Dostupni linkovi

Decenija koju su pojeli skakavci


Krsto Mijanović

...Nekadašnji idoli valjaju se u prašini. Njima je ukinuto pravo na istinu. O tome da nam vlast nije loša nego nagrđena, skoro se svi slažu, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili profesionalnu pripadnost. A tu se skuplja šarolika družina...

Dnevnik za RSE vodio Krsto Mijanović, viši kustos i VD direktor Njegoševog muzeja na Cetinju.

Subota, 13.septembar 2008.

Napokon oblaci, ali ne i osvježenje. Tropske vrućine koje vladaju više od mjesec dana, danas su samo zaogrnute tankim dronjcima oblaka. To vrućinu čini još nepodnošljivijom. Cetinje jedva diše. Rijetki šetači okreću glavu prema Lovćenu, s čije se primorske strane izvijaju pramenovi dima. Gori pola Crne Gore. Mrmljaju - Pani više majku ti božju.

Jedino grupice turista neumorno i oduševljeno fotografišu, mnogim Cetinjanima nevidljive i neshvatljive ljepote grada. Oni, dovedeni na rub egzistencije, sanjaju o bjekstvu u Budvu ili Podgoricu. Vele - Pusti dušu, tamo se vrte pare. A pare su učinile da i Podgorica i Budva postanu kičerajske kvazi metropole.

Odlazim do "Četvorke", kafane gdje i dalje možeš čuti osporavanje svega i svačega, ali to ne znači da u tom osporenju nema dosta istine. Sve što pretenduje na konačnu istinu, doživljava neminovni kraj. Kako se još nije raskrstilo s tim jesu li Crnogorci srpskog porijekla ili smo 100 posto Crnogorci, sve je omiljenija tema sjaj i bijeda političara. Nekadašnji idoli valjaju se u prašini. Njima je ukinuto pravo na istinu. O tome da nam vlast nije loša, nego nagrđena, skoro se svi slažemo, bez obzira na nacionalnu vjersku ili profesionalnu pripadnost, a tu se skuplja šarolika družina. Družina svih nacija. Družina sastavljena od radnika koji su izgubili radna mjesta, obezglavljene omladine, umjetnika svih vrsta, pa do bivših visokih funkcionera. Demokratija dijaloga je takva da je svaka Skupština poželjeti može.

Nedjelja, 14. septembar 2008.

Dan odmora - samo kada bi smo znali od čega. Pedeset posto Cetinjana nema stalno zaposlenje, a najmanje 20 posto radno vrijeme provodi na ulici, ili u nekom od kafića. To je poodavno sudbina nekadašnje, po broju stanovnika najmanje, ali najslavnije evropske prijestolnice. I poslije detronizacije uspjevalo je Cetinje, ne samo da opstane, već i da se razvija u grad podnošljivog života.

Tako je i onaj nenarodni režim, u pređašnjoj, a i sadašnjoj Podgorici, u jednom trenutku imena najvećeg sina naših naroda i narodnosti, Titogradu, obezbijedio status glavnog grada i sve privilegije koji taj status podrazumijeva, a Cetinje svelo na prijestolnicu problema u kulturi. Cetinjani ni po cijenu života nisu dali da im otmu kulturno-istorijsko nasljeđe. Šta više, Cetinje je poput feniksa vaskrsavalo iz pepela, bez pomoći vlasti, često i nasuprot njenoj volji. Nastale su fabrike poput Oboda i Košute, koje su zapošljavale preko 9.000 radnika. Jedino što Cetinje nije imalo to je biro rada. Čak je nedostajalo radnika, pa su dovođeni iz nahijskih sela i sjevera Crne Gore. Da bi uspjeli privoljeti gorštake gradskom životu, osudiše kozu kao državnog neprijatelja broj jedan. Svi oni nevoljno pristaše da daju svoj doprinos industrijalizaciji, elektrifikaciji i eksproprijaciji - nosećim stubovima komunizma.

Dođe spas odakle smo mu se najmanje nadali. Tito i pioniri, mladi, pametni i lijepi, na talasu antibirokratske slobodarske revolucije, pregaziše staro rukovodstvo i njihovo bratstvo i jedinstvo i uvedoše vrijednost - krv, znoj i suze.

Dok su „oslobodilačke snage" renovirale Dubrovnik po receptu „Boža Volana“ na Cetinju se iz hiljade grla, pod dirigentskom palicom LSCG-a i ostalih „separatista“; orila pjesma „Sa Lovćena vila kliče,oprosi nam Dubrovniče“...

Krenuše u vaskrsavanje Dušanovog carstva, pa viđoše da je to preveliki zalogaj. Okrenuše se stvaranju velike Srbije, pa ratu za mir i nastaviše sve do današnjih zavedenih mirotvoraca. Opet je Cetinje bilo kamen spoticanja krvoločnoj ratno-huškačkoj političkoj demagogiji. Dok su oslobodilačke snage renovirale Dubrovnik po receptu Boža Volana, na Cetinju se, iz hiljade grla, pod dirigentskom palicom LSCG-a i ostalih separatista, orila pjesma - Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.

Dobro su to oslobađajući zapamtili i vratili. Toliko žestoko, da je ovo lamentiranje posljedica, ne samo godina, već i decenija "koje su pojeli skakavci".

Ponedjeljak, 15. septembar 2008.

Čitanje štampe, gledanje ili slušanje informativnih emisija, najkraći je put do ludnice. Ne samo zbog toga što vlastodržsci čvrsto drže novinare za vrat, ili džepove, već što oni koji se odupiru demokratskoj kontroli, predstavljaju ogledalo jedne apsurdne kontraverzne bezdušne stvarnosti. Dodamo li tome i medije, koji po nalogu svojih, Crnoj Gori ne naklonjenih redakcija, i takvu sliku dodatno iskrivljuju, onda je pravo čudo kako smo i ovoliko pri čistoj svijesti.


Kako svariti praznoga stomaka izjavu čelnika antibirokratske revolucije da ćemo za par godina doseći standard Slovenije, po njemu nekadašnjih austro-ugarskih konjušara, da nam je demokratija blizu evropskih standarda, da će se energično stati na put kriminalu, korupcije, zloupotrebi funkcionerskih položaja. Kako, kada i slijepac vidi, na svakom koraku, izgladnjele, ponižene i uvrijeđene, kada nam se demokratija upisa u Policijsku akademiju približava standardima aparthejda, kada čelnici partije na vlasti grade gdje im je drago i kako im je drago, smijući se onima koji simuliraju neumoljivu odluku pravde. A da ne govorimo o manjim, ali ne mnogo tanjim, karikama prave ili paralelne vlasti, pa i opozicije.


Kako našoj neoliberalnoj ekonomskoj politici objasniti kako je moguće da svuda pada, a jedino kod nas skače, cijena goriva, pogotovo kada njezin nepokolebljivi zagovornik, profesor premijerovog fakulteta, izjavi ovih dana: "Crna Gora će biti mikro država sa jakim predsjedničkim mandatom, ili je neće biti".

Ako to bude, ne bilo je.

Utorak, 16. septembar 2008.

Rusi dolaze, prolaze,odlaze i odnose. Ne znam što nam teže pada. Kad dođu ili kad pođu. Kad smo se ponadali da je prezadovoljan što je od Crne Gore napravio guberniju, Deripasku poče da nam prijeti kako će nas odrijeti, ukoliko mu ne platimo mizernih 300 miliona eura odštete zbog lažnog prikazivanja stanja Kombinata i Rudnika boksita na dan kupovine...

Kiša i dalje pada. Blagoslovena bila. Nebesa se smilovala na nas i spasila nas da ne izgorimo kao miši.

A Rusi dolaze, prolaze, odnose i odnose. Ne znam što nam teže pada - kada dođu ili kada pođu. Kada smo se ponadali najboljem, počeli su da nam prijete kako će nas odrijeti ukoliko im ne platimo mizernih 300 miliona eura oštete zbog lažnog prikazivanja stanja kombinata i rudnika boksita na dan kupovine. Da se čovjek od srca nasmije jer protiv ovakvih optužbi nisu energično ustali svi članovi države. Od te energičnosti podilazi i energetska jeza. Strah me je da tom siromahu nepojeftinimo struju na račun građana, koji svakog dana, u svakom pogledu, pogotovo finansijskom, sve više i više napreduju.

Srijeda, 17. septembar 2008.

Čitav dan sam bio preokupiran kreditima, što svojim, što onim čijim sam jamac bio. Teško li je živjeti na veresiju. Sad razumijem Olegove muke i bijes. Kada dobijam nesanicu od nekoliko hiljada eura, koji su se zbog povoljnih kamata udvostručile, kako je njemu kada je samo zbog kapa morao pozajmiti 200 miliona eura, pogotovo što čovjek očigledno ne poznaje ekonomiju, kao neki naši stručnjaci, koji su se založili, ali i zaradili bar trostruko više pametnije ulažući skupi novac.

Ugrabih da se čujem sa prijateljima sa kojima sam kampovao na ušću Bojane poslije pompozne najave nadležnih organa da ovoga puta neće biti milosti prema onima koji su se drznuli da zgaze i travčicu u ovom prirodnom raju, a kamoli prema onima koji su iskrčili hektare šuma u priobalnom pojasu jednog od najvećih staništa ptica na Balkanu. Obećanje ludom radovanje. Rekoše mi da je akcija izazvala reakciju zaljubljenika u zakone divljeg zapada. Samo je ubrzan posao uništavanja. I kanjon Tare smo htjeli da potopimo, zar ne? Nikada nije kasno.

Četvrtak, 18.septembar 2008.

"Kosovo će se braniti na Cetinju" - vijest koja je izazvala paniku u svijetu. Kako i ne bi, kada su autori ovog slogana političari i njihove stranke, Srpska lista i Narodna stranka, koji do sada ni sebe od muva nisu mogli odbraniti...
"Kosovo će se braniti na Cetinju" - vijest koja je izazvala paniku u svijetu. Kako i ne bi, kada su autori ovog slogana političari i njihove stranke, Srpska lista i Narodna stranka, koji do sada ni sebe od muva nisu mogli odbraniti.

Koalicija na vlasti, iz straha je donijela rezoluciju, istina zavijenu u potrebi da se što više i prije približimo Evropi, da u skupštinskoj raspravi po ovom pitanju 3. oktobra riješimo taj problem na Cetinju. Ako je vjerovati Srpskoj listi, čemu nisam sklon, na Cetinju će biti belaj. U slučaju priznanja Kosova prijeti nestabilnost. Nadam se da će i ovoga puta snaga države, kao i u slučaju kada su pristalice Crnogorske pravoslavne crkve htjele da se poklone moštima Svetog Petra, pokazati svoju neumoljivost.

Petak.19.septembar 2008.

Na kraju da kažem i riječ-dvije o Narodnim muzejima Crne Gore, gdje zarađujem koru hljeba, nadajući se da ću jednog dana dočekati da i ova neizmjerno važna republička institucija, sa natprosječnim obrazovanjem i odgovornošću zaposlenih, dosegne granicu od 426 eura, kolika je prosječna plata u državi.

Drugi je razlog što Ministarstvo kulture prijestolnice Cetinje, Narodni muzeji, turističke organizacije Cetinja i agencija Kosmopoliten, organizuju Cetinjsku noć muzeja. To jeste za pohvalu, ali bi mi nešto bilo draže da su se sredstva, neophodna za realizaciju ovih i sličnih fešti, uložila u sanaciju muzejskih objekata i adekvatnom rješavanju problema vezanih za izbor generalnog direktora jer se taj jednogodišnji problem nimalo stimulativno ne manifestuje na rad zaposlenih.

Bilijarda, nekadašnja rezidencija posljednja tri crnogorska gospodara, kolijevka najvažnijih državnih, prosvjetnih i kulturnih institucija. Bilijarda u kojoj se odvijao vascijeli život slobodne Crne Gore, vapi za jednom ozbiljnom sanacijom, pa i muzejskom valorizacijom pojedinih neiskorištenih segmenata. I ostali muzeji sigurno.
XS
SM
MD
LG