Dostupni linkovi

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Boris Pavelić, novinar riječkog Novog lista.

Subota, 17. siječnja 2009.

Barack Obama krenuo je danas stopama Abrahama Lincolna da u utorak, 20. siječnja, stigne do inauguracije za prvoga crnačkog predsjednika Amerike. Istoga dana, Izrael je najavio prekid napada na Gazu, od čijeg je početka 27. prosinca poginulo više od 1.200 ljudi, među kojima tristo
djece i najmanje stotinu žena. Moja Ljubica - "the rock of our family, the love of my life" - slaže se da bi bilo lijepo kada bi koincidencija ta dva događaja simbolizirala novi početak za ovaj svijet. Dok nas činjenice ne uvjere u suprotno, nadat ćemo se da ona to uistinu i jest. Uživamo u fascinaciji Barackom Obamom, premda njegov izbor gotovo sigurno neće utjecati na Hrvatsku. Gledana izdaleka, ova mala zemlja danas je poput
sela dobrih Hobita kojima samo vlastite nespretnosti nakratko ometaju blagostanje. Ali to je, dakako, zašećerena, duboko pogrešna predodžba.

Nedjelja, 18. siječnja 2009.

Naviknuo sam već da se u Hrvatskoj ne događa ništa veliko ni poticajno: ovdašnji je javni život vrtnja u zatvorenome krugu jalovosti vlade da ubrza priključenje EU, cilja koji proglašava ključnom nacionalnom temom, a ne čini ništa da ga takvim i učini; ostatak medijskoga prostora troše pravosudna katastrofa, sport, crna kronika i medijsko smeće. A danas, riječki Novi list, novine u kojima radim, objavio je kako je u prva dva tjedna ove godine prikupljeno četrdeset posto manje poreza nego lani. Nastavimo li tako, ulicama će se uskoro valjati gnjevna vojska prevarenih i siromašnih. Oni oprezniji već su upozorili na širu sliku: socijalna katastrofa uzrokovana aktualnom krizom mogla bi u Europi probuditi zaspalu avet populizma. Barack, požuri!

Ponedjeljak, 19. siječnja 2009.

Mihajlo Šeatović živio je u Novskoj. U studenome 1991. ubili su ga hrvatski vojnici. Oslobođeni su. Njegova supruga Marica tužila je državu. Tužbu je odbio Općinski sud u Novskoj, a umirovljenica s 1.700 kuna mirovine morala je platiti osam tisuća kuna sudskih troškova: svaki mjesec, trećina mirovine državi. Vrhovni sud ukinuo je presudu i suđenje vratio na početak. Općinski sud u Novskoj tužbu je odbio i drugi put. Gospođa Šeatović danas mi javlja da opet mora platiti deset tisuća kuna sudskih troškove! Šokantno, jer je Ustavni sud potkraj prošle godine presudio da sudovi ne smiju naplaćivati sudske troškove žrtvama terorizma iz 1991. Sudovi očito ignoriraju Ustavni sud. Marica Šeatović nije jedina umirovljenica kojoj će i poslije njegove odluke oduzimati trećinu mirovine. Višestruka, deprimirajuća nepravda: vojnik koji radi za državu ubio joj je supruga, a ona sada istoj toj državi mora dvaput plaćati jer se bori za odštetu na koju ima pravo. Hrvatsko pravosuđe nije
samo lijeno, aljkavo, sporo i cinično - ustrojeno je tako da onemogućuje pravdu.

Utorak, 20. siječnja 2009.

Inauguraciju Baracka Obame gledali smo kod kuće, usred veselog kaosa razbacanih Nikšinih igračaka. Nismo ljudi mase, ali danas smo se prepustili globalnome uzbuđenju. Vjerojatno ima političke infantilnosti u tolikoj euforiji zbog Obame. Ne zaboravljamo li njome naličje Amerike? Ne popuštamo li njome zovu "panem et circenses", dopuštajući da nas mimoiđu istinske nesreće ovoga svijeta? Možda - ali samo na jedan dan. Ne smatramo se ljudima kojima je lako prodati političku laž. Čak ni Barack Obama ne može očekivati bjanko ček naše podrške.
Zato smo si danas dopustili punom dušom navijati za njega, za ono što simbolizira, i oduševljavati se porukama pomirenja, poštovanja različitosti, solidarnosti i hrabrosti iz njegova inauguracijskog govora. A Nikšu smo fotografirali pred televizorom u času kad je Obama onako
nespretno ponavljao predsjedničku zakletvu. Dijete je danas navršilo godinu, sedam mjeseci i šesnaest dana. Fotografirali smo ga s nadom da će mu ta fotka jednom značiti više od obične uspomene na roditelje koji ga vole snažnije nego što će ikad moći zamisliti.

Srijeda, 21. siječnja 2009.

Natrag u hrvatsku močvaru. Kći bivše ministrice pravosuđa Ane Lovrin izabrana je za sutkinju Općinskoga suda u Zadru natječajem koji je njezina majka raspisala četrnaest dana nakon što je Iva stekla uvjete za kandidaturu. Otkrio je to Jutarnji list, ali ostali mediji mlako su dočekali priču. Ta nezainteresiranost svjedoči o hrvatskoj naviknutosti na korupcijsku bestidnost. Ana Lovrin, naime, simbol je protueuropskoga duha navodno proeuropske Sanaderove vlade: kada je, kao gradonačelnica Zadra, bivšega britanskog veleposlanika Johna Ramsdena ponizila posjevši ga pod fotografiju Ante Gotovine, Sanader ju je kaznio - ministarskim mjestom. Ondje je ništila relativne uspjehe prethodnice Vesne Škare-Ožbolt. Činila je to ledenim licem činovnice koja zna da ne mora raditi ništa, jer joj svemoćni zaštitnik osigurava sve. Njezino je ministrovanje obilježeno neskrivenim odsustvom odgovornosti za opći interes. I sada, kad se doznaje da je uhljebila još i kćer, nitko se previše ne uzbuđuje.
Preparirani smo od osjetljivosti na korupciju. Zašto? Zato što svak misli da će jednom doći i njegovih pet minuta - drugog odgovora ne nalazim.

Četvrtak, 22. siječnja 2009.

Bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić sastao se u Zagrebu s predsjednikom Mesićem i premijerom Sanaderom. Objavljeno je to samo u šturim priopćenjima; detalji sastanaka ostali su skriveni. Potvrđuje se, dakle, razočaravajuća bilanca bosansko-hrvatskih odnosa: od početka prvoga Sanaderova premijerskog mandata 2003., ti su odnosi hibernirani na stupnju koji nam je, srećom, nametnula međunarodna jednica: državna granica prelazi se s osobnom iskaznicom, a gospodarska suradnja, manje-više, nesmetano teče. Sve ostalo: poslijeratno nasljeđe, međudržavni sporazumi, složeni međuodnos dviju država i triju naroda - potpuno je zanemareno. Odnosi Hrvatske i BiH mogu se sažeti neveselu krilaticu: loša prošlost - nepostojeća sadašnjost - neizvjesna budućnost. Susjedi s toliko toga zajedničkog zatočenici su blaziranih, nesposobnih i svakovrsnim zločinima kompromitiranih političkih oligarhija.

Petak, 23. siječnja 2009.


Ana Lovrin spokojno je dočekala zakašnjelu kritiku imenovanja njezine kćeri sutkinjom u rodnome gradu. Ravnodušno lice bivše ministrice slika je današnje Hrvatske, u kojoj se pod prozirni tepih europeizacije marljivo metu šporkarije vladajuće klase: objašnjenje, primjerice, člana Državnoga sudbenog vijeća Arna Vičića da je za Ivu Lovrin glasao zato što "ima dobre gene". Ili strateška nesposobnost vlasti da riješi granični spor sa Slovenijom, zbog kojega smo sve dalje od EU, a možda i od NATO-a. Ili bauljanje vlasti pred sve većim gospodarskim problemima. Sličnih "ili" još je mnogo. U vremenu novog optimizma uzrokovanog svježim nastupom Baracka Obame, Hrvatska izgleda poput živoga blata neispunjenih očekivanja. Živimo, bez sumnje, u trajnome navikavanju da ovoj zemlji naprosto manjka sastojaka iz kojih bi mogao isklijati uvjerljiv, nadahnjujući optimizam.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG