Dostupni linkovi

Konferencija o zločinima u Brčkom


Brčko, 14. jun 2008: sahrana 47 bosanskih Muslimana ubijenih od strane bosanskih Srba tokom rata 1992-1995.

*U Brčkom je od 1991. do 1995. godine ubijeno je 1.658 ljudi, a najveći broj zločina počinjen je 1992. godine kada su stradale 944 osobe, saopšteno je na konferenciji "Brčko '92. - van svake sumnje''. *Predstavnici Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH predstavili novi pristup u procesuiranju optuženih za ratne zločine.

Organizator konferencije "Brčko '92. - van svake sumnje'', koja je u petak, 5. septembra, održana u Beogradu, je Fond za humanitarno pravo iz Beograda u saradnji sa Outrech programom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Savezom logoraša Bosne i Hercegovine.

Autor: Želimir Bojović

Prvi put nakon 16 godina žrtve ratnih zločina iz Brčkog svedočile su nedavno u Beogradu o svojim stradanjima u periodu od 1991. do 1996. godine kada je u tom delu BiH ubijeno i nestalo 1.658 ljudi. Svedočenje žrtava deo je projekta "Brčko '92. - van svake sumnje'', koji su organizovali Fond za humanitarno pravo, u saradnji sa Outrech programom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Udruženjem logoraša Brčko Distrika i Savezom logoraša BiH.

Jedna od onih koja je preživela najveće strahote bila je 42-godišnja Adila Suljević. Ona kaže da je 1. maja 1992. godine osetila prve naznake rata i da se nakon učestalih pucnjeva i spaljivanja kuća po gradu sakrila u podrum. Nakon nekoliko dana provedenih u njemu, glad ju je naterala da izađe iz skrovišta. Čim je izašla, bila jer uhapšena od strane srpskih paravojnih snaga. Jedan od onih koji ju je uhapsio, a čijeg se samo nadimka seća kao Rus, odveo ju je u jednu mračnu prostoriju i nožem rastrgao odeću sa nje, a zatim je zverski silovao. Nakon toga pozvao je ostale vojnike da mu se pridruže. Adila kroz suze kaže da je tog trenutka jedino želela da umre:

„Čujem čizme, čujem da ide neko. Ja sam tad bila mrtva, vjerujte mi. Ja sam želila da umrem tada. Žao mi je bilo što sam ostala živa jer tad se moj svijet srušio, moj život se srušio. Kad su došli ti vojnici, bilo ih je trojica, jedan od njih je rekao, ja se izvinjavam što moram tako da kažem:’Pa bog te jebo, k’o da si zakl’o kravu, šta je ovo?’ Istina, ja sam bila sva krvava, ne zna se odakle, da li iz glave, da li iz ušiju, da li s ginekološke strane - ja sam strašno smrdila na krv. Tada nije mi ništa više bilo bitno - da li ću da živim ili da ne živim uopšte mi nije bilo bitno.“

Abdulah Mujadinović takođe je prošao ratni pakao. Početkom maja 1992. godine, zajedno sa svojim sinom, bio je zarobljen i odveden u garnizon u Brčkom. Čim su stigli u taj vojni kompleks, srpski vojnici pozvali su dva njegova prijatelja, koja su nakon toga napustila prostoriju u kojoj su boravili. Tada sam osetio da se sprema zlo, kaže on:

„Izašli su napolje, čujemo jecnjavu, tuču. Ulaze unutra njih dva - u jednog su polomite ruke i noge, a u drugog je odsječen nos. Poslije toga odveli su ih ponovo. Ulazi ponovo jedan momak i kaže: ’Hajde i ti za njima.’ Ja se okrenuh - sin moj! I on je otišao. Vratio se sav krvav, nema cipele na nogama. ’Sine, šta je bilo?’ Kaže: ’Babo, udaraju me, pitaju ko je davao oružje na klancu. Kažem im. Babo, ne javljaj se da si mi otac, ubiće mene, tebe, ko će hraniti Senu, Rifku i majku?’ Otišao je, više ga nikad nisam vidio.“

Od početka rata 1991. do 1995. godine u Brčkom ubijeno je 1.658 ljudi. Od toga je navjeći broj zločina počinjen 1992. godine kada su stradale 944 osobe. Predstavnica Istraživačko-dokumentacionog centra Snežana Filipović rekla je da je u Brčkom stradalo 911 Bošnjaka, 554 Srba, 116 Hrvata i sedam pripadnika ostalih nacionalnih grupa i navela strukturu i rodnu pripadnost žrtava:

„Civila je 505, a vojnika 1153. Takođe je rađena i analiza ubijenih i nestalih po spolnoj pripadnosti, gdje je žena bilo 99, a muškaraca 1.559.“

Za zločine počinjene u Brčkom Tribunal u Hagu pravosnažno je osudio 2001. godine Gorana Jelisića, koji je sam sebe zvao srpski Adolf, na 40 godina, i Ranka Češića 2004. na 18 godina zatvora. Predstavnik Sekretarijata Haškog tribunala u Srbiji Matias Helmann kaže da su obojica priznala krivicu - Jelisić za 12, a Češić za 10 ubistava:

„Pretresno veće je opisalo Jelisića kao jednog sadističkog ubicu koji, čak i pored priznanja da je počinio brojna ubistva, nije zapravo osetio iskreno kajanje za ta dela. Za razliku od Jelisića, Češić jeste izrazio iskreno kajanje za svoje zločine, ali kada se radi o toliko teškim krivičnim delima to može samo donekle smanjiti kaznu. Jelisić i Češić svakako nisu bili arhitekti tih zločina, ali ipak je važno suditi i takvim zloglasnim počiniocima najbrutalnijih zločina.“

Šefica Odelenja za vladavinu prava i ljudska prava Misije OEBS-a u Srbiji Ruth Van Rhijin upozorila je da oni koji haške optuženike Radovana Kradžića i Ratka Mladića veličaju kao srpske heroje čine dvostruku nepravdu ne samo prema žrtvama Bošnjacima, već i prema žrtvama iz sopstvenog naroda. Ipak, ona u poslednjih nekoliko godina vidi napredak u srbijanskom društvu, i to posebno u onom delu koji se zalaže za suočavanje sa prošlošću i kažnjavanje počinilaca tih zločina:

„Ja sam u Srbiji već nekoliko godina i vidim da se neke stvari menjaju. Postoji sve više volje da se otvoreno govori o zločinima i da se javno kaže ko je za njih odgovoran. Važno je da javnost u Srbiji i u celom regionu bude upoznata s onim što je utvrđeno kao činjenica na suđenjima pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima. U suprotnome, istina i glas žrtava ostali bi samo u sudnici.“

Direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ističe da ovo nije prvi put da žrtve svedoče o svojim stradanjima. Pre žrtava iz Brčkog svoja svedočenja u Beogradu iznosile su žrtve iz Srebrenice, Prijedora, Foče i Čelebića. Ona kaže da su ova svedočenja važna jer pomažu u stvaranju mape ratnih zločina:

„Kada budemo jednog dana imali tu mapu ratnih zločina, mi ćemo imati najbolje učilo za mlade generacije. Oni će znati tačno šta se dogodilo, na kom mestu, ko je za to osuđen, da li je to bilo pred Haškim tribunalom, da li je to bilo pred nacionalnim sudovima, da li uopšte nije bilo suđenja. Onda možemo da računamo da će biti tog jednog protesta iznutra, iz društva, zašto se ne sudi za određene zločine o kojima će ti podaci, u tom mapiranom dokumentu pokazivati.“

Dokument Odjela za ratne zločine BiH: “Novi način - novi početak“

Predstavnici Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH predstavili su u više gradova u BiH novi pristup ovog tužilaštva u procesuiranju optuženih za ratne zločine pod nazivom "Novi način - novi početak“. Tužilteljstvo BiH formiralo je "katalog ratnih zločina" u kojem je napravljen svojevrstan pregled zločina počinjenih u periodu od 1992. do 1995. godine.

Ekshumacija masovne grobnice blizu Srebrenice, 10. jul 2007.

Katalog, koji neće biti javan, ne nudi odgovor na pitanje koliko bi osoba moglo biti procesuirano u skoroj budućnosti i za koje zločine. U dokumentu se navodi da je od završetka rata pred lokalnim sudovima u BiH procesuirano oko 55 osoba, dok je Specijalni odjel za ratne zločine Tužiteljstva BiH u posljednje dvije godine optužio 99 osoba. Katalog, koji u Tužiteljstvu nazivaju "žuta knjiga", trebao bi umnogome pomoći efikasnijem rješenju slučajeva ratnih zločina, posebno u određivanju koji su slučajevi prioritetni. Navodi se da će u svom radu Tužilaštvo biti "orijentisano prema žrtvama i okrenuto ka masovnosti zločina", dok se neće voditi računa o "umjetnom balansiranju etničkih grupa". U radu će se rukovoditi trima pristupima: otkrivanje najtežih zločina koji su počinjeni, zatim otkrivanje počinitelja koji su odgovorni za određene zločine, te, konačno, izgradnja slučajeva koji će se najbolje pozabaviti otkrivenim u prva dva koraka. Javne prezentacije su održane u nekoliko gradova BiH i najveće primjedbe imali su predstavnici udruženja koja okupljaju porodice stradalih u BiH između 1992. i 1995. godine. Pripremili Maja Nikolić i Milorad Milojević.

Predstavnici Tužiteljstva BiH predstavili su novi pristup u odabiru predmeta ratnih zločina obiteljima nestalih. Taj novi pristup je sadržan u tzv. «žutoj knjizi», odnosno katalogu ratnih zločina u svakoj općini, za svaki mjesec rata. Ovaj katalog sastavio je upravo Posebni odjel za ratne zločine Tužiteljstva BiH.

Kako je naglasio David Schwendiman, zamjenik glavnog tužitelja Posebnog odjela za ratne zločine, u ovom odjelu su odlučni pomoći BiH da riješi ovu gorku ostavštinu:

„Prije svega želimo da budemo organizovaniji i efikasniji u radu na nekim incidentima vezanim za ratne zločine. Kao što ću vam malo kasnije objasniti, mi se, ustvari, fokusiramo na žrtve i na incidente. Ono što nam se time omogućava jeste da bolje koristimo svoje svjedoke i da ih zaštitimo time što ćemo izbjeći potrebu da se oni stalno iznova pozivaju da svjedoče u različitim suđenjima. I kao što smo to uradili ovog ljeta, a u vezi s iskopavanjima koje su zajedno radili ovi ljudi ovdje, rezultati ove studije će nam sigurno pomoći da bolje organizujemo taj proces iskopavanja i ekshumacija, da bolje iskoristimo resurse kojima raspolažemo za takav posao.“

Pomenuti katalog osmislio je Marko Prelec, konzultant Tužiteljstva BiH, koji je pokušao obiteljima nestalih objasniti kako je vrlo teško napraviti selekciju predmeta koji bi trebali doći prvi na red:

„Postoje, naravno, politički pritisci iz raznih kuteva da radimo upravo neke predmete, a postoje i oprečni pritisci - nemojte raditi baš te predmete. Postoji mnogo udruga koje iz aposlutno razumljivih razloga pritišću da odradimo predmete njihovih bližnjih. Postoji medijski pritisak. Postoji pritisak međunarodne zajednice koja povremeno zove i kaže zašto ne radite više ovoga, zašto ne radite više onoga. Mislimo da svi imaju pravo da znaju kako pravimo te bitne odluke. Trudićemo se da izvedemo pred sud što više osoba koji snose što težu odgovornost, što veću odgovornost za najteže moguće ratne zločine, dakle što više osoba koje su najodgovornije za najteže ratne zločine. Ja sam jednom probao zbrojiti koliko je ljudi optuženo za ratne zločine i u Hagu i u svim kantonalnim i okružnim tužilaštvima i u BiH, i došao sam, do negdje do 250 ljudi tokom zadnjih 16 godina rada. Mogućih optuženika, osumnjičenika ima više hiljada, predmeta ima više stotina, ako je istina - i više hiljada. Dakle, jasno, u svijetu u kojem se nalazimo ne možemo u dogledno vrijeme odraditi sve.“

Naglašeno je i to da, zapravo, sve počinje od zločina, svjedoka, dokaza koji će upotpuniti suštinu priče i tako bi se dolazilo do konkretnih imena i nalogodavaca. Međutim, obiteljima nestalih, koji već 13, 14 i 15 godina traže svoje najbliže, ova nova metoda, nazvana i kao „novi početak“, ne znači puno. Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja obitelji nestalih Bošnjaka Zvornik:

„Traže živog svjedoka. A normalno, zločinci su dobro odradili posao i sakrili, znači nisu ostavili svjedoke da mogu danas da svjedoče. I što je veliki problem - nama je vrijeme neprijatelj. Vremenski je veliki period, pa nam već i ovi svjedoci koje imamo - kakvi su takvi su, koliko su kvaltetni, to je stvar tužioca kako će se odrediti prema tom svjedoku - nažalost stare, biološki odumiru i iz dana u dan sve je manje svjedoka. Mi smo u strahu kao žrtve, kao porodice, da se ovaj problem nikad neće dovesti kraju. Ni ja, koji sam izgubio 12 u porodici, neću doživjeti sigurno da bude zadovoljen bar minimum pravde i da bude neko osuđen za ubistvo.“

Zvonimir Kubinek, član Savjetodavnog odbora Instituta za nestale osobe BiH:

„U samoj organizaciji Tužiteljstva, evo ja ću vam navesti jedan najobičniji propust: ni dan-danas se ne zna gdje je čija nadležnost Tužiteljstva za ekshumacije. Mi imamo tih problema, vjerovatno imate i vi, zbog same organizacije, međutim, to se mora riješiti. Ne smije biti tajna koji je tužitelj za koje područje odgovoran. Pa molim vas lijepo, to je nekakav početak gdje bismo i mi se obratili i mi pomogli. Zašto se ne objelodane ta imena koja su došla iz Haga? Ja sam osobnog mišljenja da bi pola njih pobjeglo kad bi oni znali da su tu.“

Smilja Mitrović, iz Udruženja obitelji nestalih boraca i civila Semberija - Majevica, strahuje da će se odugovlačenje i uvođenje nove metode pristupa određenim zločinima prelomiti upravo na srpskim žrtvama:

„Do sada baš ništa se nije učinilo. Čak su nam apelcije odbijali. Nisu se ni upoznali sa porodicama. Ja imam i logoraše prijavljene u mom udruženju, koji žive u Americi, u Australiji itd., koji su otišli da se snađu za život. Oni dolaze, javljaju se, zovu me da kažu svoju tragediju - nekome da kažu jer, kažu, lakše im je. Zove me pola sata da meni priča. Ja sam nemoćna, kad sam i ja žrtva, da mu pomognem, pa ga uputim da se obrati Tužilaštvu, Ustavnom sudu BiH, Hagu, ali, vjerujte, ne pije vode.“

Ovaj katalog, poznatiji kao „žuta knjiga“, je najviše u interesu svjedoka. Katalog nije dostupan javnosti, ali je poznato da su u njemu na sistematičan način evidentirani ratni zločini izvršeni u BiH.

Ali novim dokumentom koji bi trebao pomoći efikasnijem rješavanju slučajeva ranih zločina nisu zadovoljna udruženja koje okupljaju žrtve ratnih stradanja. Skup su u Sarajevu napustile članice "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa". Munira Subašić je tome prilkom izjavila:

„Niti znam šta hoće, niti znam šta neće. Ja nemam dva života - jedan da čekam pravdu, a drugi da trošim. Ja mislim što Tužilaštvo više razvuče, sve će bolje biti, glavne žrtve će pomrijeti.“

I u Banjoj Luci udruženja žrtava proteklog rata u BiH uglavnom su nezadovoljna radom državnog Tužilaštva na procesuiranju slučajeva ratnih zločina i osumnjičenih za njihovo činjenje. Zamjera se zbog malog broja otvorenih predmeta, a iz pojedinih udruženja optužuju i zbog toga što se, kako kažu, ravnopravno ne tretiraju zločini koje su počinili pripadnici svih naroda. Predsjednik Udruženja zarobljenih boraca i nestalih civila iz Broda Marko Grabovac:

„Do sada nisu ništa uradili kad su u pitanju žrtve srpske nacionalnosti ne samo u Brodu nego uopšte. I još veća žalost kada postoje sve institucije, a do sada nije još niti jedan odgovarao izvršilac zločina nad Srbima sa prostora BiH ili šire - a uopšte ne u Brodu koji je prvi pretrpio velike zločine nad srpskim narodom, koji su u svakom slučaju dokazani po svakom osnovu - i po logorima i po žrtvama koje su ekshumirane iz masovnih grobnica.“

Ono što je pomalo zaboravljeno jeste da su najveće žrtve proteklog rata bila djeca, kaže generalni sekretar Dječije ambasade „Međaši“ Duško Tomić, koji zahtjeva da Tužilaštvo prvo obrađuje zločine koji su činjeni nad djecom:

„Svi objekti striktno namijenjeni djeci su pred rat i tokom rata oteti od djece i pretvoreni u vojne i policijske punktove. Počeli su na Širokači sa Zelenim beretkama, kada su oteli vrtić i stavili u njega krizni štab, a završili sa školama u Srebrenici i Bratuncu gdje su ubili djecu. Ubijanje djece počelo je u Sijekovcu, a završeno je u Srebrenici.“

* * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG