Subota, 21. jun
Danas je na sjevernoj zemljinoj polulopti - i u mojoj ulici - počelo ljeto! Po trgovima velikih gradova, srećni ljudi proslavljaju prvi ljetnji dan. Naš trg je prazan. Od trga pravo, pravo, pa desno je moja ulica. U njoj zgrada, koja je davno svojom ružnoćom nagovijestila ružna vremena. Bočno je oguljeni zid po kome, s jednakim pravom, svoje duboke i svoje plitke misli, ispisuje ko stigne. Zato je taj zid glavni informativni centar naše ulice. Juče je na zidu velikim slovima od bijele krede pisalo: Hrvatska – Turska! Danas, prvog ljetnjeg dana, piše 1 – 3, s tim što je jedinica ogromna!
Odavno znam da je moja ulica i ljeti jednako luda kao bilo koji kutak u Crnoj Gori. Zato me ne čudi što kod našeg informativnog centra stoje postarije žene, s rukama zametnutim na leđa, i čitaju. Jedna reče: „E, grdna li bi bila ova zgrada da nema đece što šaraju po njoj!“ Druga: „Oca mu, kako izgubismo! Jedan – tri!?! Tttt...“
Nedjelja, 22. jun
S obzirom da su na Evropskom neke druge Evrope i nema se za koga navijat’, duboko razočaran, muški dio porodice me je odvukao na more. Iskreno, mene su se dojmili Turci, al’ sam ćutala.
Dakle – more! A more...paaa, uglavnom plavo. I mlako. Zabavljam se posmatrajući ljude na plaži. Jednostavan svijet, balkanski: široka lica, umorne oči, troma tijela s crvenim pečatima. Zalud su se mazali! Svi liče jedni na druge, kao da su rod rođeni. To se zove turizam.
Ali, nije sve u turizmu i maslinovom ulju. Ima ponešto i u ljepoti. Niže, k vodi, moj muž i stariji sin diskretno, ali pomno, znalači, proučavaju niz djevojaka koje upravo prolaze. Vidim da moj dragi bolje i duže uočava, nego punoljetni nasljednik. Što ti je poznavalac!
Ponedjeljak, 23.jun
Možda ja, zato što sam kratkovida, imam oko za neke pomjerene stvari. Znate ono iz partizanskih i drugih bataživojinović filmova, kad se nepismeni naprasno opismeni pa stane radostan čitati sve na što mu oči padnu? Tako i ja čitam svašta. Posljednje što sam pročitala našla sam na željezničkoj stanici u Sutomoru. Otpratila sam prijateljicu do tamo i dok sam čekala da kupi kartu za brzi voz, koji nije kasnio više od dva sata, u staničnoj zgradi iz Zone sumraka, visoko za plafon zakačena nevelika tabla. A na tabli piše crvenim slovima: Restoran - Društvena ishrana – Titograd? Nomen est omen!
Sjeća li se više iko što mu to bi „društvena ishrana“?
Možda će se sjetiti ovih dana kad konačno bude otvorena Narodna kuhinja. U jednom dnevnom listu kuhinju najavljuju naslovom: Nije sramota stati u red za hranu! Naravno da nije sramota. To je baš crnogorski, gordo i uzvišeno. Da nisu stajali u red za hranu, Crnogorci ne bi preživjeli posljednjih hiljadu godina. No, eto, Bog im dao izdržljive noge.
Utorak, 24.jun
Bar je lučki grad i od njega se ne da očekivati poseban šarm. Ali, to barsko šetalište, uređeno i čisto, s nekakvim pitomim svijetom što njime šeta i te još nenarasle palme i more što se mrko i strpljivo mreška, pa čak i kafanice sa smiješnom muzikom, sve to zajedno, uz miris joda i daške nježnih i skupih parfema dama koje se lagano njišu kao oni brodovi tamo na pučini, odaje utisak urbanog.
A na šetalištu jedna Nataša na ivici suza: doputovala je sa osmomjesečnim sinčićem iz SanPeterburga, uvjerena da mi u Crnoj Gori imamo VSJO – znači sve. Al’, nemamo. Nemamo hrane za njeno dijete koje je alergično na mlijeko! Hrana koju je donijela je bila pri kraju i Natašu je obuzeo očaj. Nije bilo načina da se sporazumije sa prodavcima i apotekarima – niko ne razumije što znači gipoalergenij, niti moloko. Ali, snašli smo se i nabavili hranu. Stigla je tzv. brzim vozom iz Podgorice, koji jeste kasnio više od dva sata. Ali, mali Rus se zove Markus!? Ništa ono Serjoža, Aljoša, Andrej i Roman. Tako da sada znamo: nas i Rusa ima trista miliona i pride jedan Markus.
Srijeda, 25.jun
Danas je mojoj prijateljici Dubravki rođendan. Volim je zato što umije da plovi onim malim čamcem po Skadarskom jezeru i umije da uhvati rukom ribu iz jezera! Vještina vrijedna divljenja. Zamišljam ju, onako tanku i spretnu kako klizi čamcem niz jezersku vodu i baca malu mrežu. Sa bijelih se lokvanja i tamo iz trske, razlijeću ptice. Nestaju visoko u plavetnilu. Dubravka podiže mrežu i iz nje vadi srebrnkastu ribu..
Dubravka je mlada, obrazovana i talentovana glumica. No, dok spretno izvlači mrežu, vidim nju i još mnogo mladih talentovanih ljudi, koji su, kao i to srebro i zlato iz jezerske vode, uhvaćeni u mrežu crnogorske kulture. I njih, golim i spretnim rukama, hvataju manje obrazovani i manje talentovani čuvari mreža. Zato, valjda, oni koji odu odavde, dođu rijetko, ponekad da osjete vazduh iznad ovog krša, ponekad zbog mirisa borova i slatkog, crnog grožđa. A krš ne govori... Dube, srećan rođendan
Četvrtak, 26.jun
Danas je sve uzavrelo. Bliješti i ne da oči otvoriti. Sunce je spržilo i same sjenke. Pobijelilo kopno, pobijelilo i more. Kamen se doima mek poput sunđera, borovi trepere kao da se s dušom razdvajaju... Nema TV signala, kiosk s novinama je predaleko, na sasvim drugoj smo strani od svijeta. Ima nešto perverzno lijepo u ovoj osami i vrelini.
Ali, moj mlađi sin traži palačinke! Kad podigne one plave oči ka meni i podmiti me poljupcem, pržila bih palačinke i u Sahari. Nešto kontam: taman je savladao osnove mitomanije – što će, jadničak, ako takav odraste, a Crna Gora u međuvremenu iskorijeni korupciju?
Stiže komšija. Kaže: „Ljudi, u Podgorici pala kiša!“ Silno se obradovasmo.
Petak, 27.jun
Zapisujem dnevnik i danas i ne znam ko je kriv ovom osjećanju koje me bridi po stopalima, po dlanovima, i koje tinja i gori duboko u mom srcu: jesam li ja, samo zbog mladosti, s onoliko žara vjerovala i ljubila svoju domovinu?
Boris Dežulović je objasnio da se Feral Tribjun ugasio, između ostalog, jer su šefovi marketinga zaključili da nije dobro pisati istinu o velikim kompanijama kad daju silan novac za marketing. Na stranu naše novinarstvo – bojim se da je sva Crna Gora, iako mala država, postala veliki projekat magova marketinga. Crna Gora je ovo, Crna Gora je ono, sve šareno, veselo, mi ćemo ovako, pa ćemo onako, s medom, s turizmom...tek-primjetno je – Crna Gora je ovom narodu domovina u onolikoj mjeri koliko ju uspješno reklamiraju oni koji daju silan novac. Dok traje numus, trajaće patrija...
Zaključali smo ljubav u srcu, onog dana kad je umrla naša domovina. Za utjehu: nijedna ljubav nije uzaludna, pa i ova zaključana, jednom će biti slobodna i opet poletna i vrela kao jadranska noć.
