Dok Moskva sve više poziva na "duh Ankoridža" tvrdeći da okvir za okončanje rata u Ukrajini već postoji, američki državni sekretar Marco Rubio je kategorično uzvratio, otvarajući žestoku diplomatsku bitku oko toga šta se zapravo dogodilo tokom prošlogodišnjeg samita sa visokim ulozima.
Obraćajući se novinarima tokom posjete Bahreinu, Rubio je direktno protivrječio koordinisanom talasu tvrdnji visokih ruskih zvaničnika da je samit na Aljasci u avgustu 2025. doveo do neformalnog razumijevanja o Ukrajini.
"Nije bilo sporazuma na Aljasci. Postojao je prijedlog na Aljasci, ali nije bilo sporazuma na Aljasci", rekao je Rubio za Radio Slobodna Evropa 25. juna.
Otvoreno je dodao: "Da je postojao sporazum, rat bi bio okončan".
Državni sekretar SAD Marco Rubio i ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov.
Spor zadire u samu srž trenutnog pregovaračkog stava Moskve. Danima je Kremlj pokušavao da predstavi susret licem u lice između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina kao diplomatsku prekretnicu.
Rubiov oštar odgovor je najdefinitivnije američko poricanje do sada i nosi jedinstvenu težinu jer je državni sekretar lično bio u na licu mjesta.
'Neelegantne' definicije i nedostajući dokumenti
Rubiova procjena potvrđuje da su suštinski uslovi zaista raspravljani na Aljasci, ali je naglasio da nikada nisu prerasli u bilateralni sporazum. Kada je upitan o prirodi tih razgovora, Rubio je ukazao na maksimalističke teritorijalne apetite Moskve.
"Rusija želi da im se preda cio Donjeck, između ostalog što su pokrenuli, ali nikada nije bilo sporazuma", rekao je Rubio za RSE.
Kremlj je, međutim, brzo eskalirao svoju verziju istorije. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov 26. juna je uzvratio Rubiju, nudeći detaljnu i potpuno drugačiju rekonstrukciju samita.
Prema Lavrovu, Putin je pažljivo pregledao niz američkih prijedloga koje je Trampov izaslanik, Steve Witkoff, donio u Moskvu nekoliko dana prije samita. Lavrov je tvrdio da ih je Putin detaljno provjerio sa Witkoffom pred Trumpom i Rubiom, i da ih je Witkoff potvrdio.
"Stoga, kada moj kolega Rubio kaže da je na Aljasci bilo samo prijedloga, ali ne i sporazuma, to postavlja pitanje šta zapravo podrazumijevamo pod 'sporazumom'", rekao je Lavrov u pisanim odgovorima medijima. "Ako jedna strana, u ovom slučaju, SAD, stavi na sto svoje prijedloge za rešenje a druga strana izrazi saglasnost sa tim prijedlozima, onda tvrdnja da nije bilo sporazuma djeluje prilično neelegantno".
Diplomate i iskusni posmatrači Rusije smatraju retoričku gimnastiku koju koristi Lavrov klasičnom strategijom obmane.
Daniel Fried, bivši pomoćnik državnog sekretara za Evropu i Evroaziju, koji je služio pod sedam američkih administracija, primijetio je da Moskva pokušava da napravi diplomatski uticaj ni iz čega.
"Kremlj pokušava da stvori diplomatsku prednost u vrijeme ukrajinskog vojnog uspjeha tvrdeći da je postignut dogovor, kada izgleda da nije", rekao je Fried za RSE, hvaleći Rubija što ga je "odbio".
Fried je takođe ukazao na očigledan dvostruki standard u iznenadnom poštovanju Kremlja prema nepisanim paktovima. "Smiješno je kako Kremlj tvrdi da postoji dogovor bez dokumenta. Ali ignoriše dokument, rusko-ukrajinski sporazum zaključen kada je Putin bio predsjednik, koji potvrđuje rusko-ukrajinske granice iz 1991. godine. Putin je sam potpisao sporazum o granici".
Jurenje duhova i obrat sreće
Korjeni sloma u Ankoridžu mogu se povezati sa diplomatijom slobodnog stila koja je prethodila samitu.
Glen Howard, veteran za ruske strategije i predsjednik Saratoga fondacije, sugerisao je da su raniji samostalni sastanci u Moskvi između Witkoffa i ruskih zvaničnika, održani bez zapisničara ili prevodilaca koje su obezbijedile SAD, dali Putinu lažan utisak da je Vašington spreman da natjera Kijev da se odrekne Donbasa.
Howard je rekao da vjeruje da su se ta očekivanja srušila na Aljasci. "Trump je bio spreman, ali nisu mogli da se dogovore i nije namjeravao da izda Ukrajinu", rekao je za RSE.
Howard predstavlja taj detalj kao dokaz koliko je naglo samit propao.
Za njega, Aljaska je bila značajna ne zbog onoga što je dogovoreno, već zbog onoga što nije.
Howard takođe tvrdi da se stav Bijele kuće od tada, čini se, promijenio: od teritorijalnih ustupaka ka zamrzavanju prekida vatre.
Ako je tačno, to bi predstavljalo veliku stratešku promjenu. RSE je kontaktirao Witkoffa za komentar, ali do objavljivanja ovog teksta nije dobio odgovor.
Trenutna Bijela kuća i Kijev su sada usklađeni oko strogog zamrzavanja prekida vatre, potpuno uklanjajući fazno povlačenje sa pregovaračkog stola.
Ovo diplomatsko očvršćavanje poklapa se sa značajnim promjenama na bojnom polju. Naoružana novim zapadnim kapacitetima, uključujući F-16 koji raspoređuju napredne precizne bombe, Ukrajina je sistematski ciljala rusku odbrambenu infrastrukturu, rafinerije nafte i vitalne logističke koridore poput autoputa R280, što je prijetnja da se izoluje okupirani Krim.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nedavno je obavijestio zapadne lidere da duboki udari aktivno mijenjaju vojnu ravnotežu – realnost koju podvlače izvještaji o odbrambenom držanju nervoznih susjeda poput bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka.
Čitajte:
Lukašenko se trudi da ne uvuče Bjelorusiju u rat nakon ultimatuma ZelenskogSa svojom vojnom logistikom koja se suočava sa ozbiljnim pritiskom, insistiranje Moskve na nepostojećem "Okviru Ankoridža" djeluje manje kao poziv na razgovor, a više kao političko pozorište za publiku u Rusiji.
Paul Goble, bivši specijalni savjetnik Stejt departmenta i analitičar CIA-e, upozorava da je narativ osmišljen da izoluje Kremlj od domaćeg bijesa zbog rastućih žrtava i napada dronova koji pogađaju ruske gradove.
"Mislim da Putin postavlja narativ u kojem može reći da Rusi moraju da se mobilišu jer je Zapad ponovo izdao Rusiju, da poraze Ukrajinu i da budu spremni da krenu protiv Zapada", rekao je Goble za RSE, napominjući da Kremlj vjerovatno posmatra vrijeme prije predstojećih američkih srednjoročnih izbora i izbora za rusku Dumu kao ključno vrijeme za djelovanje.
Prepravljajući istoriju samita na Aljasci, Kremlj se pozicionira da krivicu u potpunosti prebaci na Vašington ako diplomatija trajno propadne, kažu analitičari.
U informacionom teatru ovog rata, bitka oko onoga što se dogodilo u Ankoridžu više se ne odnosi na evidenciju diplomatije, već na postavljanje temelja za ono što slijedi.