„Izaberimo mir zajedno“ zajednički je projekat CARITASA i CRS-a u okviru kojeg je snimljen i dokumentarni film. Glavni protagonisti filma su bivši logoraši sve tri nacije u BiH, koji kroz svoja iskustva šalju poruku mira i pouke o strahotama rata.
Stanislav Krezić, Anđelko Kvesić, Amir Omerspahić, Janko Samouković su bivši logoraši. Godinama preživljene traume potisikivali su duboko u sebi i daleko od javnosti u nadi da će ih zaboraviti, ali kažu kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve teže.
Onog trenutka kada su odlučili javno progovoriti o svojim mukama i mučiteljima kroz program „Izaberimo mir“ oslobodili su potiskivane emocije i traume i uskoro osjetili olakšanje.
Naročito kada su shvatili da nisu sami, te da su strahote rata, tamnovanja i mučenja proživjeli i drugi, kaže Stanislav Krezić, koji je pet i po mjeseci proveo u logoru pod kontrolom Armije BiH Potoci u blizini Mostara:
„Logoraši koji su najviše prošli, najteži put, kad se nađu vrlo brzo dođu do zajedničkog cilja, a nama je zajednički cilj da reknemo šta nam se
"Naše priče kad čujete, onda vidite da su sasvim iste te priče iz tri različita naroda i od tri različita čovjeka koja to pričaju", kaže Stanislav Krezić.
desilo u logorima. Čak ne trebamo ni imena govoriti – svi bi shvatili da su logori potpuno isti bili u sva tri naroda. Mi smo prošli dvije godine ovoga programa. Ispočetka sam mislio da nikad neću pričati o zločinu koji sam vidio. Kasnije sam vidio da, kad smo počeli javno govoriti i izlaziti na javne tribine, na ovaj način mogu pomoći mladima, da doprinesem ovome društvu da ne bi došlo ovo zlo ponovo nekada. Naše priče kad čujete, onda vidite da su sasvim iste te priče iz tri različita naroda i od tri različita čovjeka koja to pričaju.“
Amir Omerspahić kao dvadesetogodišnji mladić nakon pada Žepe odveden je u logor Šljivovica kod Užica, gdje je proveo pola godine. Kaže da je kao i svi drugi zatvorenici preživio goglotu ratnog logora, ali da ipak u vremenu zla postoje i dobri ljudi. Upravo jedan takav spasio je život ovog, tada golobardog mladića, a Amir je svog spasioca ponovo sreo prije nekoliko mjeseci u Višegradu:
„Meni je doktor spasio život u Užicu. Ja sam imao gangrenu pošto su mi Srbi, ti vojnici dok sam bio kod njih, pa su nas predali MUP-u Srbije, prebili prste. I ja sam dobio gangrenu. Taj me doktor spasio u Užicu kad sam došao u bolnicu. Da mi je neko to reko, ne bih mogao vjerovati, ali čovjek mi je, nit me zna ni pozna, spasio život. Tog sam doktora prije tri mjeseca sreo u Višegradu, oči u oči. Bilo je emocija, bilo mi je teško, pustio sam i suze, vjerujte. Ja to kažem ljudima sada, mlađim generacijama, da ne dijele ljude po vjeri i naciji, nego samo na dobre i loše. Taj doktor primio me ljubazno u bolnici, odsjekao mi je jedan dio palca, ostala mi ruka - bila je ruka u pitanju, za dva dana bi mi odsijekli i ruku. Da li bih preživio ko zna, jer sam imao gangernu.“
Najspremniji oprostiti
Kako je izgledao ponovni susret, Amir priča:
Fotografija iz logora Dretelj, foto: sutra.ba
„Bilo mu je drago. Kaže da me vidio kao preplašenog dječaka. Kaže: ’Vidio sam da si zbunjen, preplašen.’ Bio sam mršav i prljav - nismo se gore ni kupali, ništa, to je bila katastrofa. I čovjek priča: ’Moje je da liječim ljude bez obzira ko su i šta su.’ Ja sam o tom doktoru pričao i prije nego što smo se počeli ovo družiti, ja sam pričao kako mi je taj čovjek spasio život. Imam sliku, slikao sam se sa njim, evo kući. Držim je ovdje, u dnevnoj prostoriji i ko me god pita ko ti je ovo, to je doktor koji me spasio kad mi je bilo najteže.“
A da je humanosti bilo i među mecima zaraćenih strana na prvim linijama fronta, svjedoči i priča Anđelka Kvesića iz Busovače koji je ranjen kao pridadnik HVO-a u blizni Zenice, potom zarobljen i odveden u tamošnju bolnicu:
„Meni je, prije svega, pomogao doktor Omer. Bio sam ranjen, povremeno sam dolazio svijesti, pa sam čuo da mu je bolničarka rekla: ’Doktore, imamo još samo dva zavoja’, iako je ona znala da sam ja bio njen nastavnik, on je rekao: ’Ne pitam te koliko imamo nego daj, jer se mora pružiti pomoć.’ Druga je vozač koji me vozio od Lašve do Zenice, ne znam koliko, ali bezbroj puta dozivao me da ne bih zaspao jer se on bojao da ne bih umro. Kad smo
"Najljudskije djelo je znati oprostiti onome ko ti je nanio određeno zlo", kaže Anđelko Kvesić.
došli u zeničku bolnicu, kad ga je doktor pitao:’Kako ti pripadnik Armije BiH voziš ranjenog pripadnika HVO-a’, on mu je rekao: ’Doktore, radite vi svoj posao, a ja radim svoj.’“
Gotovo je nevjerovatno da oni koji su najviše patili ili još uvijek pate od posljedica rata, najspremniji su oprostiti i krenuti dalje jer, kako kažu, živjeti se mora. A kada se mora, onda je lakše i ljepše oprostiti nego mrziti, vjeruje Anđelko Kvesić:
"Zaboraviti djela se ne mogu, ali se oprostiti i pomiriti mora. Do pomirenja mora doći i ljudi s ljudima moraju živjeti. I ja mislim da je najljudskije djelo znati oprostiti onome ko ti je nanio određeno zlo. Svakako da je oprost jedno djelo koje u čovjekovoj duši stvara određeno zadovoljstvo.“
I ovdje se priča o ljudima i ljudskosti, njihovoj patnji i oprostu ne završava nego, čini se, upravo počinje - bar tako vjeruju naši junaci.
