne pažnje ili privilegija, kako bi se bolje uskladio s ostatkom Sovjetskog Saveza.
Njegovo posebno mjesto u istočnoslavenskoj istoriji bilo je zanemareno, jer se nije uklapalo u narativ koji su sovjetske vlasti gradile.
Ali, generalno, ukrajinska kultura bila je sistemski ugnjetavana, uključujući zabranu podučavanja ukrajinskog jezika u školama, a mnoge škole bile su zatvorene.
Moskva kao 'Treći Rim' u Putinovoj politici
Tokom 20. vijeka je rastao ukrajinski nacionalistički pokret koji je tražio nezavisnost Ukrajine – države i crkve. Iako je Ukrajina postala nezavisna država 1991. njena univerzalno prepoznata nacionalna Pravoslavna Crkva ostala je pod patronatom Moskve.
Bilo je pokušaja ukrajinskih pravoslavnih hrišćana da se stvori autokefalna crkva od 1921. preko 1942. do 1992. godine. Svi ovi napori su propali, jer crkve koje su formirane nije prepoznala svjetska pravoslavna zajednica.
Ukrajina sada ima tri pravoslavne zajednice: Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije, koja je ostala pod kontrolom Rusije nakon raspada Sovjetskog Saveza, i dva odvojena entiteta - priznatu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Kijevske patrijaršije i Ukrajinsku autokefalna pravoslavna crkva.
Iako Istočna hrišćanska crkva nema jasan metod stvaranja nove autokefalne crkve, patrijarh Vartolomej je tvrdio da on ima autoritet da dodijeli takav status, kako piše magazin The Conversation, jer je Ukrajina originalno primila hrišćanstvo od Vizantije, Konstantinopolj je bio Kijevu Crkva majka.
Autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine smanjuje snagu Rusije u pravoslavlju, napisao je Financial Times u tekstu iz 2018., prije nego što je Vartolomej izdao ukaz o autokefalnosti, napomenuvši da se tako narušava 500-godišnji stav Moskve da je ona "Treći Rim".
Politički i teološki koncept o Moskvi kao "Trećem Rimu" utemeljio je pravoslavni sveštenik Filoteus oko 1523-24. godine. Filoteus je naveo da je Prvi Rim bio pravi Rim, glavni grad Rimskog Carstva u kojem je tokom 4. vijeka hrišćanstvo postalo dominantna religija. "Drugi Rim" je bio Konstantinopolj prestonica Vizantije gdje se hrišćanstvo podijelilo na Istočno i Zapadno, a da je Moskva, nakon 1453. kada je Konstantinopolj postao dio Osmanskog carstva, postala "Treći Rim", kao bastion hrišćanstva.
Iz današnje perspektive moskovske politike ova ideja veoma je živa. Ruski predsjednik Vladimir Putin, predstavlja se kao moderna figura cara koji širi ideju "Ruskog svijeta" – ujedinjenje svih ruskih zemalja u nekom obliku, koji je Putin još 2012. u predizbornom govoru nazvao "povratak kući". Rusija u toj politici jeste hegemon svih bivšu sovjetskih republika pa tako i Ukrajine, a crkva jedno od uporišta.
Facebook Forum