Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kad priče iz davnina završe u devetoj umjetnosti


Jedan od Delićevih stripova koji je privukao veliku pažnju javnosti je „Prešli smo“, koji je uradio zajedno sa kolegom novinarom, Samirom Karićem, a koji govori o genocidu u Srebrenici

Admir Delić, slobodni umjetnik i novinar, već dugi niz godina bavi se crtanjem karikatura, ali i pisanjem stripova. Jedan od njegovih stripova koji je privukao veliku pažnju javnosti je "Prešli smo", koji je uradio zajedno sa kolegom novinarom, Samirom Karićem, a koji govori o genocidu u Srebrenici. Prije nekoliko dana ponovo je objavio strip – "Seoske strahote" i oživio sve dječje strahove o kojima mu je pričao njegov djed. Za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o svojim motivima, ljubavi za stripom i pisanjem, ali i o novinarstvu u BiH.

RSE: Nakon promocije stripa "Seoske strahote" mnogi su već o njemu pisali, pa se o samoj knjizi mnogo toga zna. Ipak, ti si svoje djetinjstvo, razgovore sa svojim djedom Abdulahom pretvorio u cijelu priču koju danas mnogi nazivaju povijesnom. Svi su kao djeca neke nerealne strahove preživljavali. Šta te je zapravo motiviralo da progovoriš o tome?

Delić: Motiv mi je vrlo kompleksan, nije uopšte jednostavna stvar. Želim da napravim svoj stripovski univerzum, ali sam odlučio da sve što radim bude vezano za moj kraj - Kalesiju, za cijeli Tuzlanski kanton. Ovaj kraj ima dovoljno čarobnih mjesta gdje se sve te stvari mogu događati. Tu su vile, duhovi, kraljevstva, sve je ovdje u Tuzlanskom kantonu. Zato sam izabrao svoju domaću rijeku, Gribaju, koja teče kroz Tojšiće. Iskoristio sam sve priče koje mi je rahmetli djed pričao.

On je pričao navečer kako su on, njegov otac i njegov djed bili vodeničari. Cijele večeri su provodili kraj Gribaje i slušali milione različitih priča. Tu je nekakva žena koja se prikazivala u ponoć. Prvo pošalje prvo dijete, pa kada oni istjeraju dijete, dođe ona. Munje sijevaju, gromovi se čuju, diže se brašno. Džinovski gusak zaustavi krilom vodenički točak. Mačka se proteže do cijele njive. Meni djed kaže: "Ma pusti te priče. Bilo je puno maka u pšenici. Kada se taj prah digne, nije ni čudo što se svašta ljudima prikazivalo u to doba." Bez obzira na činjenice, to je savršen temelj za ono što radim sada, a to je nastavak "Seoskih strahota", već sam počeo da ga radim.

'Dok god smo djeca, dok god vjerujemo da postoji nešto magično, onda ćemo biti bolji ljudi' (Ilustracija iz "Seoskih strahota"
'Dok god smo djeca, dok god vjerujemo da postoji nešto magično, onda ćemo biti bolji ljudi' (Ilustracija iz "Seoskih strahota"

RSE: Kako misliš nastavak?

Dedić: Sve će biti vezano za njih. U "Seoskim strahotama" koje je našao knjigu i otvorio je, na početku se nalazi ilustracija knjige "Pčelinje i medarica". To je pleme žena. Njima je dosadilo da im muževe odvode u rat, da ostaju same kod kuće. One su se na kraju udružile, napravile svoje pleme, zabranile muškarcima prilaz u selo, nešto poput Amazonki. Obzirom da poznaju tajnu vječnog života, ne stare, ali i ne silaze u ostalo društvo. Žive zajedno u zajednici žena.

Feministička vizura strašnih priča

RSE: Radnja knjige, koja je uglavnom horor žanra, je smještena u dolinu rijeke Gribaje, u selu Tojišići, blizu Kalesije. Koliko god "Seoske strahote" bile nadnaravne i ne bi uopće trebalo vjerovati u te djedove priče, koliko su ti strahovi izgledali realno da bi danas bili pretvoreni u strip koji djeca rado čitaju?

Delić: On je nama to pričao kada se ugasi svjetlo, pogotovo u ratno doba. Ugasi se fenjer, nema struje i nije ti baš svejedno. Gribaja je od moje kuće na nekih tristo metara, vidim je sa terase. Nad njom su velike vrbe i grane im padaju u vodu. Nije baš tu bilo lagodno proći. Iznad je mezarje, sa strane velika šuma. Ima puno tih mjesta koja u djeci izazivaju nelagodu i strah, kao i nama. Djed ti priča kako iz vode izlazi neka žena i kada prelaziš mostom, povuče te za nogu i udaviš se u viru, koji je ispod mosta. Pređi onda preko mosta, ako smiješ, a imaš osam godina. Dok god smo djeca, dok god vjerujemo da postoji nešto magično, onda ćemo biti bolji ljudi.

RSE: Sve to nije morao biti strip, mogao je biti i roman?

Dedić: Priče su vrlo kratke u knjizi i zauzimaju možda dva-tri pasusa. Mislim da imaju daleko veću snagu sa crtežom, tako da sam odlučio da ih nacrtam u punom sjaju, da onaj, ko otvori tu priču, vidi kako izgleda ta strahota. Mislim da na taj način čitalac dobije jedno drugačije iskustvo. Istraživali smo da li ima ovakvih knjiga u BiH i nismo našli ništa slično. Nema ih ni vani. Još niko nije osmislio jednu mitologiju.

RSE: Često ljudi danas prizivaju neke nestvarne likove, koje su čitali u djetinjstvu, posebice likove iz stripova. Šta misliš, hoće li u budućnosti biti takvih situacija, da će se ljudi poistovjećivati sa ovom tvojom mitologijom?

Delić: Kao autor, volio bih da vidim neke od njih uživo. Obzirom da znam šta one rade u tim pričama i šta čine ljudima, definitivno ne bih volio da postoje. Vjerovatno nikada nisu ni postojali, ali nikada se ne zna.

RSE: Zanimljivo je da ti je prijateljica rekla da su "Seoske strahote" feministička knjiga. Šta ti misliš?

Dedić: Znamo u kakvom su položaju žene bile, posebno na selu, u doba kada su se pričale te priče. Možda je iz mene progovorio nekakav nenin revolt. Meni je nena pričala te priče, naročito o tim ženama, koje su vukle muškarce pod vodu i igrale kolo oko njih, na njivama, u ponoć, kada su se vraćali sa sijela. Možda je to, na neki način, njihov odgovor iz prošlosti, da pokažu da su imale šta reći i da su imale snagu, samo im nije niko dozvolio da budu jake žene, a trebao je.

BiH još uvijek čeka svoj strip o ratu

RSE: Tvoj prvi strip koji si uradio sa našim kolegom novinarom, Samirom Karićem, "Prešli su", govori o Srebrenici, ali zaista ima jednu povijesnu simboliku.

Delić: Samir i ja smo počeli, napravili smo jedan od tih koraka. Dosta ljudi je uradilo dokumentarne filmove i napisalo knjige. Strip sa tridesetak stranica, sa tom pričom, najbliži je dječjem uzrastu. Neki dječak ili djevojčica, kada ga pročitaju, mogu otprilike da shvate šta se dogodilo u Srebrenici. Zato je to važno, bar meni, da smo mi to uradili. Ta kratka forma se brzo pročita. Neko će od toga pokušati uraditi nešto svoje. Nadam se, da će neko u budućnosti uraditi, da li film, da li strip, da li crtić.

Nešto slično je urađeno o stradanju Jevreja, strip "Maus", u kome su mačke i miševi glavni likovi u stripu. Ja se i sada naježim kada se sjetim tog stripa i koliko je to jaka priča. Neko je na takav način uspio da ispriča nešto tako strašno, takvu tragediju koja je pogodila Jevreje. Mi smo nešto uradili, ali to je malo. Zašto neko, još talentovaniji od nas, ne bi uradio jednu priču o Srebrenici. Najbolje stripove o ratu u BiH su uradili stranci, o ratu u Sarajevu i Goraždu. Zašto ne bi, neko naš, odavde iz BiH, i napravio jednu priču o Srebrenici, i ne samo o Srebrenici.

Ko crta zlo ne misli
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:05:15 0:00


RSE: Novinar si i počinješ raditi u jednoj od veoma velikih medijskih kuća, na Al Jazeeri. Kakva je tvoja vizija tebe u novinarskom svijetu i kako gledaš na novinarsku profesiju?

Dedić: To je jedno od najtežih pitanja ikada. Svako uzima sebi za pravo da komentariše rad u medijima, iako to nije radio. Mi znamo šta su novinari. Novinar mora bit sveznalica, mora znati od svega po malo, a opet mora nešto i napisati. To mu nije jedini posao. Pored glavne priče, ima još dosta zadataka koje on mora raditi. Novinar mora svoju svijest prebacivati, pogotovo lokalni novinari, sa sporta na muziku, na kulturu, sa kulture na politiku. Onda se mu sve to u glavi pomiješa. Događaju se greške, događaju se previdi.

Ima puno onih koji se nazivaju novinarima, a u stvari samo skupljaju vijesti i metodom kopi-pejst onoga što je neko objavo na Fejsbuku. To nije novinar. Novinar je onaj koji ode na lice mjesta i koji uradi priču, kakvu god da donese, on donese neku priču. Mislim da će se i to iskristalisati, vratiće se to na staro, htjeli mi to ili ne.

Vidimo i sami da svim tim lažnom vijestima čitaoci sve manje i manje vjeruju. Već otprilike znaju kome će se obratiti za istinite vijesti. I tu se profilira publika. Neko je rekao – novinarstvo je najbolji zanat koji se napusti na vrijeme. To je možda i najbolji opis novinarstva.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. godine nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina, posebice djece. Dobitnica je nagrade UNICEF-a za promicanje prava djece.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG