Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila Izvještaj prema kojem Bosna i Hercegovina po svim parametrima ima najzagađeniji zrak od svih zemlja u Evropi, a teritorija Balkana i Istočne Evrope prednjači u odnosu na ostale zemlje. Prema toj ljestvici, na drugom mjestu po zagađenosti zraka je Makedonija, Crna Gora je na petom a Srbija na sedmom mjestu. BiH, Bugarska, Albanija i Ukrajina su zemlje sa najvišom stopom mortaliteta zbog visoke koncentracije štetnih čestica.
Može li se situacija u BiH promijeniti i učiniti zdravijom prirodnu sredinu, govori Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle.
RSE: Izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije potvrdio je ono što se već zna - građani BiH, a posebno pojedinih gradova, praktično se guše svake jeseni i zime zbog visoke koncentracije otrovnih čestica u zraku. Ima li naznaka da će se situacija poboljšati?
Agić: Kada posmatramo rezultate u 2014, 2015, 2016 i do sada u 2017., vidljiv je trend rasta zagađenja, što znači da je situacija u Bosni i Hercegovini sve lošija. Ono što je problem, što Bosni i Hercegovini daje „prednost“ da će biti i dalje jedna od najzagađenijih zemalja u Evropi jeste to da druge zemlje imaju odgovornije vlade i da one na osnovu takvih izvještaja planiraju određene mjere. Međutim, u BiH taj problem se ne prepoznaje i zato nam iz godine u godinu situacija postaje još lošijom.
RSE: Ako je situacija tako loša, zbog čega izostaju alarmantna upozorenja nadležnih?
Agić: Nadležne institucije donose planove interventnih mjera u slučajevima prekomjernog zagađenja zraka. I one ga tako naprave da ne moraju reagovati, oni žele da zadrže stanje kakvo jeste, da ih niko ne proziva. Zato nemamo alarmantna stanja, jer, ukoliko bi u slučaju prekoračenja graničnih vrijednosti kvalitete zraka, opasnih po građane, vlasti morale proglasiti alarmantno stanje, recimo, kao što je bilo u Kini, da nema škole, da ne rade institucije, onda bi se priznalo postojanje tog velikog problema. Ovako, planom koji oni naprave za interventne mjere, oni štite sebe, ustvari, stavljaju građane u takvu situaciju da žive u zagađenom ambijentu, a da ih niko ne upozorava na to.
RSE: Kada bi BiH imala još savremenije uređaje za mjerenje kvalitete zraka, da li bi podaci bili još gori?
Agić: Da. Mi sada mjerimo određene parametre i najkritičnije su čvrste čestice i sumpordioksid koji su prisutni u zraku, međutim, imamo gradova gdje postoje aromatski spojeve u zraku, kao što je, recimo, Lukavac. Međutim, nemamo mjerenja takvih spojeva koja bi pokazala da oni imaju još većih problema, u odnosu na druge gradove. Nemamo analiza čvrstih čestica. Na filterima se mjeri prisustvo čvrstih čestica, ali niko ne vrši analizu da bi pokazao šta je u tim čvrstim česticama. Nije svejedno šta mi udišemo – ako su teški metali, oni se integriraju u našem organizmu, ostaju u krvotoku, onda je to puno veći problem nego ako te čvrste čestice nisu opterećene teškim metalima. Znači, trebala bi dodatna istraživanja, mada analize koje pokazuju prisustvo ovih čestica već ukazuju na alarmantno stanje i po njima bi već trebalo reagovati.
RSE: Šta bi nadležni mogli uraditi prije dolaska još jedne sezone u kojoj će građani udisati loš zrak i pokušati se zaštiti šalom preko usta?
Agić: Prvo što bi trebala federalna Vlada uraditi jeste da ne prebacuje više odgovornost na kantone. Kod nas, federalno ministarstvo je nadležno za problem zagađenja zraka u Federaciji, međutim, oni uglavnom odgovornost prebacuju na kantone, kantoni se brane postojanjem federalne nadležnosti itd. Oni moraju, prije svega, napraviti granične vrijednosti za čvrste čestice, posmatrajući, recimo, PM 2,5, napraviti satne granične vrijednosti, dnevne granične vrijednosti, jer tada bismo imali stalno prekoračenje graničnih vrijednosti i prag uzbune. Samim tim bi se više pokazalo građanima i vlastima da postoji problem. Ono što se može uraditi je da se u gradovima koji imaju povećane koncentracije zagađujućih materija, zabrani spaljivanje uglja u individualnim ložištima i da pomognu građanima da pređu na druge energente. Nije teško rješiti taj problem. Mogu se donijeti odluke o smanjenju zagađenje iz individualnih ložišta, o smanjenju zagađenje iz saobraćaja, recimo zabranom vožnja automobila u užim gradskim jezgrama bar u periodu kada se zna da su povećane koncentracije otrovnih čestica. Na primjer, imamo Nacionalni plan za smanjenje emisije iz velikih ložišta – to su naše termoelektrane. Hitno treba krenuti sa odsumporavanjem termoelektrana, dodatno povećati inspekcijski nadzor svih industrijskih postrojenja koja su kritična.
RSE: Ali, sve bi se to trebalo pokenuti na vrijeme, a ne onda kada BiH pristisne magla i smog...
Agić: To je to. Kad imamo povećane koncentracije štetenih čestica, kada imamo temperaturnu inverziju, mi se tada samo možemo nadati boljim klimatskim uslovim, čekati da puhne vjetar ili se moliti Bogu da preživimo. Mora se preventivno djelovati, ne možemo kad dođe zima reći ljudima da ne lože ali možemo im ranije dati subvencije da pređu s uglja na neki drugi materijal, da izoliraju kuće, itd. Međutim državne institucije misle na druge projekte i probleme - kako se održati na vlasti, kako voditi diskusiju o nekim nerealnim željama, ali ne žele investirati u konretne mjere da bi njihovi građani preživjeli. Jer, vidimo da sve više ljudi razmišlja o tome ili već odlazi iz BiH, na druga mjesta, gdje će im djeca udisati čist zrak. Meni je teško što ima veliki broj ljudi koji kažu“ moje dijete koristi pumpicu“ i to je jako tužno ali je tužno i to što kažu da razmišljaju o odlasku.
Jer, ljekari upozoravaju da i najmanje koncentracije čvrstih čestica koje udahnemo danas, mogu izazvati posljedice u narednih 20-30 godina. Zašto? Zato što se te čvrste čestice akumuliraju u organizmu i mogu biti uzročnik oboljenja, nakon dugog niza godina. S druge strane, imamo sumpor dioksid koji je izuzetno agresivan i uzročnik je, zajedno s prašinom brojnih bolesti – raka pluća i kože, problema u respiratornom i kardiovaskularnom sistemu, odnosno, postoji veliki broj oboljenja koje uzrokuje zagađenje zraka.
Facebook Forum