Dostupni linkovi

Iz Nezuka, kod Sapne, sela koje je 16. srpnja 1995. godine prihvatilo prve preživjele Srebreničane iz kolone smrti, u utorak su prema Memorijalnom centru Potočari krenuli učesnici marša mira pod nazivom "Marš smrti - Put slobode".

Trinaest godina poslije, priča počinje ispočetka. Tisuće nestalih. Majke još uvijek traže svoju djecu.

U znak sjećanja na put kojim su se Srebreničani probijali prema Tuzli tražeći izlaz iz pakla, krenula je kolona na marš mira. Među nekoliko tisuća ljudi nalaze se preživjeli Srebreničani, članovi obitelji onih koji su na tom putu zauvijek ostali, brojni građani iz cijele BiH, susjednih zemalja, brojni međunarodni predstavnici. Kolona će na pješačenju provesti tri dana.

Učesnik marša mira koja ide putevima slobode je i Velija Alilović, koji je tog kobnog srpnja 1995. godine imao tek 20 godina. Na svu sreću uspio je preživjeti:

„Kad sam krenuo iz Srebrenice, ubacio sam parče hljeba i kilu šećera. Jeste da sam bio mlad, ali... Hljeb sam pojeo odmah, prvu noć, tako da mi je ostala samo kila šećera. Sa kilom šećera uspio sam preživjeti tih šest dana i šest noći. Čak sam spašavao i prijatelje u tome. U jednom trenutku, sjećam se dobro jednog slučaja, kad mi se prijatelj jedan počeo gubiti nazivajući sestru, koju apsolutno nema: ’Sestro, daj mi hiljadu ćevapa.’ Ja sam prišao njemu, malo ga umio i onda mu dao šećera i pitao ga šta je to, a on viče: ’Ništa se ne sjećam.’“

Alilović, ipak, ne gubi nadu. On se nada onim boljim vremenima:

„Vjerujem ja u pomirenje. Ja sam čovjek koji vjeruje. Zločince treba kazniti. Djecu treba pomiriti, razumiješ. I ovaj rat - zna se ko je ratovao. Sirotinja. Zavadili su sirotinju. Sad su se izmakli. Ali uglavnom - omladinu se treba izmiriti. Treba živjeti dalje.“

Rizo Tabaković je u srpnju 1995. godine 38 dana proveo po srebreničkim šumama:

„To stanje mi je bilo zaista u tom momentu normalno. Ako danas nađem nešto, da pojedem neku gljivu... Bili smo raspoređeni gdje su jedni bili zaduženi da donose hranu, da traže u selima hranu ako je mogu naći, dvojica su bili zaduženi samo za spremanje hrane, dvojica su bili zaduženi samo da donose vodu i da drva režu onom ručnom testerom jer nismo smjeli koristiti ništa drugo da se ne bismo otkrivali. I bili smo spremni na sve, i zahvaljujući samo toj hladnokrvnosti... Ponavljam, ja sam bio najstariji u grupi, a imao sam tada 25 godina.“

Dževad Begić je također jedan od onih koji je preživio marš 1995. godine i poveo je svog 11-godišnjeg sina kako bi barem vidio dio tog strašnog puta:

„Mi smo imali prije polaska nekakve pripreme - da li ćemo ponijeti vlažne maramice, da li ćemo ponijeti četkicu za zube... Ja mu samo kažem: ’Sine, ja sam šest dana hodao bez ičeg. Šest dana nisam jeo, spavao, pio sam malo vode i zelenih jabuka pojeo koju, i to je sve.’ Ali, eto, neka vidi dio toga, neka vidi ovaj predio, neka upozna svoju zemlju, neka vidi kuda mu je otac prošao te ’95. Pokušaću mu objasniti kuda smo prolazili, gdje su nas srpski vojnici dočekivali, kako su nas na sve moguće načine pokušavali uništiti.“


Foto: Maja Nikolić

Sanja Jekauc na marš mira je došla prvi put iz Jajca:

„Mislila sam da me te neke ratne priče više ne mogu dirnuti. Međutim, kad sam komunicirala s njima i kad sam bila u Potočarima, stvarno jedan težak, težak trenutak. S obzirom da sam došla sa grupom Šveđana taj prvi put, oni su isto to jako teško doživjeli. S obzirom da su oni hladni ljudi, a plakali su, što je za njih jako čudno.“

Anel Rahmanović došao je iz Donjeg Vakufa:

„Moj cilj je da pređem sav ovaj put, da vidim kako je bilo osobama koje se došle iz Sreberenice i kako je bilo preputovati sav taj put kroz šumu bez hrane. Poruka je da se svi složimo, da budemo složni, da vidimo kako je bilo onima prije nas.“

Na tisuće duša, mladih i onih starijih, iz različitih gradova krenulo je put Potočara dionicom od stotinu kilometara. Jasmin Salihović došao je iz Brčkog na marš mira:

„Mislim, treba praštati sve to, ali ne treba zaboravljati nipošto. Ovo je više od samog marša, ovo je način kako da pokažemo da ne želimo da zaboravimo. Ovo je simbolika za bolju Bosnu, za bolje sutra nas sviju, mladih. A kako svi kažu - na nama ostaje svijet.“

Učesnici marša stižu u Potočare 10. srpnja u večernjim satima, 11. srpnja oni će sudjelovati u ceremoniji obilježavanja trinaeste godišnjice strašne tragedije koja se tu dogodila. Tako će cijeli svijet ovih dana ponovno znati za ovo malo, bosansko mjesto. Nažalost, to se čini sam uz dan obilježavanja genocida koji se u ovoj sigurnosnoj zoni UN-a dogodio srpnja 1995. godine.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG