Rade Cupać iz Zadra već 13 godina čeka na povrat stanarskog prava u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini Rade ima status izbjeglice. Kaže da su izbjeglice iz Hrvatske prepuštene same sebi i zaboravljene i od zemlje u kojoj su rođene, ali i zemlje u kojoj žive:
„Gledam da smo zaboravljeni od svakog. Nema ga ko nas nije zaboravio. Čak smo i sami sebe zaboravili. Ne znamo ni kud idemo ni šta radimo. Ovdje nismo prispjeli. Ovi se bave o svome jadu, a Hrvatska cinički nas gleda, laže. Ja sam dobio stan u Zadru, prije godinu i po dana rješenje, a stana nigdje.“
U Bosni i Hercegovini trenutno živi oko 25.000 Srba iz Hrvatske. Iako je većina njih dobila bh. državljanstvo i nema status izbjeglice, još uvijek nisu riješili stanarsko pravo u Hrvatskoj jer im tamošnje vlasti ne vraćaju stanove u kojima su živjeli prije rata. Njihova želja je, kako kaže predsjednik nevladine organizacije Veritas Savo Štrbac, da se vrate u mjesta gdje su živjeli do 1995. godine:
„I dalje se želimo vratiti u svoj zavičaj, na svoja imanja i u svoje stanove. Ali želimo i da naš povratak bude održiv i dostojan čovjeka na početku trećeg milenijuma.“
Prije tri i po godine Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Hrvatska potpisale su Deklaraciju o regionalnom rješavanju izbjegličko-raseljeničkih pitanja, tzv. Sarajevsku deklaraciju. Iako su se države potpisnice obavezale da će do kraja 2006. godine preostalim izbjeglicama koje borave u svakoj od zemalja potpisnica pružiti trajno rješenje, to se nije desilo.
U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, koje je jedan od potpisnika Deklaracije, kažu kako nikada nije bilo problema kada je riječ o radu ekspertnih grupa, te da je problem političke prirode. Predstavnik Ministarstva Drago Borovčanin navodi da je BiH do sada postigla najveće rezultate u regiji po pitanju rješavanja stanarskih prava, te da je država spremna i na primjenu Sarajevske deklaracije. Prema njegovim riječima, Hrvatska je ta koja koči cjelokupan proces:
„Dođe se na sastanak, generalno gledano - daje se podrška, volja itd., ali kad je riječ o konkretizaciji, onda tu ima zastoja. Dva su osnovna problema i odnose se na restituciju stanarskih prava, odnosno nosilaca stanarskih prava po principu kako je to riješeno u regionu, pogotovo u BiH. I, naravno, za očekivati je bilo da i druge države u regionu na taj način riješe taj problem, prevashodno Hrvatska, odakle je izbjegao veliki broj Srba. Taj problem nije riješen, kao ni drugi, vrlo značajan problem koji se odnosio na priznavanje radnog staža u skladu sa zakonom gdje se tražilo produženje roka koji je istekao 1999. godine. To su dva suštinska problema.“
Predsjednik Udruženja izbjeglih Srba iz Hrvatske Petar Džodan kaže da je Hrvatska do sada riješila pitanje povrata kuća prijeratnim vlasnicima, ali što se tiče stanova, tu, kako navodi, nije urađeno ništa. I Džodan cijeni kako se u cijelom slučaju radi o političkoj igri:
„To je isključivo političko pitanje i mislim da operativno se sve može. Svakome je jasno kako se može riješiti. Može se riješiti na taj način da se svakome vrati njegova imovina - da li je ona devastirana, nije, ali da raspolaže sa njom - i da se iz fondova koji postoje i od međunarodne zajednice i unutar država to obnovi - samo ako je politička volja. Ali bojim se da će opet od incijative pa do provođenja novog dogovora ili zaključka kako ništa nije učinjeno proći, možda, još naredna godina dana, tako da jedan dio izbjeglica već nije doživio rješenje, a jedan dio će očito isto tako biti uskraćen da vidi ta rješenja.“
U proces provedbe Sarajevske deklaracije uključene su i međunarodne organizacije, OSCE, Evropska komisija i UNHCR. Iako naši sagovornici smatraju da za njenu provedbu nije bilo političke spremnosti, činjenica je i kako međunarodna zajednica nije ništa učinila da pomogne u realizaciji Deklaracije na terenu.
