Dostupni linkovi

Jedna stara priča govori kako su prije nekih dvadesetak godina Tuzlu posjetili japanski privrednici i bili posve iznenađeni da se tako blizu glavnog grada tadašnje zemlje podižu elektrane i hemijski kompleksi opasni po zdravlje ljudi. Ovdje se to onomad smatralo dobrim vicem, ali ljudi koji imaju svoje kuće neposredno ispod tuzlanskih dimnjaka, nisu se smijali. Naprotiv. I onda i sada cvile usljed nedostatka zraka i silne prašine što sve zagađuje, a ljude guši i truje. Mada je broj mrtvih svake godine sve veći i veći, vlasti ne reaguju.

Život uz tuzlansku Termoelektranu za stanovnike naselja Bukinja iz godine u godinu, iz zime u zimu je sve teži. Mještani se razbolijevaju. Oblaci dima i prašina uništiše im sve blagodeti prirode, veš suše u podaščanim prostorijama, ovdje poznatim kao pušnicama, a zraka gotovo da nemaju nikako. Baka Marija Marković više ne može izdržati:

„Uguši! Uguši! Otvorim vrata, ne smijem prozora. Ako otvorim prozore, uguši. Ne mere. A ja jesam teški bolesnik - srce, astma, bronhitis, nema šta nema. Prozora ne smijem ovoriti ni u noći - guši, guši, guši. Ja sam 30 godina radila u Kreki, nisam stana dobila. Ne daju, i eto. Kaže mi onaj jedan u Kreki, umro je on, zakolji vola pa će biti stan. A ja da imam para da kupim vola, ja bih njega kupila da jedem meso, ne bih jela krompir i kupus. Ali nemam. Kćerka mi isto bolesna, na zglobovima. I ona je na lijekovima, eno puna kutija. A šta ću?“

Šimo Jurić priča da snijeg kada padne djeca obično idu u Tuzlu, koja je svega tri kilometra od ovog naselja, da bi vidjeli da je snijeg bijel jer u Bukinju snijeg kada pada, on je crn. Iako su tek nekoliko desetina metara udaljeni od TE Tuzla, nisu čak prikopčani na grijanje, što doprinosi da zrak bude još zagađeniji:

„Ja sam svojim ušima čuo da je to grijanje trebalo na području Bukinja, Šićki i Husino da se radi prije 20, 25 godina. E to se grijanje ne radi. Mi uzimamo na kredite ćumur i još više se zagadi. A to su oni trebali prvo da urade u Bukinju, Šićki i Husino - nego da ide za Lukavac, samo što nije nečiji interes. Sad je do njih sve.“

Živi u Bukinju od 1956. godine kada je i rođen. Od 1999. godine njegova obitelj susrela se s najtežim oboljenjima:

„Otac mi 1999. umro od karcinoma pluća, brat mi dva puta operisan od karcinoma pluća, drugi mi brat ima karcinom na plućima, bori se, sam, ne smije na operaciju. Ja izgledam zdrav, još uvijek ne idem doktoru, ne osjećam potrebu da idem. Nadam se da će svi ovi apeli doći do pravih ljudi, da će se okrenuti i pomoći da se uslovi življenja u Bukinju poboljšaju.“

Jedino što je potrebno jeste smanjiti broj dimnjaka ili da se nađe neko preventivno rješenje kako bi bila smanjila količina ugljenmonoksida. Da apsurd bude veći, struja stanovnicima naslonjenim na TE je, također, veoma slaba:

„Mi nekad kažemo u šali da nam je Termoelektrana u avliji. Elektroprivreda se jednostavno na sve naše apele i pozive oglušavala, nije htjela ni u momentu kad smo mi bili spremni da odemo na pregovore u Sarajevo sa njima da se dogovaramo, međutim nisu oni nas mogli da prime u Sarajevu ni jednoga momenta, pazite. Mi smo očekivali da oni nas prime, mi smo bili spremni doći tamo, oni nas ne mogu da prime - a trebalo nam je pet, deset minuta da samo iznesemo svoje probleme.“

Dalibor Bijelić ima tek 20 godina. Iako su ovdje rođeni i njegovi roditelji i on, nije siguran da je baš dobro ostati ovdje živjeti u Bukinju:

„Ujutru kad se probudiš, otvoriš prozor, dima ti puna soba tvoja. Pogledaš tamo - magla sve. Staviš npr. veš da se osuši - sav crn navečer bude. Nema se gdje da izađe, nema ništa - zagađeno, smrdi, tu Termoelektrana, ne možeš spavati jer buči Termoelektrana. Ja bih volio ovdje da ostanem ako može kako da se spriječi to. Čim je malo jači vjetra, nama tu prašinu odozgo donese, magla bude, smog, smrdi.“

Dalibor bi otišao, a veliki broj njegovih prijatelja već je odavno napustio ovo naselje. No ono što je najgore, ljudi jednostavno nestaju:

„U zadnjih godinu dana sigurno je 15-ak osoba umrlo od raznih bolesti, plus što je sigurno jedno 20-ak odselilo.“

Nije u Bukinju ovako oduvijek. Nekad je Bukinje bilo elitno naselje, priča baka Marija:

„E prije je bilo pa za maj tu u toj šumi, donesi meze, piće, ne mere biti bolje. Ako ćeš đe na izlet, kaže, haj’ na Kolonu, a sad ako ćeš umrijeti - haj’ na Kolonu!“

Kucali su ovi ljudi na brojna vrata, ali još uvijek nitko ništa. TE je ugradila filtere koji jesu smanjili zagađenost zraka, ali to je još uvijek nedovoljno. Kao i sve, i to je tek jedan od dugoročnih projekata. Ono što je još žalosnije, ovi ljudi nemaju ni nikakvu naknadu zbog zagađenja zraka. Čak i kada je na snazi bio kantonalni zakon, prema kojem su zagađivači poput Termoelektrane Tuzla ili „2. oktobra“ bili obvezni plaćati taksu zbog zagađenja zraka, plaćali su je samo za nekoliko mjeseci u toku godine.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG