Teofil Pančić: Izborna Srbija između straha i iskušenja

Provera birača na jednom od glasačkih mesta u Beogradu, tokom redovnih parlamentarnih izbora u Srbiji održanih 21. juna 2020. Dve godine kasnije građani se ponovo izjašnjavaju o sastavu Pralamenta, kao i u redovnom izbornom ciklusu o predsedniku države i vlasti u Beogradu.

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Ovog leta ističe "desetogodišnja garancija" koju je autor ovog teksta dao vlasti Srpske napredne stranke u vreme njenog formiranja, a prateći dinamiku rasta i raspada sličnih populističkih fenomena u drugim delovima istočne i južne Evrope i Bliskog istoka.

Ako se malo poigramo pa zamislimo da je ta garancija stvarna, izbori u nedelju bili bi poslednja prilika da se vlast još jednom učvrsti i potvrdi pre njenog isteka. S druge strane, šarolika opozicija nikada nije delovala ozbiljnije u veri da je ovih deset godina bilo i dosta i previše i u nameri da promeni tok stvari.

E sad, da li je to "nikada ozbiljnije" i dovoljno ozbiljno da do bilo kakve stvarne promene dođe, a pogotovo do promene koja bi podrazumevala demontažu desetogodišnje naprednjačke "instalacije", to je zapravo najvažnije, ili jedino pravo pitanje trećeaprilskih izbora.

Oslobodivši se do značajne mere nekih ranijih slabosti, pa i infantilnosti, opozicija relativno organizovano "napada" vlast iz svih pravaca, i sa levice i sa desnice i ponajviše s centra; u javnosti su se profilisali neki zaista kvalitetni i verodostojni kandidati i kandidatkinje za najistaknutija mesta, i na predsedničkim i na skupštinskim izborima, kao i na izborima za grad Beograd, koji nisu ništa manje značajni za određivanje budućeg toka zbivanja.

Pročitajte i ovo: Ko su predsednički kandidati u Srbiji i šta nude?

Ovo je "svetla" strana priče, bar sa stanovišta onih koji smatraju da je ovih deset godina uistinu bilo i više nego dovoljno i da je vreme da se ozbiljno promešaju karte.

Na drugoj strani, čini se kao da Aleksandar Vučić i njegovi po ko zna koji put imaju sreće, između ostalog i s tajmingom. Pre samo dva meseca vlast je bila u ozbiljnoj defanzivi, ne toliko oslabljena bezbrojnim aferama (koje bi negde drugde napunile zatvore, ali to je posebna, i posebno tužna priča), koliko talasom ekoloških protesta, gde je zapravo ogoljena potpuna nebriga režima čak i za puki opstanak stanovništva, ako na drugoj strani tasa stoje ozbiljni materijalni, to jest koruptivni interesi.

Pročitajte i ovo: Od dobrodošlice do raskida Srbije sa Rio Tintom

A onda je osvanuo dvadeset i četvrti februar, Putinova Rusija je pokrenula invaziju na Ukrajinu, i odjednom ništa više u od fronta hiljadu kilometara udaljenoj Srbiji nije izgledalo isto. Toliko čak nije izgledalo isto da je promenjen i glavni predizborni slogan, koji sada glasi: "Mir. Stabilnost. Vučić".

Oni koji su taj slogan lansirali znaju svoj posao. U nemirnim i turbulentnim vremenima, a ukrajinska "kriza" uzdrmava Evropu i svet jače i dublje od bilo čega drugog bar od pada Berlinskog zida, ljudi instinktivno traže sigurnost, a imaju utisak – dokazano varljiv, ali o tome se nikada ne misli na vreme – da će je najpre pronaći u kontinuitetu, u netalasanju, u odlaganju svakog "eksperimenta" za neka mirnija vremena.

Razume se da su Vučić i struktura oko njega rutinski i bez mnogo kočnica iskoristili nenadanu priliku. Vučić je ponovo zauzeo svoju omiljenu pozu brižnog, mada pomalo napornog oca (sa tim će se poigrati u seriji "autoironičnih" spotova koji izazivaju transfer neprijatnosti), koji obezbeđuje sve što je potrebno za njegovu "porodicu": od graška i sardina, pa do mira i stabilnosti. A u međuvremenu je Srbiju častio i superbrzim vozom između Beograda i Novog Sada... Pa, ko bi mogao da konkuriše takvoj ponudi?

Viktor Orban, premijer Mađarske, i Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, izlaze iz voza na liniji Beograd-Novi Sad. Susret je organizovan 19. marta 2022. nakon što je okončana rekonstrukcija ovog dela pruge između Budimpešte i Beograda.

Sve ovo je u znatnoj meri potkresalo krila u jednom trenutku gotovo euforičnoj opoziciji i njenim pristalicama. Svi su sada mnogo oprezniji u prognozama, ali zapravo ostaje utisak da ništa nije jasno i da je svaka vrsta iznenađenja u nedelju uveče i dalje moguća.

Šta je stvarno, a šta samo i naizgled moguće, saznaćemo za tri dana. Ono što je jasno je da bi eventualni neuspeh opozicije u "uterivanju Vučića u drugi krug" opet za neodređeno dugo zacementirao status quo, a što bi onda posledično vodilo ka potpunom uništenju ionako već ozbiljno pokopanih demokratskih standarda i institucija u zemlji.

Pročitajte i ovo: Izazovi pred Srbijom i nakon aprilskih izbora

Kada je Beograd u pitanju, tu su nade opozicije postavljene na znatno više mesto na lestvici, tako da bi sve osim osvajanja većine i odlaska naprednjaka i njihovih satelita u opoziciju bilo neuspeh, i to veoma skup, u ekonomskom i u političkom smislu. A uspeh bi značio mnogo više nego što inače znače pobede na lokalnim izborima, pa makar i u glavnom gradu.

Šta god da se desi u nedelju, u ponedeljak ujutru će svi doći u svoje kancelarije. Ako ne bude onih, na važnim mestima, koji će doći samo zato da polako počnu da pakuju svoje stvari, to će značiti da Srbija i sa izborima i bez njih kao da i dalje nema nikakvog izbora, kao što to, kažu knjige, sa „zarobljenim državama“ uvek biva. I biće to još jedan dokaz da je ovaj tip režima mnogo lakše uspostaviti nego demontirati.

Ali opet, nigde u zvezdama ne piše da mora tako da bude. Naposletku je sve do onih koji će u nedelju, sa hemijskim olovkama u ruci, birati između mogućnosti da preskoče svoju senku i iskušenja da ostanu u njoj.