Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Žalica: Koliko smo duboko potonuli u mrak


Žalica: Odoh na kafu, propali smo svakako
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:56 0:00

Žalica: Odoh na kafu, propali smo svakako

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Pjer Žalica je poznati bosanskohercegovački redatelj, pisac i producent, te dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Njegovi najpoznatiji filmovi su Gori vatra i Kod amidže Idriza. Režirao je više kratkih igranih i dokumentarnih filmova, kazališnih predstava, TV programa ali i reklamne i glazbene spotove. Svoju ljubimicu psa Noru izvodi u šetnju kada na njega padne red.

Subota, 1. jun

Ništa novo. Kiša, kiša, kiša, kiša... Sedam je ujutro, sa svih strana kvasi, u parku nema žive duše. Samo Nora i ja. To vrlo konkretno utiče na moj nivo razočarenja u život i osjećaj fatalne besperspektivnosti. Ali, Nora nije takva. Ona je pas i za nju je naprosto bolje ono što je ultimativno dobro, od onoga što je privremeno loše. Njoj je važnije to što je vani, nego što kisne, njoj je važnije što može da njuška i trčkara, nego što je hladno, imam osjećaj da je njoj važno i to što vrijeme i prostor dijeli sa mnom, bez obzira koliko su to vrijeme i prostor trenutno neugodni. Gledam je u tužne smeđe oči, paradoksalno pune topline i pomislim: šta ima veze što pada kiša. Toliko me smiruje da mogu, bar u ovom trenutku, podnijeti da živim u gradu u kom je taksista izbacio autistično dijete iz vozila zato što je vrisnulo.

Nedelja, 2. jun

Kiša. Užas. Ništa novo. A onda, kako to kod nas biva, bez ikakve najave, sunce. Svi trk na ulicu! Još kapa, a ljudi se već svađaju oko mjesta u kafanskoj bašti: da li ostavljene cigarete znače da je sto zauzet ili ne? U raspravu se uključuju okolni gosti, prolaznici. Samo konobar, kao prirodno najpozvaniji da arbitrira se, pažljivo razvijenom vještinom neprimjećivanja onog što ne želi, nipošto ne mješa. Kad je rasprava već prerasla u svađu koja bi mogla i da eskalira u tuču, konobar konačno priđe i gotovo nezaintersovano promrmlja: "hajmo, ba, malo- pomalo, biće to sve…"

Šta li je to trebalo da znači, nemam pojma, ali napetosti, malo-pomalo, nestade, svi posjedaše, krenu izvinjavanje i kontrazvinjavanje, i, taman da se naruči kafa, pljusnu kiša kao iz kabla. Da se nisu svađali, popili bi kafu. Dok pod strehom, mada već mokar do gole kože, čekam da malo stane, vidim vijest: pijani bosanci pretukli policajce u Njemačkoj jer ih nisu pustili u najstariju javnu kuću u Štutgartu... Pomislih: bože, zašto li je bitno što je najstarija...

Ponedeljak, 3. jun

Kiša. Pa sunce. Pa opet kiša. Ništa novo. Sa zakašnjenjem sam doznao da je prije dva dana svečano otvoren spomenik Dragoljubu Mihailoviću, Draži. Ratnom zločincu. U Bileći. Sred pušaka, bajoneta… Ne znam šta još treba da se desi pa da shvatimo koliko smo duboko potonuli u mrak. Ne znam da li treba da se radujem ili plačem što smo konačno dio svijeta, jer taj spomenik se savršeno uklapa u sliku nasmijanog Viktora Orbana, Trumpa sa kraljicom, sjevernokorejske frizure, Štrahea koji ide u evropski parlament, ma, uklapa se idealno u svijet danas… Iz crnih misli me trgne jak prasak, puče top sa žute tabije, označavajući kraj mjeseca Ramazana. To mi malo popravi raspoloženje. Počinje praznik.

Volim praznike, volim ljude kada se raduju naprosto zato što su zajedno. U prolazu me neobično srdačno pozdravi neki komšija i otrča ka kafani. Prisjetih se, nešto, da je i on jedan od onih koji sa određenim nivoom podrazumjevajućeg ponosa kažu: nikad ne pijem za Ramazan. Nisam čistunac, kad mi se pije pijem, ali ne volim tu rečenicu, nekako mi predstavlja sukus, za nas tako tipičnog, licemjerja. Draža u Bileći. Bože sačuvaj.

Utorak, 4. jun

Bajram. Začudo, još nema kiše. Odrastao sam u mahali, tu je Bajram uvijek bio važan, bez obzira na to koje ste ili nikoje li ste vjere. To je dan kad se svi lijepo obuku, idu se u goste, ako ste dijete dobijate i lovu. Nisam iz muslimanske obitelji, ali nikad me nije fulio famozni bajramluk. Ako čestitaš bajram, dobijaš lovu, nema greške. Jako dobro. Sjećam se kako mi je Numo, komšija iz tih davnih vremena, objasnio zašto u Sarajevu ima tako puno džamija. Kaže: džamija je mahalska stvar, svaki bolji komšiluk treba da ima svoju džamiju, jer u džamiju se ide pješke. Zato što je to mjesto poniznosti, skrušenosti pred stvoriteljem. Ali, danas ne. Danas se u džamiju ide džipom, koji se parkira direktno na trotoar, zelenu površinu i tramvajske šine. Neka stane sve kada baja pada na koljena pred svevišnjim.

Aladža ponovo u Foči
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:04:56 0:00

Na mjesto skrušenosti i poniznosti ide se bahato i bezobrazno, jer mi u svom primitivizmu smatramo da nam sama činjenica što idemo u hram daje ultimativno pravo na sve, pa i bahati bezobrazluk. Tako se, u vrijeme moje mladosti, išlo na partijske sastanke, dok je CK bio hram. Bahato, silno, da svi znaju i vide. Potpuno obratno onome što svaka vjera, kao i najobičnije lijepo vaspitanje uče. Na svu sreću dan se nije nastavio u osjećanju razočarenja. Naprotiv, bajramski ručak kod punice i punca bio je fantastičan. Ugodno vrijeme sa najbližima nije pokvario ni prolom oblaka mitskih razmjera što se u predvečerje sručio na grad.

Srijeda, 5. jun

Nema kiše. Sedam sati. Opet moja reda da ujutro izvedem cuku. Ne žalim se, volim to. Ona svoje, ja svoje i oboje uživamo. Kad mu dođe, kao i nama, cuko mora da kaki. Ali, za razliku od nas, koji ćemo to učiniti u intimi prostora koji je čak i tehnički pripremljen za tu funkciju, cuko kaki na otvorenom. Obično na travi. I, onda je moja obaveza da to pokupim u kesu, uredno je svežem i bacim u smeće. Imaju i kese namjenski napravljene za tu svrhu. Na sve se mislilo, osim na našu prirodu. Jer naš čovjek svoju veličinu dokazuje time što ne poštuje osnovna civilizacijska pravila. Veliki je jer baci opušak na cestu, hrakne na trotoar, ako je pješak pretrčava preko crvenog, ako je vozač pješački prelaz mu se naprosto gadi, pa ga nastoji što brže proći… E pa, zamislite sad tog junaka da pokupi iza svog psa. To, naprosto, ne dolazi u obzir.

Ja zbilja vjerujem da bi ga pas, da može, pokupio. Jer, takva je to priroda. Disciplinovana. Voli čistoću. Ali, pošto ne može, onda, kao vlasnici tih finih bića, to bi trebali učiniti mi. Iz svakodnevnog iskustva znam da nas je jako, jako malo koji to radimo. I onda se čudimo što pristajemo na to da živimo u govnima. Predveče, normalno, prolom oblaka, grmljavina, grad, i na kraju: poplava. Bašaršija pliva. Vencija sa ćevapima.

"Za nju je naprosto bolje ono što je ultimativno dobro, od onoga što je privremeno loše"
"Za nju je naprosto bolje ono što je ultimativno dobro, od onoga što je privremeno loše"

Četvrtak, 6. jun

Da ne povjeruješ, konačno lijep dan. Sunce. Čitam: u Bosni imaju 703 slobodna zatvorska mjesta – nešto mi tu nije logično… Možda su i kriminalci otišli u Njemačku. Znam da nije to, ali, konačno je izašlo pravo sunce, i trenutno mi je to prvi prioritet. Odoh na kafu, propali smo svakako.

Petak. 7. jun

Stabilno sunce. Optimalni uslovi za optimistične planove. Pišem scenario, trenutno sam u delikatnoj fazi puzanja ka radnom stolu. Ali, kako nema dovoljno vremena za pisanje, biće to OK, jer kao i svi naši ljudi ni ja ništa ne stižem ništa kad imam vremena. Na Akademiji se osušili tragovi poplave od prije dva dana. Opet redovna nastava, probe, ispitne vježbe. A, sutra - vikend. Bolje ne može.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG