Geoffrey Nice: Ko je K144?

Geoffrey Nice (bivši tužilac haškog tribunala), The London Review of Books

Krajem prošle godine objavljeno je da je kasnih devedesetih godina premijer Kosova Hašim Tači, skupa sa ostalim političkim liderima kosovskih Albanaca, trgovao organima srpskih zatvorenika u susjednoj Albaniji. Neki dokumenti impliciraju da su organi sakupljani dok su zatvorenici još uvijek bili živi. Optužbe su zasnovane na izvještaju Vijeća Evrope koji je napisao švicarski senator Dick Marty. One se poprilično razlikuju od optužbi podnesenih protiv nekoliko ljudi kojima se trenutno sudi na Kosovu i koji su optuženi da su prevarili donatore bubrega različitih nacionalnosti zbog novca koji im je obećan ukoliko daruju svoje organe. Kriminalne grupe odgovorne za ovaj slučaj su navodno povezane sa političkim vrhom, ali neobično je da Marty dopušta da dvije različite skupine optužbi podržavaju jedna drugu.

Tači je bio vođe kosovske delegacije na propaloj Mirovnoj konferenciji u Rambouilletu u februaru 1999. godine. U to vrijeme on je bio vođa političkog krila Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i izabran je da ide u Rambouillet umjesto kosovskog predsjednika Ibrahima Rugova, kojeg je srpska vlast ubrzo nakon toga poslala u Italiju „za njegovo dobro“. Tačijevo prisustvo u Rambouilletu je jasno pokazalo promjenu u kosovskoj politici, od nenasilnog otpora koji je zagovarao Rugova do oružanih sukoba OVK.

Lideri OVK podržani od strane Amerike su predstavljali mladu generaciju kosovskih Albanaca, od kojih su mnogi ranih devedesetih otišli u zapadnu Evropu te su često slali u Kosovo dio svoje zarade kako bi pomogli nadolazeće oružane sukobe. Tači je bio jedan od njih. Do 1993. je studirao u Švicarskoj, gdje je pomogao osnivanje Narodnog pokreta Kosova.

Nije bilo teško uočiti šta je u Rambouilletu Amerika zahtijevala od obje zaraćene strane: Srbima je rečeno „potpišite ili ćemo vas bombardovati“, a Kosovarima je rečeno „potpišite ili ćemo vas napustiti“. Tači je shvatio političku realnost čak iako je prije potpisivanja morao da se dogovori sa svojim drugovima teroristima/borcima za slobodu/iredentistima. OVK je znala da ne smije izgubiti podršku SAD i NATO-a te je Tači potpisao sporazum pod uvjetom da se u naredne tri godine održi referendum o trajnom političkom rješenju na Kosovu. Takav referendum, koji bi doveo do nezavisnosti Kosova bi bio prokletsktvo za srpsku delegaciju koja je stoga odbila potpisati. Neuspjeh da se postigne dogovor je doveo do intervencije NATO-a. Cilj je bio spriječiti humanitarnu katastrofu: više od 200.000 civila je protjerano do decembra 1998. Do kraja konflikta milion ljudi je bilo raseljeno i najmanje 10.000 kosovskih albanaca je ubijeno. Kosovo je postalo međunarodni protektorat kojim je najprije upravljala Misija UN-a na Kosovu (UNMIK), a zatim Misija Evropske unije (EULEX).

Oslobodilačka vojska Kosova je podijeljena na nekoliko dijelova od kojih je jedan vodio Tači. Drugi je vodio Ramuš Haradinaj, bivši vojni komandant koji je 2004. postao premijer. Haradinaj je bio u uredu premijera svega nekoliko mjeseci kada je optužen od strane Međunarodnog tribunala u Hagu (ICTY). On se zatim predao, suđeno mu je te je na kraju i oslobođen optužbi o zločinima protiv Srba i "nelojalnih" kosovskih Albanaca. Haradinaj nije bio jedini politički lider OVK koji je optužen: Fatmir Limaj je također optužen i oslobođen. Ali Tači nije nikada optužen niti je pozvan za svjedoka od strane tužiteljstva ili odbrane ni u jednom suđenju u Hagu. Protiv njega su iznete ozbiljne optužbe, od kojih je mnoge izrekao Milošević na svom vlastitom suđenju, ali sud te optužbe nikada nije procesuirao.

Optužbe o trgovini organima su se prvi put pojavile 2008. godine u knjizi "Gospođa tužiteljica" Carle del Ponte, koja je tada bila glavna tužiteljica Haškog tribunala (gdje sam ja bio jedan od njenih kolega). Ona se pozvala na mnoge izvore, od kojih nijedan ne može biti identificiran. Smaknuća i odstranjivanja organa su se, kako ona tvrdi, odvijale na kraju ili odmah po završetku sukoba na Kosovu u junu 1999.godine. Koliko su pouzdane ove optužbe? Na kojim su dokazima zasnovane? Koliko ja znam, ni jedna žrtva do sada nije identificirana. Jesu li one možda dio medijske kampanje kojom se želi spriječiti priznavanje Kosova kao nezavisne države?

Priče u srpskim medijima sugeriraju da mnoge od ovih optužbi dolaze od zaštićenog svjedoka K144, mada del Ponte uopće ne spominje ovaj izvor u svojoj knjizi, a ne spominje ga direktno ni Marty u svom izvještaju. Kako tvrde mediji, K144 ima informacije iz prve ruke o ubijanjima srpskih zatvorenika čiji su organi zatim odstranjivani i prodavani. Srbi nagovještavaju, mada bez jasnih formulacija, da je K144 zapravo „zaštićeni svjedok“ Haškog tribunala. Svjedoci koji su pozvani da svjedoče na suđenju Miloševiću i koji se odnose na Kosovo su doista bili označeni slovom „K“, ali niz završava sa K116. Ako je K144 stvarni pseudonim, kako su srpski mediji saznali za njega i od koga? Ko je K144? Na web stranici Haškog tribunala se spominju mnogi svjedoci sa oznakom „K“, ali ne i K144.

Dva scenarija

Prema navodima jednog novinskog članka, K144 tvrdi da se dogodila:

„...trgovina vitalnim organima otetih kosovskih Srba koja vršena pod direktnom supervizijom Hašima Tačija i lidera OVK uz podršku albanskih vlasti ...
Ljekari su pregledali sve zatvorenike i na osnovu informacija dobivenih iz Italije koji organi su potrebni odlučivalo se ko ide pod nož ... Zatvorenici su bili pod anestezijom, njihovi organi su odstranjivani te su nakon toga ostavljani da umru jer im nije pružena potrebna pomoć ...U nekoliko slučajeva su mlađi zatvorenici bili zašivani nakon što im je odstranjen jedan bubreg te su vraćani među ostale zatvorenike ... Najveća masovna grobnica sa oko stotinu tijela ubijenih srba se nalazi u Burrelu u centralnoj Albaniji.“

Burrel je istražen od strane Tribunala tokom suđenja Miloševiću 2003. i 2004. zbog optužbi da su tamo mučeni srpski vojnici. Nije otkriven niti jedan dokaz, iako je Tribunalu rečeno da su nađeni nejasni tragovi krvi u zgradi poznatoj pod nazivom „Žuta kuća“ i da je nađeno nekoliko, uglavnom praznih, bočica od lijekova.

Ukoliko je svjedok K144, kako tvrdi Marty, doista dao ovu izjavu prije marta 2006. kada je Miloševićevo suđenje završilo smrću optuženika, ja bih o tome znao zbog mogućih posljedica te izjave na Miloševićev slučaj. Ostali advokati bi također znali o tome i informacija bi, prema pravilima Tribunala, morla biti prenešena Miloševiću. Srpski dnevni list „Press“ tvrdi da del Ponte zasniva svoje optužbe na izjavi svjedoka K144. Haški tribunal je izostavio ovu konttroverz i nije ništa komentirao.

Još jedan srpski dnevni list, „Večernje novosti“, je nedavno objavio optužbe koje iznosi drugi svjedok kojeg oni nazivaju „Lj.K“ i kojii tvrdi da osobno zna šta se tačno desilo.
Prema njenoj izjavi, „tim hirurga je odlučivao o ostranjivanju organa. Srce, koštana srž, rožnice, bubrezi i jetra su odstranjane otetim žrtvama nakon čega su privatnim helikopterima odstranjeni organi prenošeni u specijalnim prenosivim frižiderima“. Ukoliko bi ove optužbe imale osnovu, mislim da bi Miloševiću dobio ove glasine od obavještajnig službi, kojeg su ga hranile informacijama koje bi on nemilosrdno iskoristio da napadne svjedoke tužilaštva. Ali on nikad nije spomenuo nikakvu trgovinu organima.

Marty je, kao i del Ponte, švicarski pravnik i bivši tužitelj u pokrajini Ticino. On kaže da njegov izvještaj nije krivična istraga već ima za cilj da istraži albanski klanovski život i njegovu povezanost sa organiziranim kriminalom te navodi da su sukobi iz 1998. i 1999. više obračun gangstera nego pobuna protiv Srba. Marty tvrdi da je organizirani kriminal na Kosovu predvođen trenutnim političkim elitama, što uključuje i Tačija. On, kao predstavnik Vijeća Evrope, koristi svoj imunitet kako bi se odbranio od sudskog progona i optužbi za klevetu i iznosi detalje dva moguća scenarija u slučaju trgovine organima: jedan u kojem su zarobljenici operirani, a drugi u kojem su donatori prevareni. Međutim, on ne uspjeva dokazati nikakvu povezanost između ta dva scenarija iako oba uključuju kosovske političare. On dalje navodi da je zapad bio spreman podržati kosovske Albance u svemu u tolikoj mjeri da su se mogli izvući čak i u slučaju da su trgovali ljudskim organima pred nosom zapadnih posmatrača.

U Martyjevom izvještaju se navodi:

„Čitav proces je navodno okončan u Fushe-Kruje (gradu u Albaniji) i mala, odabrana grupa zatvorenika OVK se tu suočila sa svojom smrću. Postoje jasne indikacije od izjava svjedoka koje smo prikupili da su neki od zatvorenika postali svjesni svoje konačne sudbine i da su se „dogovorili“ sa svojim zarobljivačima da budu poštede toga da budu „isjeckani na dijelove“ ... Kada su pregledani od strane osoba koji su nazivani „ljekarima“, zarobljenicima je moralo biti rečeno da će biti tretirani kao neka vrsta medicinske robe ... Zarobljenici su ubijani, obično metkom u glavu, nakon čega su operirani kako bi im se odstranio jedan ili više organa ... Uglavnom se radilo o "bubrezima leševa", tj. bubrezi su odstranjivani posthumno. Nije se radilo o nizu planiranih hirurških procedura koje su zahtijevale kontrolirane kliničke uvjete i, na primjer, upotrebu anestetika ... I kad su hirurzi potvrdili da su spremni da operiraju, zarobljenici su pojedinačno dovođeni u „sigurnu kuću“, gdje su masovno ubijani od strane vojnika OVK, nakon čega su njihova tijela brzo prenošena u klinike."

Đukanovićev put

"Radi ravnoteže", Marty priznaje da neki izvještaji „nastoje da dramatizuju činjenice ... mi nismo našli osnove za tvrdnje da je nekim žrtvama izvađen bubreg nakon čega su „zašivene“ Taj detalj uvijek zvuči maštovito, kao što su priče da su ratni zločinci u BiH šutali odrubljene ljudske glave, za koje također nije bilo čvrtsih dokaza.

Marty ne objašnjava zašto bi ovaj skupi proces – potrebno je platiti doktore dovoljno da šute o ovome i potrebno je iznajmiti helikoptere – bio bolja ideja nego, recimo, unosna trgovina u krijumčarenom duhanu u koju su Crna Gora i Srbija kao i Kosovo već dugo uključene, ili, pak, trgovina drogom.

Uzevši sve ovo u obzir, da li je Tači uspio da izbjegne pravdi? Drugim vođama OVK je suđeno i nekima od njih suđenja su ponovljena, uključujući i Hardinaja, koji je optužen za pritisak na svjedoke na prvom suđenju. Jedno ponuđeno objašnjenje zašto Tači nije optužen je da je Madelaine Albright naredila Tribunalu da ne podiže optužnicu; del Ponte kaže da nema dovoljno dokaza protiv njega. Zašto se onda njegovo ime iznenada veže za navode o trgovimni organima, što jer vjerovatno najmanje vjerovatna optužba od mnogih sa kojima se susretao?

Zašto del Ponte tvrdi da njemu nije moglo biti suđeno u ICTY-u? Egzekucija i kasapljenje ratnih zarobljenika za ili neposredno nakon ratnog sukoba bi sigurno bili okvalificirani kao ratni zločin. Krajnji rok za nove optužnice u Tribunalu je bio januar 2004., ali nešto tako ozbiljno kao ovi navodni zločini bi dobilo poseban status od strane UN-a.

U svakom slučaju, dokazima bi se bavio tribunal umjesto da se o njima priča u memoarima. Martyjev izvještaj, koji je objavljen dvije godine nakon knjige del Ponte, ne nudi ništa novo od glasina koje je ona javno objavila i koje su srpske web stranice i novine od tada ponavljale i dotjerivale. Marty krije svoje izvore iz straha – rečeno nam je – jer bi im mogli nauditi Kosovari ili, čak, Albanci.

Tači sam kaže da ga ove glasine „neće zaustaviti“ i da su optužbe djelo „mreže koja se protivi nezavisnosti Kosova“. U intervjuu Expressu iz Prištine on je rekao da je „naviknut na takve optužbe“ i da vjeruje da „Marty nije bio sam u ovome i da je 'klub protiv nezavisnosti' stajao iza njega.“ Da li je u pravu? Marty se nedavno potrudio da „pojasni“ svoje zaključke i u jednom intrevjuu kaže da njegov izvještaj ne sadrži tvrdnje da je Tači lično uključen u trgovinu organima; ali u stvarnosti ti navodi i dalje stoje i šteta je već učinjena.

Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, ubrzo nakon što je Tači postao premijer, i počeo da lobira za podršku dvije trećine zemlaja članica UN-a koja je potrebna za formalno priznanje. Prošlog jula Međunarodni su pravde u Hagu je presudio protiv osporavanja kosovske nezavisnosti od strane Srbije. Kosovo je na putu da postane član UN: 74 države su ga već priznale. Da li Srbija koristi navode protiv Tačija u pokušaju da to blokira? Predsjednik Srbije Boris Tadić je javno rekao prije nekoliko sedmica da „Srbija veću dugo čeka jedav ovakav izvještaj“ – tj. izvještaj koji ne optužuje Srbe za sve strašne stvari koje su se desile u bivšoj Jugoslaviji.

U svakom slučaju, ovi novi navodi protiv Tačija trebaju biti ispitani. Postoji paralela sa Milom Đukanovićem koji je bio ili premijer ili predsjednik Crne Gore skoro neprekidno od 1991. godine. Kao mladić, on je bio usko povezan sa Miloševićem. Između 2002. i 2009. godine on je bio predmet istrage o trgovini duhanom od strane talijanskih vlasti, i to mu još uvijek visi nad glavom. Crna Gora, kao i Kosovo, se može vrlo lako optužiti da je država kriminala. Kao i Kosovo, traži članstvo u EU. Đukanović je upravo najavio da će odstupiti sa vlasti i da više neće imati političku funkciju. Ovo je, kažu neki, učinjeno kako bi se olakšao ulazak Crne Gore u organizacije koje su spremne da pregovaraju sa onima sličnima Đukanoviću i Tačiju kada njihove države budu izlaze iz konflikta ali nakon toga žele nekog manje kompromitovanog. Tači će možda morati slijediti Đukanovićev put ako trenutne glasine nastave da kruže.