Dostupni linkovi

Film o srebreničkom zločinu po istinitoj priči


Scena iz filma “Rezolucija 819”

Mnogo je svjedočanstava genocida počinjenog u Srebrenici, među njima su i brojni “dokumentarci”, ali posebno uspješan je igrani film talijanskog reditelja Đakoma Batijata (Giacomo Battiato), koji je publici predstavljen prošle godine.

Film francuske produkcije, pod nazivom “Rezolucija 819” - što je dokument kojim su Ujedinjeni narodi garantovali sigurnost Srebrenici - istinita je priča o policajcu Jacquesu Calvezu kojeg je najviši UN -ov sud poslao da provede istragu o počinjenom zločinu.

Film publiku ne štedi potresnih dokaza koje je policajac prikupio tokom nekoliko godina na području koje je trebalo biti pod zaštitom UN-a. Ti su dokazi poslužili kao temelj optužbe za genocid protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

"Rezolucija 819" dobila je nagradu publike za najbolji film u okviru Međunarodnog filmskog festivala u Rimu 2008. godine. Podsjećamo na projekciju ovog filma, održanu u Tuzli:

„Žene i decu na onu stranu! Muškarci na ovu stranu!“

„'Ajde, ajde!..“

Po nalogu Haškog tribunala, šest dana nakon masakra, u Srebrenicu dolazi francuski istražitelj Jean Rene Ruez i tu ostaje sve do 2001. godine. S Ruezom je svih šest godina na traženju te istine i masovnih grobnica radio Dževad Bektašević, sadašnji predsjednik Udruženja obitelji žrtava rata iz Vlasenice:

„Ti počeci su bili jako teški. Teško je bilo doći do početnih informacija. Kroz ovaj film prikazan je mali segment toga. 1996. svaki milimetarski pomak je bio ogroman. Ruez je jako uložio sebe u ovaj projekat. Kada je ušao u istinu, htio je da ide do kraja. Samo njegovo prisustvo prilikom izricanja kazne počiniocu za genocid, u Hagu, bilo je kruna njegovog rada.“

Rezolucija 819 UN-a koja je garantirala Srebrenici zaštitu i sigurnost, pokazala se kao pogubna. Srpska vojska odvojila je majke i djecu od muževa i očeva. Činjenica je ovo koja se proteže kroz jednoipol satni film „Rezolucija 819“, italijanskog reditelja Giacoma Battiatoa, a koji je prikazan u Tuzli, gradu gdje su se majke i djeca Srebrenice sklonili nakon krvavog zločina počinjenog u Srebrenici. Majku Hajru Čatić film je vratio u srpanj 1995. godine:

„Desilo se sve ono. Tako su dječake izvodili iz autobusa, tako su upadali u autobuse kada smo mi deportovani prema Tuzli. Ja sam kroz to sve prošla. Evo, ovdje spominje Dobnicu, tu su mi muža našli. Za sina još ne znam. Još mnoga tijela po površini još nisu pokupljena. To nas najviše boli, jer to su životinje raznijele po vrletima, po šumama. Ja znam da je moj sin u šumi poginuo. Živim samo za taj dan da dođem do njegovih posmrtnih ostataka.“

Film „Rezolucija 819“ ne štedi gledatelje od gnusnih zločina: odvođenje mladih djevojaka, ubijanje nedužnih dječaka, bol majki koje pokušavaju oteti svoju djecu iz ruku zločinaca, vraća sjećanje na 1995. godinu. Sinan Alić, predsjednik Fondacije „Istina, pravda, pomirenje“ smatra da će istinski cilj ovaj film doživjeti onda kada bude prikazan kako u Srbiji tako i u RS-u:

„Ako smo nešto fragmentarno znali o Srebrenici, ovaj film to upotpunjuje i razuvjerava moguću varijantu da je ono što se događalo, dio propagandne mašinerije.“

Samo zahvaljujući volji istražitelja Rueza napravljeni su ogromni pomaci:

„U ovom filmu, ja sam to primijetio, urezalo mi se jako, vidi se da je vrlo teško, ono što iritira većinu normalnih ljudi, kad je u pitanju Haški tribunal ili bilo koji sud, oslobodi nekog, ili ga kazni, ili ne kazni. Znači, nema zločina, ako nema žrtve.“

Od samog dolaska majki Srebrenice u Tuzlu, s njima je svakodnevno radila i Teufika Ibrahimefendić iz udruženja „Vive žene“. I dan danas ona dobar dio svog vremena provodi sa ženama - žrtvama rata:

„Osjećam se bespomoćno i samo bih rekla da jedan pravnik koji živi u Londonu na jednoj konferenciji u Prištini je rekao: „Ja mislim da pravni sistem ide na ruku počiniteljima“. Uistinu, da bi se dokazala krivica nekoga, treba ogroman broj dokaza, ogroman broj svjedoka.“

Iako postoji inicijativa da ovaj film uđe i u obvezni školski program kao dio povijesti, mladi ljudi danas veoma teško prihvaćaju činjenicu da se zločin dogodio upravo njihovim roditeljima, prijateljima, susjedima.

Selma Tanović je imala samo deset godina kada je izbjegla iz BiH, danas ima 26 godina i svaka pomisao na zločin veoma joj teško pada. Smatra da mladi ljudi moraju biti glavni inicijatori izgradnje mira među ljudima:

„Mi jednostavno moramo da promovišemo istinu, moramo da se naklonimo tim ženama koje su ovo doživjele, jer je to dio naše istorije.“


Nakon što je prepoznala hlače svoga muža, jedna od majki sagela se nad njih i samo rekla:

„Zašto? Nizašto!“

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG